‘OTAC DUBROVAČKE GLAZBE‘ MIHO DEMOVIĆ PREDSTAVIO PETI SVEZAK KNJIGE "Kotorskim misalom" nanesena je velika šteta hrvatskoj kulturi, nemojmo klonuti!

Peti svezak knjige Miha Demovića „Velika povijest dubrovačke glazbe" koji obuhvaća razdoblje od 1945. do 1991. godine predstavljen je u atriju palače Sponza u sklopu popratnog programa 72. Dubrovačkih ljetnih igara.

Prije početka promocije, obavljen je čin sjećanja na dubrovačku muzikologinju, pedagoginju, glazbenu kritičarku te urednicu knjige Ileanu Grazio (1934. - 2020.). Demović je izmolio prigodnu molitvu, a Vlaho Ljutić (bariton), Diana Stanoš (alt), Luka Šerić (tenor) i Marko Palčok (bas) su uz pratnju pijanistice Stefani Grbić izveli napjev„Pomozite sveci Božji“.

Moderator, rev. Ivan Vučak je naznačio kako se zapravo predstavljaju dvije knjige: „Velika povijest dubrovačke glazbe - peti svezak“ te zasebni prepisak rasprave o notiranom „Lokrumskom misalu“ iz 1070. Narator Sebastijan Vukosavić pročitao je dopis rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu Željka Tanjića koji je napisao kako je „knjiga kapitalno djelo najviše stručne i znanstvene razine s opisima i prijepisima arhivskih dokumenata, s likovnim prilozima i opsežnim indeksom“. Opisao je peti svezak kao „iznimno svjedočanstvo o velikom maru i svesrdnim nastojanjima“ autora i njegovih suradnika. Fra Stipe Nosić podsjetio je na tragičnu sudbinu fra Bernardina Sokola.

Ivan Vučak i Miho Demović

Božo Radić/Cropix

- Maestro Demović me prije otprilike mjesec dana nazvao i rekao da bi želio da budem na predstavljanju njegove knjige. Kad me nazvao, rekao je: „Živ sam, nisam umro!“ Ali, ne samo da je živ, mislim da će, ako ovako nastavi, napisati još par knjiga. Večeras sam dobio molbu za neke note koje su promakle. U uvodu je maestro opisao razdoblje partizanskog terora nakon oslobođenja koje mi je poznato jer sam se bavio glazbenikom fra Bernardinom Sokolom koji je živio u našem samostanu u Dubrovniku. Tog iznimno vrijednog glazbenika partizani su nepravedno bez suđenja ubili kod otoka Badije, a kad mu je more izbacilo tijelo na plažu, mještani su ga pokopali. Nedavno je stručnim iskapanjem bezuspješno traženo njegovo tijelo, velika je vjerojatnost da su ga ubojice premjestili. Pokušali su ubiti njegova djela, u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici bile su samo tri njegova sveska, zahvaljujući donaciji iz našeg glazbenog arhiva, danas je tamo 88 njegovih naslova. Demović opisuje situaciju na završetku Drugog svjetskog rata i talijansku vlast, posebno u Konavlima gdje je pohađao jedan razred talijanske škole. Govori i o zbivanjima nakon što su 18. listopada 1944. partizanske postrojbe ušle u Dubrovnik, bilo je tada malo glazbe, osim one iz strojnica i pištolja koja je nosila nevine ljude, a među njima i nekoliko poznatih glazbenika. Demović navodi neka imena nevinih ubijenih.

- U godini smo izdanja Marulićeve „Judite“ koja slavi 500. godišnjicu objavljivanja, to je prvo Marulićevo djelo na hrvatskom jeziku pa je on baš zahvaljujući toj maloj knjizi prozvan „ocem hrvatske književnosti“. Maestro Demović svojim radovima približio je publici mnoga glazbena djela zato se usuđujem tvrditi da ono, što na planu književnosti vrijedi za Marulića, na neki način na planu glazbe vrijedi za Demovića: velikim i vrijednim knjigama o dubrovačkoj glazbi postao je otac dubrovačke glazbe, mišljenja je Nosić.

Profesorica Sanja Dražić istaknula je kako je vrijeme opisano u petoj knjizi „vrlo bogato i raznoliko razdoblje dubrovačke glazbe, ali i kulturnog života u koje su mnoge tradicije nastavljene, neke samo po drugim imenom“. Objasnila je Dražić kako je navedena bogata lista ustanova i društava koji su djelovali u Dubrovniku, te da je autor posebnu pažnju posvetio Zboru dubrovačke radiostanice, Pjevačkom zboru dubrovačke katedrale, Dubrovačkom simfonijskom orkestru i Dubrovačkim ljetnim igrama.

- Jedini od njih do današnjih dana nije preživio Zbor dubrovačke radiostanice čiji je voditelj bio Vladimir Berdović, tadašnji glazbeni urednik na Radiju. Prvi nastup je bio 1946., a riječ je o muškom zboru, amaterima, a zbog potrebe širenja repertoara već se sljedeće godine osniva mješoviti zbor. Zbor je u svojoj povijesti održao pet stotina koncerata, njegovao je i a cappella i vokalno-instrumentalni repertoar. Visoki su bili izvedbeni dometi Zbora dubrovačkog radija, međutim, 1969. Vladimir Berdović dava ostavku s obrazloženjem da članovi ne dolaze redovito na prove. Veći i važniji razlog je bio da ne postoji pjevačka dvorana. Problem pjevačke dvorane je imao nakon rata i Pjevački zbor dubrovačke katedrale opisan u prošloj, četvrtoj knjizi. 1947. je njegov rad zabranjen, a imovina zaplijenjena. Međutim, Zbor se nije ugasio, djelovao je kao grupa vjernika smanjenog broja članova jer je ljude bilo strah ići u crkvu. Posebno je obrađena uloga Zbora za vrijeme Feste sv. Vlaha. Velike zasluge za uspjehe pripadaju brojnim voditeljima i suradnicima, između ostalih i našem autoru, a kad je zbor vodila Margit Cetinić osnovani su Katedralni madrigalisti.

Zlatko Pavetić, Miho Demović i Sanja Dražić

Božo Radić/Cropix

- I Dubrovački simfonijski orkestar je u ono vrijeme imao probleme s dvoranom za prove, kao i s koncertnom dvoranom. Njegov rad je također opisan u prošloj knjizi budući da su Orkestar 1925. osnovali dubrovački studenti, svirači amateri. Dugogodišnji voditelj bio je Josef Vlach Vruticky, tada se zvala Dubrovačka filharmonija, kasnije je bio Gradski orkestar, a Festivalski orkestar od 1986. do 1991., kad su se ujedinili Igre, Kazalište i Orkestar. Dok se zvao Festivalski orkestar imao je po šest nastupa za vrijeme Ljetnih igara. Knjiga navodi popise svih članova Orkestra, programe, brojne soliste i dirigente koji su gostovali i zaista možemo reći da se radi o eminentnim svjetskim i jugoslavenskim umjetnicima. Orkestar je imao vrlo intenzivnu sezonu koja je počinjala u rano proljeće i trajala do kasne jeseni, često i po dva koncerta tjedno što je nemilosrdan tempo za jedno profesionalno tijelo. Problem prostora odnosno koncertne dvorane Orkestar nažalost ima i dandanas, nema adekvatnu dvoranu za prove, a Dubrovnik nema koncertnu dvoranu.

- Najviše prostora u prvom dijelu knjige autor je dao Dubrovačkim ljetnim igrama koje su osnovane 1950. mada su već od 1912. bili brojni pokušaji za osnivanjem manifestacije koja bi objedinila različite umjetnosti. U poglavlju o Igrama navode se programi koncerata, svi sudionici, solisti, dirigenti, orkestri, ansambli, navode se naslovi opera i baleta koje su izvođeni, a naravno, i imena skladatelja čija su djela izvedena. Spominju se i stalni gosti i folklornog dijela, to su Lado, Kolo, Tanec i naš Linđo. Poglavlje o Igrama završit ću riječima autora: „ne podcjenjujući izuzetnu vrsnost dramskih izvedaba, valja još jedanput naglasiti da je Dubrovnik upisan u europsku obitelj festivalskih gradova na temelju glazbenih, a ne dramskih izvedaba pa o toj činjenici trebaju voditi računa buduće uprave Ljetnih igara“. Zaista, kad prolistate taj dio na kojim je popis sudionika onda jedino što možete zaključiti jest to da je u vrijeme redovnog i off programa u Grad dolazilo ono najbolje iz svijeta i to na vrhu svojih karijera. Da nije bilo jakih građanskih inicijativa i prije Drugog svjetskog rata, da nije bilo brojnih entuzijasta, zaljubljenika, profesionalaca i amatera a izgleda da su svi oni javno stavljali iznad privatnog, ne bi Igre bile tako bogate i sadržajne i ne bi glazbeni život Igara bio na visokoj razini. Stoga se nadam da će biti financijskih sredstava i sve potrebne podrške, kao i dobro zdravlje svih za šestu knjigu u kojoj bi se našli Gradska glazba, Muzička škola, Zbor Libertas, Linđo, brojni komorni sastavi i brojni dubrovački skladatelji, kao i ansambli i klape. S veseljem čekamo šestu knjigu, poručila je Dražić.

Glavni notograf u svih pet izdanja, rev. Stjepan Šprajc govorio je o filharmoničaru Juraju Kraljiću. Kazao je kako je poznato njegovih 19 naslova, djela, što cjelovitih, što u dijelovima sačuvanih u glazbenom arhivu samostana Male braće. Spomenuo je samo nekoliko najznačajnijih. Predstavio je Koncertnu misu u D-duru koja je skladana u 38. godini Kraljićeva života 1822.

Fra Stipe Nosić, Zlatko Pavetić, Miho Demović i Sanja Dražić

Božo Radić/Cropix

- Zapazit ćete da se ovo djelo ne uklapa u ovu petu knjigu „Velika povijest dubrovačke glazbe od 1945. do 1991.“, međutim, autor je htio, što zbog svoje dobi, što zbog poteškoća financijske naravi, a ponajviše od oduševljenja ovim velebnim djelom da se ono čim prije otisne i dade na vidjelo i korištenje svim prijateljima dobre glazbe. Rukopis Koncertne mise u D-duru naći ćete u glazbenom arhivu Male braće na preko 115 stranica rukopisa, kazao je Šprajc te naveo dijelove Mise.

Izjavio je da je Kraljić skladatelj koji ide uz bok velikih europskih skladatelja te da zaslužuje da mu Ljetne igre posvete cjelovečernji koncert. Urednik knjige, rev. Zlatko Pavetić ponovio je kako se zaista predstavljaju dvije knjige. Pavetić je iznio podatke o „Kotorskom misalu“ koji je izdan u Crnoj Gori 2019., a prvo je predstavljanje bilo u Kotoru u srpnju 2019. O misalu su tada govorili doktorica Lenka Blehova Čelebić i hrvatski akademik Josip Bratulić, a nakon toga Misal je predstavljen u nekoliko hrvatskih gradova. Rev. Karlo Šimek usmjerio je pažnju okupljenih na sadržaj i strukturu „Dubrovačko-kotorskog misala“.

- Djelo maestra Miha Demovića „Dubrovačko-kotorski misal iz 1070.“ predstavlja značajan i važan doprinos u utvrđivanju i analizi bogate kulturne i duhovne baštine Dubrovnika. Glavna teza autora je da je Misal o kojem je ovdje riječ u svom originalu nastao na otoku Lokrumu u opatiji Svete Marije 1070. Autor svoju tezu o nastanku Dubrovačko-kotorskog misala dokazuje u prva tri poglavlja svojega djela analizirajući mjesto i vrijeme nastanka te svece zaštitnike koji se spominju u Dubrovačko-kotorskom misalu. Djelo maestra Miha Demovića „Dubrovačko-kotorski misal“ predstavlja vrijednu analizu i raspravu za stručnjake i znanstvenike koji se bave poviješću Dubrovnika te njegovom kulturnom i sakralnom baštinom. I svi oni koji imaju opći interes za hrvatsku povijest i kulturu, a osobito za dubrovačku baštinu mogu saznati mnoge zanimljivosti iz povijesti i kulture grada Dubrovnika, osobito u prva četiri poglavlja u kojima autor obrađuje mjesto i vrijeme nastanka Misala, dubrovačke svece i zaštitnike i ulogu otočića Lokruma u povijesti Dubrovnika. Djelo ne predstavlja samo vrijednu stručnu monografiju i znanstvenu analizu, nego i općekulturni doprinos bogatoj dubrovačkoj baštini koja je na ovaj način dostupna široj publici. Ovo je djelo dar i ostavština domaćeg sina svojoj rodnoj grudi i svome gradu Dubrovniku, komentirao je Šimek.

Potom je Demović preuzeo riječ.

- Prastari liturgijski kodeksi uz natpise u kamenu najstariji su spomenici pismenosti europskih naroda koji se smatraju neprocjenjivim dragocjenostima te ih pomno zaštićuju u posljednjim tezorima i nema cijene u zlatu ili drugom blagu za koje ga se prodaje. Jedan takav upravo je i Misal napisan u dubrovačkoj opatiji Svete Marije na Lokrumu sredinom 11. stoljeća koji je fizički otuđen iz Dubrovnika, čini se, najranije u 14. stoljeću, a kulturno-povijesno nedavno planiranom krađom njegova stvarnoga identiteta pod radnim naslovom „Kotorski misal svetoga Jakova od Lođe iz 12. stoljeća“. To je napravljeno neistinitim iskazima o mjestu i vremenu njegova podrijetla u uvodnim raspravama autora, doktorice Lenke Blehove Čelebić i doktora Sieghela Rhlea objavljenim uz faksimil te posebice u scenariju igranog filma autora Gojka Čelebića koji su to naveli da je djelo napisano u 12., a ne u 11. stoljeću u južnoj Italiji prešućujući sve tekstove o misalu koje upućuju da je napisan, ne u Bariju, već u Dubrovniku i to u 11. stoljeću.

Božo Radić/Cropix

- On se ima smatrati spomenikom dubrovačke kulturne baštine, a ne stare Duklje kako tvrde spomenuti autori. Napisao sam ovaj rad s ciljem da osporim razne tvrdnje Lenke Blehove Čelebić, Sieghela Rhlea i Gojka Čelebića. Rad sam naslovio „Dubrovačko kotorski misal iz 1070. godine“ s ciljem da pokažem da ne osporavam da je Misal neko vrijeme nakon godine 1320. bio u vlasništvu neke kotorske crkve. Učinjena šteta je golema, ukraden je identitet najstarijem spomeniku dubrovačke knjižne djelatnosti, najstarijoj do sada napisanoj knjizi u Dubrovniku za koju dosad znamo. Ovo što je izneseno spreman sam podastrijeti sudu najvećih svjetskih znanstvenih institucija, da procjene da li sam nešto krivio ili neistinito kazao. Štetu treba nadoknaditi onim postupkom kojim su oni načinili, treba izdati hrvatsko izdanje ovog Misala i drugo: treba snimati na temelju ovih iskaza i film o Lokrumu i o slavnoj prošlosti te nekada najznačajnije opatije na hrvatskim prostorima, rekao je Demović te prozvao i odgovorne poput Vlade Republike Hrvatske te Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti koji su financirali ili sudjelovali u predstavljanju „Kotorskog misala“.

- Na vama je, Dubrovčani, da vi uzmete ovaj postupak u svoje ruke, da pomognete da se to izdanje što prije napravi. Nemojmo klonuti, poručio je na kraju Demović.

U glazbenom dijelu programa sudjelovala je i Dora Kamber (violina), a Vukosavić je pročitao još nekoliko tekstova, između ostalog, i dvije Demovićeve pjesme: jednu posvećenu Dubrovniku, drugu Lokrumu.

Inače, predstavljanje je trajalo skoro dva i pol sata što prelazi sve razumne gabarite, posebno uzimajući u vidu vrućinu, ali i činjenicu da je u 21.30 sati u Dvoru bio koncert „Dubrovnik na glazbenoj hridi“ pa su mnogi morali napustiti Sponzu prije kraja predstavljanja kako bi stigli na koncert. Na predstavljanju je do samog kraja ostala tek šačica ljudi, 'najizdržljivijih'. Sve to najviše je nažalost naštetilo ovom događaju koji je mogao biti predstavljanje po mjeri, ugodna uvertira za koncert, a ovako se pretvorio u nepotreban napor, predugu torturu, posebno u vremenu ionako iscrpljujućih meteoroloških uvjeta.