Nakon što je Dubravko Kovačević 6. veljače održao predavanje o zabludama i istinama festanjula, sveučilišni profesor, povijesni demograf i voditelj preddiplomskog studija "Povijest Jadrana i Mediterana" Sveučilišta u Dubrovniku Marinko Marić održao je u glazbenoj dvorani Kneževa dvora predavanje pod nazivom „Dubrovnik i zaleđe: identitet i vjera“. Još jedno je to u nizu edukativnih predavanja u organizaciji Dubrovačkih muzeja i Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.
Objasnio je Marić koliko su vjera i identitet ljudi iz zaleđa utjecali na vjeru i identitet stanovnika Dubrovačke Republike.
- U svim povijesnim previranjima i političkim mijenama kroz prošlost Dubrovnik je ostao vjeran Rimu i Katoličkoj crkvi. Dubrovačka Republika je žestoko branila i promovirala katoličanstvo i bila je bezuvjetno odana papinstvu. Junije de Resti zapisao je da „u Dubrovačkoj Republici može biti onoliko slobode koliko u njoj ima katoličke vjere.“ S druge strane, na području zaleđa živjeli su pripadnici triju vjerskih skupina: katoličanstva, pravoslavlja i crkve bosanske, a nakon osmanskih osvajanja i četvrte - islama. Kako je Dubrovnik bio značajno crkveno administrativno sjedište, od kraja 10. stoljeća s malim prekidima do početka 19. stoljeća nadbiskupija, a od 1828. do danas biskupija, vjerski utjecaj se širio iz Dubrovnika prema zaleđu, a ne obratno. Doseljenici iz zaleđa su neposredno utjecali na dubrovački identitet jer su ga neki od njih i stvarali. Naime, značajan broj dubrovačkih vlasteoskih rodova je podrijetlom iz zaleđa, primjerice rod Gozze (nekad Pecorario, tj. Ovčarević) čiji su preci još polovicom 8. stoljeća u Dubrovnik došli iz zaleđa, istaknuo je Marić.
Odnos Dubrovčana prema pripadnicima drugih religija više je bio koegzistencija i prilagođavanje, a izdvojio je predavač i primjer uspješne integracije u dubrovačku društvenu sredinu.
- Dubrovnik ima jedan od najpozitivnijih primjera vjerske tolerancije i integraciju nekatolika u dubrovačko društvo. Naime, od polovice 15. stoljeća Židovi su se nastanili u Dubrovnik gdje su mogli ispovijedati svoju vjeru. Neki od njih su bili jako ugledni, primjerice neki liječnici ili bogati trgovci. Dubrovčani su i u tim stvarima prije svega gledali određeni interes. Tako su davali plemstvo i vrijedne nekretnine plemstvu iz zaleđa, neovisno što oni nisu bili katolici. Primjerice Sandalju Hraniću ili Stjepanu Vukčiću Kosači su dodijelili dubrovačko plemstvo i kuću na mjestu današnjeg katedralnog župnog ureda, uz bok tri najvažnije dubrovačke institucije: Knežev dvor, katedralu i biskupiju.
Odgovorio je Marić na pitanje jesu li utjecaj/doseljavanja iz zaleđa u kulturološkom i demografskom smislu obogatili dubrovačku sredinu.
- Demografsku svakako jesu. Dubrovčanima je zaleđe bilo “demografski rasadnik” odakle su obnavljali stanovništvo i dobivali svježu radnu snagu koja im je stalno nedostajala. Tako je i do danas, međutim, problem je što se s vremenom i zaleđe demografski ispraznilo pa je Dubrovnik danas prisiljen tražiti radnu snagu dublje u unutrašnjosti, u Bosni, Slavoniji, Makedoniji i sl. Prije su useljavanja iz zaleđa značajno pridonosila održavanju brojčanog stanja dubrovačkog stanovništva jer je zaleđe imalo demografske viškove, a obližnji Dubrovnik je bio prvi i najlogičniji izbor gdje su se oni zbrinjavali. U nekoliko navrata migracije iz zaleđa značajno su promijenile demografsku sliku Dubrovačke Republike. Primjerice, polovicom 15. stoljeća, zatim nakon Velikog potresa 1667. itd. U kulturološkom pogledu su doseljenici iz zaleđa također dali obol dubrovačkom društvu. Dovoljno je spomenuti neke dubrovačke crkvene uglednike podrijetlom iz zaleđa koji su se uspeli do najviših crkvenih položaja, kardinalskih, nadbiskupskih i biskupskih. Jedan od najpoznatijih takvih primjera je Ruđer Josip Bošković, čiji je otac Nikola u Dubrovnik došao iz Orahova Dola u Hercegovini, pojasnio je predavač.
Granica Republike nekada je bila i čvrsta vjerska granica.
- "Vjerska granica" je počela slabiti i prije pada Republike kad su Dubrovčani morali popustiti pred snažnim utjecajem pravoslavne ruske diplomacije. Tako je već 1799. u Dubrovniku popisano 26 pravoslavnih kućanstava sa 108 članova. Nekoliko godina kasnije, nakon sloma francuske i uspostave austrijske vlasti (1814-1815), došlo je do dodatnog slabljenja "vjerske granice" i novog doseljavanja pravoslavaca. Tako ih je 1817. u Dubrovniku popisano 357 i gotovo svi su doselili iz bližeg ili daljeg
Nekadašnji odnos Dubrovačke Republike i zaleđa osjeti se i danas.
- Povijesni odnosi Dubrovnika i zaleđa reflektirali su se na današnjicu ponajviše u demografskom smislu. Kontinuirane migracije iz zaleđa prema Dubrovniku pridonijele su da danas značajan dio dubrovačkog stanovništva podrijetlo vuče iz zaleđa. Ako znamo da su te migracije trajale više stoljeća ne treba nas čuditi činjenica da je danas među deset najfrekventnijih dubrovačkih prezimena više od polovice njih podrijetlom iz zaleđa. bLu