U sklopu ciklusa "Jedinstvene priče iz Arhiva Republike", akademkinja Nella Lonza održala je u petoj lađi Lazareta predavanje pod nazivom "Iz Dubrovačkog arhiva: priče o strasti i časti".
Inače, ciklusom se Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku i Dubrovačka baština pridružuju proslavi uvrštenja arhivskih fondova iz razdoblja Dubrovačke Republike na UNESCO-vu listu "Sjećanje svijeta" i "Godine UNESCO-ve svjetske baštine" u Dubrovniku.
Okupljene je u ime Dubrovačke baštine pozdravila Zrinka Lucianović, a predavačica je na početku kazala kako će govoriti o udvaranju, ulozi muškaraca i žene u paru, kako je okolina pratila i reagirala, a fokusirala se na 18. stoljeće. Koristila je sudske spise koji su u 18. i 19. stoljeću jako široki za razliku od onih u 15. stoljeću gdje je sve navedeno skraćeno. U novijim spisima prenose se izjave, čak i oni dijelovi koji se ponavljaju. Rekla je kako je to blagodat za povjesničare jer se time dobivaju brojni detalji. Priče kreću s tužbom, ali ona nije sam početak.
- To je kao film jer čitate izjave svjedoka, idete malo naprijed, malo nazad, kao u ljubavnom filmu dobijete ‘flashback‘. Obično dobiješ dio informacije, najčešće ne znamo što je bilo s akterima priča, kako su se kasnije snašli, kako su dalje živjeli, jesu li se našli pred nekim novim ljubavnim kušnjama..., izjavila je akademkinja Lonza.
Izabrala je i potom ispričala tri priče iz 18. stoljeća te ih nije poredala kronološki. Prva priča je cijela zapisana na talijanskom, a druga i treća imaju cijele komade izvora koji su na hrvatskom, na dubrovačkom govoru iz 18. stoljeća. Pokušala je izabrati priče koji imaju začudni element.
Prva priča tiče se Antonije del Campo i Prospera Bosdarija i datira iz 1758. On je bio plemić iz obitelji koja je nakon Velike trešnje primljena u plemstvo, ali su bili upleteni u neku krvavu epizodu pa su izbačeni iz plemstva. No, pomalo su se, ‘puzajući‘, vratili. Otac Prospera Bosdarija završio je poznati ljetnikovac u Rijeci dubrovačkoj. Prosper je rođen oko 1729., a Antonia je bila kćer Alvara del Campa, guvernera oružja, funkcija je to uvedena u 16. stoljeću kao neka vrsta vrhovne zapovjedne funkcije u maloj dubrovačkoj vojsci. Guverner je živio vjerojatno na kantunu Kovačke ulice i Prijekog. Uz guvernera, tu je živjela njegova supruga koja je bila na putu za Napulj za vrijeme skandala, tu je bila kćer Antonia i niz sluga. Muški sluga bio je Francesco, drugi sluga je s gospodaricom otputovao u Napulj... Živio je u kući i vojnik Josip ili Jozo Zeko koji je odigrao važnu ulogu u priči, a vlast ga je dodijelila Alvaru da obavlja sitne obveze. Od sluškinja, tu je bila Talijanka Catarina, pouzdanica od Antonije, te sobarica Tereza koja je nestala prije početka ljubavne priče. Naime, Teresa je kasnije nestala jer je ljubovala s Prosperom.
Počelo je tako da je Prosper šetao ispod Antonijine kuće, tako su tekli prvi kontakti, ona se potom počela raspitivati o njemu, pitala je Zeka, koji je u Gradu poznavao svakoga... Kad je cijela familija pošla na ladanje, on je počeo prolaziti ispred ladanjske kuće. Nakon nekog vremena, počeo je isto tako šetati ispod kuće noću i pritom je pjevao arije, a iz kuće se čulo lagano zviždanje, netko je pratio taj pjev. Antonia je bila manje poduzetna, a poslala je u jednom trenutku ružu svojoj simpatiji ili bi mu s prozora slala puse. Pred prijateljima je Prospero htio ispasti važan pa se pravio da nije previše zainteresiran za Antoniju. No, pomalo se situacija počela zgušnjavati: Zeko je prenosio Prosperove poruke koji je htio svratiti u kuću. Zeko je izrazio želju da čuva stražu dok su njih dvoje u kući, ali Antonia nije bila sklona tome. Prospero je predložio da dođe kući noću na što je Antonia pristala.
Negdje noću je neki plemić uočio dvije prilike koje su išli ulicom i hihotale, mislio je da su žene, zanimalo ga je tko je to i na kraju je vidio da su to Antonia i njezina sluškinja Catarina te da je sinjorina sjela na prag kuće u kojem je Prospero živio s bratom, a sluškinja je stala pored nje. Tu je bilo laganog provociranja, ali je izazvalo prvi val ogovaranja po Gradu. Nakon toga sluškinja je ukrala gospodaru ključ vrata od konobe koja je bila u istoj kući i onda su se jedne noći dogovorili i otvorili vrata od konobe, ali i od tadašnjeg židovskog geta. Prospero je ušao, a bio je zaogrnut u plašt. Zaključali su vrata, a samo njih troje je bilo unutra. No, netko je gledao kroz ključanicu! Prospero je ostao pola ure, razgovarao je s Antonijom, a razgovarali su o putovanjima u Italiju jer je Prosperov otac imao trgovačku kuću u Anconi. Catarina je kasnije izjavila da je držala svijeću - doslovno i preneseno. Nakon pola sata je Prospero izašao, a one su zaključale vrata konobe. Catarina je kasnije sve ispričala jednom vojniku koji je pitao je li Prospero takao Antoniju na što je ona odgovorila da nije.
Ali, ogovaranja su došla do očevih ušiju, došla su i do ušiju dubrovačkih senatora koji su smatrali kako bi to moglo izazvati međunarodna natezanja. Pokrenut je postupak, nekoliko je senatora imenovano kako bi proveli sve dokaze. Otac je ispljuskao Antoniju i sluškinju i ‘izgrančao‘ ih po licu, ali se primirio jer je očito bio mekan čovjek. Otac je smatrao da se Prospero trebao prvo upoznati s njim pa da bi se onda mogao platonski udvarati s njegovom kćeri. Kako su dubrovačke vlasti pokrenule postupak, Prospero je shvatio da bi bilo dobro da napusti Grad. Bio je jedno od 14 djece, 12 ih doživjelo odraslu dob i sva su djeca od istog para, što je zaista posebno. Prosperova braća su bila odrasla i dobro raspoređena: Prospero se ‘iskopao‘ iz Grada navrijeme, prije nego su se zatvorila gradska vrata, prebacio se preko Gruža drugom bratu na Lopud, potom na Šipan i na Korčulu i to je bila klasična ruta za bijeg od vlasti. Kako ga nije bilo, vlasti su Prosperu ‘sjeli‘ na imovinu, proglasili su zalog. Inače, Prospero je živio s bratom Džorom... Unatoč tome što ga nije bilo, bilo mu je suđeno: doživotno je lišen plemstva i te je morao ostati u izgnanstvu. Ali, kasnije mu je vraćeno plemstvo, kasnije je čak bio na najvišim državnim funkcijama, čak i na kneževskoj!
Ono što je zanimljivo jest to kako je jedna talijanska obitelji željela učiti hrvatski, što se vidi po iskazima. Začudno u ovoj priči je glazba. Antonia je svirala, imala je poduku iz glazbe, svirala je mali čembalo - spinet, a jedan svjedok opisuje da su u kući gospodarica i njezine sluškinje skupa svirale. Zeko je rekao kako je Antonia dobro svirala i pjevala. Također, Prospero je noću pjevao ariju iz jedne opere koja je bila komponirana prema libretu u Dubrovniku izuzetno omiljenog libretiste Metastasija, a opera se zove "Ipermestra", a skladao je vjerojatno Hasse. Pjevao je i ariju iz opere koji je skladan na tekst Carla Goldonija, skladatelj je Galuppi, a opera se zove "Il filosofo di campagna". Praizvedba je bila 1754., a već se 1759. pjevala u Dubrovniku! A i Antonia je pjevala ariju iz iste opere... Zanimljivo je kako su i svjedoci prepoznali arije i one su se našle u sudskom spisu.
Druga priča je iz 1721., a akteri su Nika Chirico i Vlaho Caboga. Nikin otac je iz Palerma, a majka joj je bila Marija Gozze Sorgo, pokrštena Židovka... Caboga je imao 23 godine kad se upleo u romansu. Dva su važna aktera, Cabogin prijatelj Frano Sorgo, a druga osoba bila je Mandaljena, izvorno Cvijeta. Ona je bila bliska Nikina prijateljica. Mjesto radnje je Samostan sv. Marije. Sveta Marija je i tad bila benediktinski samostan, tad je tu bila 31 redovnica. Osim redovnica, bilo je 6 sluškinja, tri nisu izlazile, tri su obavljale stvari u Gradu a među njima je bila Mandaljena koja je posebno služila jednoj određenoj redovnici koja se zvala Skolastika. Bile su u samostanu četiri djevojčice koje su bile na odgoju. One su pripadale malo višem pučkom sloju, a učile su čitati, ‘učile su poslove‘ odnosno raditi te dobro ponašanje.
Prvi kontakti između Nike i Vlaha su počeli tako da su muški šetali, a djevojke ih gledale s prozora s viših katova... Susjedstvo je tu postalo vidljivo, jedna je susjeda upozorila Niku koja je molila da je ne prijavi, a susjeda je obećala da neće. No, djevojke su nastavile koketirati s muškima, a onda su počela dolaziti Vlahova pisma Niki. Nika mu sama nije pisala, znala je donekle čitati, a ukupno je primila 9 pisama, neke je spalila, neke spremila u škrinju... Jedna je gojenica vidjela kako neka pisma nosi čak u njedrima! Vlaho bi pisma negdje ostavio u Gradu, a Mandaljena ih je nosila Niki. U jednom je slučaju pismo bila knjiga. Nika je na sudu dosta petljala, rekla je da se ne može sjetiti što je bio sadržaj pisama... Priznala je na sudu da ‘ne umije legati‘. Nakon nekog vremena je putem poruka bilo dogovoreno da Nika i Mandaljena siđu jer je to Vlaho molio u jednom pismu... To je trebalo biti noću, bila su tu dva, tri sata, neki kažu da je to bilo kraće... Neke druge djevojke vidjele su neke glave, kako su se neki držali za ruku... Vlaho je pitao Niku je li se vjerila, a ona je rekla da ne zna ništa. Priznala je Vlahu da ne želi biti dumna nego se želi vjeriti. Tu su počeli znakovi koje je percipirala okolina.
Jedne noći čula se buka u jednoj prostoriji, našli su nešto drva i crijepa. Drugu večer je nešto tresnulo, pao je obruč od grožđa jer se tad sušilo grožđe u kući, a mislili su u samostanu da je stigla hudoba. Zatim su dumne čule glasinu da su se neki popeli na gradske zidine blizu Samostana sv. Andrije te su se jako preplašile da je netko ušao u samostan... Odjedanput su našli šešir u vrtu koji nije bio ničiji u samostanu... Kasnije se ispostavilo da je bura odnijela šešir iz Samostana sv. Katarine...
No, nađeno je Vlahovo pismo koje je došlo do glavarice a koja ga je odnijela prokuratoru, a on Senatu... Pismo je prepisano i vraćeno tako da se nije moglo posumnjati. Prijepis je sačuvan, a original nije. Ljutio se u pismu Vlaho jer je čekao Niku, a ona nije došla! Pokrenut je postupak, saslušane su sve dumne, svi iz okoline... Sačuvan je u dokumentima krasan opis Samostana sv. Marije... Vojnici su poslani da uhite Vlaha koji se sklonio na Daksi u nekoj vrsti azila. Proces je pročitan u Senatu, plemićka djeca su dobila po četiri mjeseca zatvora. Žalili su se na uvjete i pa su pomilovani. Frano je par godina nakon ovog umro kao mladić. Majka je bila odlučna i Niku je htjela vratiti doma te je to i uspjela. Mandaljena je najgore prošla, prvo je bila pritvorena, otjerana je iz Samostana, najprije je dundo nije htio primiti, ali kasnije joj je ipak dao neke novce i rekao da bi joj bolje bilo da pođe doma u Smokovljane. Iz pritvora je pobjegla te joj se gubi trag. Vjerojatno nije imala šansu za neki dobar život u bijegu. Začudni element u ovoj priči je snijeg, snijega je tog ožujka bilo kao u priči! Kad su tražili provalnike, jedan od svjedoka je izjavio da ih nema jer nisu ostale stope u dubokom snijegu! Drugo, spominju se u spisima i dva Tintilina, a Tintilin ili Tintilinić je vragolasti lik svima poznat zahvaljujući pričama Ivane Brlić Mažuranić.
Treća priča tiče se Anice Valković i Vlaha Pičetića, a iz vremena je 1728. Anica je živjela s dundom Andrijicom i tetkom na vrhu Pelina. Pičetić je bio zidar iz Pičetića koji je stanovao na Konalu i bio oženjen. Gradio je kuću Aničinom dundu. U ovom spisu važnu ulogu ima susjedstvo koje je sve pratilo. Po Aničinim riječima, ona se prva počela ‘čučati‘ s Vlahom, a Vlaho je tvrdio da mu se Anica udvarala. Zatim, počeo joj je donositi cvijeće. Aničin dundo je posumnjao da je Vlaho zamađijao karanfilom jer je uzela cvijeće i ‘pala bolesna‘. Donosio joj je bokarice s mlijekom, skorup, suhe kolačiće... Anica je hvalila Vlaha kao dobrog meštra, kad bi nekamo pošao, plakala je i pitala se kad će doći. Imala je u susjedstvu bliske prijateljice, gospođu s dvije kćeri koje su bile njezine vršnjakinje, a jednoj, mlađoj kćeri, rekla je da je Vlaho hoće. Brzo su prešli na ‘grijeh riječima i djelima‘. Vlaho bi se čak uvlačio u kuću kad bi Aničina tetka i dundo spavali, a opisi su dosta intimni... Nika je Vlaha stavljala pod pritisak, bojala se da će, kad završi kuću, poći. On je upozoravao da je već oženjen, ali nju to nije zanimalo. Vlaho joj je rekao da će poći skupa s njom na Korčulu. Bijeg je bio isplaniran, ali je u jednom trenutku Vlaho počeo odugovlačiti. Dogovorio je barku s nekim čovjekom iz Čibače, nađeni su i veslači, ali je i dalje odugovlačio. No, pritisak je bio jak i Vlaho je posustao... Barka je došla u Pile po njih. Anica je počela trčati prema barci, a bio je s njima i Vlahov kum te prijatelj Frano Pantarulić... Htjeli su poći prema Korčuli, ali je vjetar bio jak... Čim su otplovili s obale, počele su za njima vikati: "Vrati se! Vrati se!" Za njima je poslana potjera, a oni su se iskrcali u Tihoj, išli su u Konavle kod Vlahovog rođaka gdje su mislili prenoćiti, ali stigla ih je potjera i vratila nazad. Vlaho je dobio godinu dana tamnice, ali bio je skoro pomilovan. Anica je dobila 15 mjeseci, dundo Andrijica se javio kao jamac te je i dalje podržavao.. Veslači su dobili po 15 i mjesec dana tamnice. Zanimljivo kako i danas na kući u Kunićevoj stoji kameni natpis kojim Anica postaje Andrijičina nasljednica. Iz 1728. je pa predavačica pretpostavlja da se cijela priča odvila na početku godine jer teško da bi se Anica odlučila na bijeg znajući da je nasljednica.
I tako je predavačica okončala svoje priče, a uz fotografije, publika je imala priliku čuti arije koje se spominju u prvoj romansi.
Predavanje je dio projekta "Pluralitet aktera u Dubrovačkoj Republici: politika i društvo, institucije i praksa (PLURACTA)”.