KAZALIŠNA DRUŽINA KOLARIN S PONOSOM OBILJEŽAVA DESET GODINA DJELOVANJA Najdraži bi nam rođendanski dar bio vlastiti prostor!

Prije deset godina, tog 5. prosinca 2010., na sceni Kazališta Marina Držića, pa tako i na dubrovačkoj kulturnoj sceni, pojavila se Kazališna družina Kolarin. Osnovale su je 4. listopada 2010. članice najbolje amaterske predstave za 2009. na Festivalu hrvatskih kazališnih amatera (predstava „Sve o ženama“ Mira Gavrana u režiji Jasne Jukić).



Od tada do danas, odigrali su više od 180 izvedbi, ostvarili više od 40 gostovanja u Županiji, Hrvatskoj, ali i u Crnoj Gori, a pogledalo ih je oko 25 tisuća gledatelja. Iza njih je 13 predstava, brojne humanitarne akcije, sudjelovanja u predstavljanjima knjiga i raznim filmskim produkcijama. Samo na ceremoniji Otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara sudjelovali su šest puta, ali i u brojnim festivalskim predstavama počevši od "Kafetarije" preko "Marin Držić - Viktorija od neprijatelja" do projekta "Odbrojavanje - na piru s Držićem i Nalješkovićem".

Ušli na velika zvona
 

Sadašnja predsjednica Kolarina je Jelica Čučević, a uz nju, tu je još 15 aktivnih članova: Ivan Boban, Kaća Carević, Antonija Daničić, Ante Tonći Đurković, Ivan Džamonja, Joško Gverović, Marija Hrtica, Ana Knez, Barbara Lončarić Lučić, Jelena Maržić, Aida Machiedo, Marinka Metković, Darija Mikulandra Žanetić, Leo Mrkić i Aurelia Nadilo. Nekoliko Kolarina izdvojilo je svoje slobodno vrijeme za Dubrovački te su se osvrnuli na djelovanje družine koja ponosno slavi desetljeće postojanja.

Prvi rođendan Kolarina uz potpisivanje Povelje o suradnji u Hotelu Libertas Rixos

Arhiv Dubrovačkog vjesnika

- Kolarin je ženski nakit sastavljen od niza bočica koji resi ženski vrat, a koji simbolizira našu ljubav prema scenskom izričaju, rekla je prilikom proslave prvog rođendana i potpisivanja Povelje o partnerstvu s Hotelom Libertas Rixos tadašnja predsjednica družine Kaća Carević. Danas je gospođa Kaća pomalo iznenađena desetim rođendanom.

- Ne mogu vjerovati da je prošlo deset godišta, još sad se sjećam: trebalo je nekako izaći. Mi smo se između sebe dogovarale, utoliko sam bila partila u Zagreb i razmišljala o imenu za družinu.Prijateljicama sam rekla da smisle koji ćemo komad igrati, organizirala sam udrugu, 'naoštrila' sam se, napravila sam statut da bismo mogli zaigrati na daskama Kazališta Marina Držića. Jer, meni se činilo da moramo ući na 'velika zvona'! Pokojni gospar Ivo Rudenjak predstavljao je svoju knjigu „Moj život u carstvu delicija“, a mi smo nastupili na pozornici KMD-a s komadom „Stolovi i stočići“. To je jedan skeč koji je napisala Paola Dražić Zekić, moram spomenuti i Slavicu Gavranić te Davora Mladošića koji su također sudjelovali. Poslije toga je krenuo Kolarin, odmah smo uzeli jedan komad od Matka Sršena, teško je bilo snaći se s redateljem pa je predstavu režirala Radmila Milaković i vrćjeli smo se po kafićima, po svemu što se veže za ugostiteljstvo i turizam tako da je moja ideja bila vezati ugostiteljstvo, zapravo, turizam i kulturu. Možda je to čak prvi pokušaj u Hrvatskoj, ističe gospođa Kaća koja je zadovoljna postignutim.

- Jako smo se dobro razvili, izgubila se trema, došli smo do profesionalnog režisera, start je bio pravi amaterski, a ovo danas što se radi je vrhunsko i graniči zapravo s profesionalnim teatrom. Lero je nekako vazda bio 'rak-rana' Kolarinu, a bogami je dogurao u granicama, u 'balanči' je s Lerom, uspoređuje gospođa Kaća.



Nakon „Stolova i stočića“ uslijedile su predstave: „Šporka kanasta“ (2011.), "Skerac sa Svete Marije“ (2012.), „Božić djeda Martina“ (2012.), „Ribarske svađe“ (2013.), „Matrimonijo“ (2014.), „Čarobni božićni recept“ (2015.), „Vjera iznenada“ (2016.), „Novela od Stanca“ (2017.), „Dugonja, Trbonja i Vidonja“ (2017.), „Ježeva kućica“ (2018.), „Karaoke show“ (2019.) i „Mare Fjočica“ (2020.).



Najstarija članica je gospođa Aurelia Nadilo koja uz glumu slika i piše pjesme, a koja je trenutno u Domu za starije i nemoćne Domus Christi. Sudjeluje u svim šalama s Kolarinima, član je zajedničke Viber grupe, a Kolarini je svakodnevno opskrbljuju video i fotomaterijalima s proba. Počasna je članica, a čak su organizirali izdavanje njezine zbirke pjesama „Kolajna od uspomena“. Barbara je dugo vremena bila najmlađa članica, ali to više nije.

- Praktički sam došla prije devet godina, skoro pa nakon srednje škole. Zapravo sam došla na poziv, kao zamjena u „Šporku kanastu“, može se reći da sam odrasla uz Kolarin. Najdraže su mi dječje predstave jer mi je draga naša najmlađa publika koja najprije vjeruje u sve ono što se događa u predstavi, što je prekrasno, a drugo, što toliko saživi s likovima. Bilo je situacija kad bi djeca koja me vide na putu ilu u Uvali, a ne znaju ni tko sam ni što sam, zvali „vila“ i to mi je bilo preslatko. Djeca bi dolazila nakon predstave i željela bi se slikati s nama, nakon dva-tri mjeseca još uvijek bi ostala u tom stanju oduševljenosti. Kad bi me vidjeli, znali su me pitati gdje mi je 'ona' kosa, zašto sam je ošišala tako da je meni to najsimpatičnije, izdvaja Barbara.



Smijeh, zabava, obitelj

Jedna od osnivačica je Aida koja kaže kako trema uvijek postoji, ali se smanjila. Jer, bez treme - to nije to.

- Svaka naša nova predstava je nova avantura. Nemamo prostor i nikad ne znamo gdje ćemo raditi. Ovim putem bi se htjela zahvaliti Hotelu Rixos Libertas gdje smo krenuli. Ustvari, krenuli smo u Irish Pubu 'Katie' gdje smo se mjesec dana svaki dan skupljale, dogovarale gdje, što, kako i onda smo tek krenule - iz kafane. I, još uvijek smo u kafani, veliki dio vremena! (smijeh). Sve su to avanture, bilo što da radimo! Ima nas u svim segmentima grada, ima nas na Ljetnim igrama i u Kazalištu… Svi ovi naši ljudi, naša čeljad iz Grada nam pomaže na sve moguće načine: podržavanjem ili pružanjem prostora. Nije važno jesu li to kafići, restorani… Znali smo vježbati ispred Dominikanaca ako je kiša, ispod Sponze, u ljetnom kinu Slavica, Jadran… Znači, u cijelom smo Gradu, dodaje Aida.

Nastupali su i u Lazaretima, a zahvalni su i Folklornom ansamblu Linđo kao i FIFI Soundu na svekolikoj tehničkoj podršci.

- Kostime i scenografiju radimo sami, a imamo pomoć 'izvana'. Uglavnom, to rješavamo tako da sami 'izvlačimo' garderobu iz doma, evo, sad imamo suradnju s Ljetnim igrama, koristimo njihov fundus, kao i fundus Kazališta Marina Držića. Uglavnom nam kostime šije gospođa Renata Sekulović Ćići, ako što treba. Znači, opet se oslanjamo na pomoć ljudi iz Grada. Isto je sa scenografijom: Mišo Baričević, Ivona Šimunović, Veronika Šulić su nam radili scenografiju - opet čeljad iz grada, ponavlja Aida.



Dariji su Kolarini došli poput terapije u trenucima kad je sudbina bila okrutna.

- Kolarin je moja druga obitelj koju sam dobila prije devet godina. Došla sam na njihovu prvu audiciju koju su imali i to mi je ustvari jedna spona. Tad sam bila u jako teškom životnom razdoblju jer je umrla moja majka. Bila sam jako tužna, a Kolarin mi je došao kao nekakav lijek na ranu, nekakav izlaz, nešto novo, mogućnost da nečim upotpunim to tužno vrijeme. Toliko sam zavoljela sve te ljude i glumu tako da se ustvari iz toga svega rodila Jelenina i moja agencija. Rodila su se tu i mnoga kumstva, prijateljstva tako da smo svi ustvari postali jedna velika obitelj, podcrtava Darija.

A bilo je raznih dogodovština, pa i onih malo nezgodnih.

- Išla je predstava „Karaoke show“. Sve je lijepo počelo, publika se lagano smijala, a nakon jedne scene morala sam ići oko pozornice. Bio je mrak, nisam gledala i pala sam niz tri skale, bilo je „BUM, TRAS, BUM!!!“ Naravno, imala sam ogromne štikle jer u njima igram, a u momentu su na noge skočili svi ovi koji su sjedali iza: portir i još neki ljudi. Dobro je prošlo, nisam ništa slomila, htjela sam ići dalje pa sam došla na scenu. Međutim, kad sam trebala izaći, vidjela sam ogromnu rupu na koljenu, čak sam ga bila malo raskrvarila, a na drugoj nozi je visio komad gaća, potpuno 'očerupan'! Izgledala sam kao da su me kokoške 'očerupale'! Bolio me je gležanj, toliko je to bridilo, a nisam kolegama na sceni mogla reći što se dogodilo. U međuvremenu je u jednoj sceni Leo udario potkoljenicom od skalin na ulasku u ložu i vidjela se bol na njegovom licu! Ali ništa, junački smo to odigrali do kraja pa sam na kraju šepajući išla doma. Nisam mogla ni cipele obući, morala sam navući neku šlapu, gležanj je natekao, a Leu je natekla potkoljenica. Ali, predstava je bila fantastična! Kad ste na sceni, ništa vas ne može omesti, ne daj Bože lomova i toga, jednostavno igrate sa srcem i nastojite biti što bolji i zaboraviti na sve to, ali kad izađete sa scene onda se tek 'dogodi' ono što se dogodilo, komentira Darija.



Jeleni, jednoj od osnivačica Družine, lijepo je sve vezano uz Kolarin.

- Volim to stvaranje predstave, druženja mimo Kolarina i u Kolarinu, ta radost stvaranja kad nastaje scenografija, kostimi, tekst, muka s tekstom... Naravno, turneje i gostovanja dođu nam kao nagrada za cijeli trud! Bude tu puno zanimljivih avantura i svega onoga što se kasnije sjećamo i prepričavamo, posebno sad u ovom razdoblju korone kad smo svi nekako zatvoreni, kad nemamo kud i onda se rado sjetimo tih nekih trenutaka s turneja. Nama je gostovanje i kad pođemo, recimo na Šipan, na Osojnik... Primjerice, Osojnik nam je ostao u sjećanju. Igrali smo tada „Skerac sa Svete Marije“, potpuno je ljetna kostimografija i scenografija, a mi smo na Osojniku bili na blagdan svetog Nikole na minus sedam, doslovno! Igrali smo u nekom domu i ulazi su bili kroz funjestru, stali smo vanka tresući se, a uskakala sam kroz funjestru na scenu. Vidjela bih ekipu koja bi se tresla, bili su poplavili, ali smo i to odigrali. Još sam na sceni morala mahati moskarom, a djeca u publici su bila u skafanderima! Ima tu raznih situacija i mislim da to uvijek odradimo profesionalno jer nam je to nit vodilja: da uvijek damo sve, maksimum, mišljenja je Jelena.

Marinka je, kao i Darija, prije devet godina došla na audiciju Kolarina u Hotel Libertas Rixos. Otkrila je kakve uloge i predstavu su joj osobito drage.

- Volim dubrovačke uloge - u „Mari Fjočici“ sam imala dubrovačku ulogu, ulogu Mare i isto je bila karakterna uloga koja mi se svidjela. Jest bila dubrovačka, ali bila je malo drugačija nego one koje smo dosad radili. Lani u šestom mjesecu preminula je naša draga Žuža Egrenyi i onda smo u spomen na Žužu radili „Maru Fjočicu“ kao jedan hommage jer smo autora djela, Joza Lovrića, upoznali preko Žuže, oni su bili prijatelji iz mladosti. Tako smo radili njegov „Matrimonijo“, kazuje Marinka.



Jedan od ciljeva koji su sebi sami zadali jest promicanje dubrovačkog govora. 

- Mislim da smo doprinijeli i prilično uspjeli u tome - upravo sudeći po povratnim informacijama od publike. Jer, dosta gledatelja sačuva naše programske knjižice jer na svakoj napravimo rječnik nepoznatih riječi. Ljudi to vole imati i s time nauče i riječi. Zbog aktualne epidemiološke situacije ne možemo, ali dosad, kad smo igrali „Matrimonijo“ i druge predstave, organizirali smo dolazak srednjoškolaca sa svojim profesoricama hrvatskog jezika tako da čuju dubrovački govor. Nakon predstave, oni bi na satu razrađivali dubrovačke riječi. Dosta riječi više se ne upotrebljava pa je onda lijepo da ih učenici čuju jer ne mogu ih čuti svakodnevno. Obrađivali smo ne samo današnji dubrovački, nego recimo i dubrovački govor Marka Bruerevića, pa smo imali Marina Držića i nedavno jedan moderniji dubrovački govor iz 20. stoljeća, to je bio Jozo Lovrić, objašnjava Marinka.

Joško se Kolarinima priključio prije deset ili devet godina, točno se ne sjeća koja to godina bila, ali zapamtio je motiv dolaska.

- Došao sam zato što je kazalište moja najveća strast, najveća ljubav. Od najmanjih nogu, čak od vrtićkih dana, naginjao sam na tu stranu, išao sam kroz LiDraNo, glumio sam, recitirao kroz srednju i osnovnu školu i onda je Kolarin bio 'kruna' moje ljubavi prema teatru, najbolji teatarski izražaj sam ostvario kroz Kolarin. A onda, kad sam ušao u Kolarin, otvorili su se neki novi meridijani, neki novi pogledi i neke nove kazališne priče, što je dalo jedan 'šlag na tortu', slikovito će Joško.



Najvažnije i najdraže u cijeloj 'kolarinskoj' priči su mu probe.

- Stvaranje teksta, stvaranje lika, stvaranje predstave, to je nešto lijepo, predivno, to je neopisiv osjećaj koji nas motivira, a gotova predstava, premijera dođu kao kruna tog osjećaja. Baš volim proces stvaranja predstave. Uz to, tu su i druženja jer smo mi svi najprije prijatelji, nismo profesionalci da moramo biti tu gdje jesmo. Doslovno, 'reže' se zadovoljstvo u prostoru u kojemu Kolarini imaju probe. Prijatelji smo, sve do jednoga veže nas samo ljubav prema tome, nemamo ništa drugo osim ljubavi prema teatru, a mogu se našaliti i reći da imamo 'stotinu drugih problema' jer ti vazda doma reču: korisniji bi bio doma da nešto radiš, pođeš tamo, izgubiš pola dana, ali to je nešto što se ni novcima, ma ničim ne može platiti! To je jedno zadovoljstvo, ispunjenost nakon probe, nakon predstave, a kad vidimo publiku kako reagira na sav naš trud onda se to s ničim ne može usporediti, uvjerava Joško.

Ivan Boban član Kolarina postao je 2011. i to, kako sam priznaje - na prijevaru. Naime, rekli su mu da dođe zamijeniti Sebastijana Vukosavića u jednoj predstavi, a on je ostao do današnjeg dana. Družina je isprva bila ženska, a onda su se pridružili i muški.



- Sreća da je uvijek bilo dovoljno muških i da na neki način izbalansiramo taj muško-ženski odnos. De facto, to je jedna od sjajnijih ekipa koje se teško u životu upozna. To je ekipa kreativnih, uspješnih, zanimljivih ljudi punih humora. Bavim se sportom cijeli život, ali nema te vježbe koja će tako stomak razviti od smijeha kao što je ova ekipa. Dakle, smijeh je uvijek tu: svaka proba, svako putovanje s 'gitaricom' u autobusu ili u kombiju, to je nešto zaista fenomenalno, oduševljeno će Ivan.

Nastavljaju raditi

Nije mu bilo toliko izazovno snaći se na pozornici.

- Imao sam sreću da sam prije Kolarina bio član Linđa, bio sam član klape, imao sam neka scenska iskustva koja su mi puno olakšala. Inače, sigurno da nije lako i da je trema prisutna, pozitivna trema naravno, ali sjajan je to osjećaj, pogotovo pamtim trenutak kad smo u Kazalištu Marina Držića nastupali pred punim gledalištem, to je zaista nešto posebno. Kad se dogodi momenat da ste sami na sceni, kad se publika ušuti i dođe neka replika koja je smiješna, kad čujete taj prolom smijeha, to je nešto fascinantno! A lijepo je onda i sve ono što ide nakon toga - susret s prijateljima, poznanicima, komplimenti, kritike, sjajan je to osjećaj, neponovljiv, ne mogu to s ničim drugim na sceni usporediti, to je nešto zaista posebno. Vi nastupate, morate odglumiti, morate nešto ispričati, reći, imate neki dijalog ili monolog i stvarate interakciju s publikom, stvarate interakciju s ostalim glumcima, to je jedinstveno, pripovijeda Ivan.



Igrali su na ambijentalnim i pravim pozornicama, a uvijek je prisutna pozitivna trema.

- Nastup je uvijek nastup, bio on u Kazalištu ili negdje drugdje, recimo na otoku Šipanu ili na Mljetu. Sigurno ste opušteniji kad vidite u publici da su djeca, stariji, kad su prisutne sve generacije. Ambijentalni teatar je po mnogočemu opušteniji. Recimo „Ribarske svađe“ koje smo izvodili dosta puta na ambijentalnim pozornicama, nastupali smo uz more: čujete more, ribari se vraćaju s ribanja, čujete neku gospođu koja zalijeva cvijeće, netko kuha kafu, puno je opuštenije nego kad ste tri-četiri sata u Kazalištu gdje se ne čuje ni muha! Ali, sjajan je osjećaj i definitivno bih spomenuo ambijentalni teatar, posebno na nekim mjestima kao što su Gata iznad Omiša ili nastup u Babinom polju na Mljetu. Ne možete vjerovati da počinje predstava i da mala djeca koja imaju tri, pet, sedam, deset godina - nitko ni riječi ne progovara! Dakle, djeca su u nekim mjestima toliko, rekao bih, kazališno obrazovana da znaju da su došli na predstavu i da trebaju biti mirni, šutati, uživati, mogu se smijati kad dođe momenat za to, ali nema pričanja! Štoviše, postoji trenutak kad djeca povjeruju u tvoju priču, kad znaš da si im zaista prenio emociju. Bila je na primjer scena kad u „Ribarskim svađama“ kažem: „Evo dolaze, evo tuku se iza kantuna!“ a djeca bi trčala vidjeti je li se zaista nešto dogodilo! Povjeruju ti, napominje Ivan.



Predstave Kolarina ne poznaju dobne granice.

- Interesantna su gostovanja u domovima umirovljenika, poseban je to doživljaj gdje se svi užive. Imamo malu, dječju publiku, a korisnici domova su 'velika djeca'. Tu nemamo scenu, improviziramo maksimalno i kad oni prolaze preko scene, komentiraju ili pričaju, oni postaju dio naše predstave, to su nam izuzetno draga gostovanja, nadovezuje se Aida.



Od dvjestotinjak prijavljenih, Kolarinova predstava „Karaoke show“ ušla je u uži izbor jubilarnog 60. Hrvatskog festivala kazališnih amatera koji se od 4. do 19. prosinca održava online. Imati vlastiti prostor, to bi im bio najljepši rođendanski dar.

- Kostime držimo uglavnom doma, dio scenografije držimo kod prijateljice u garaži, a dio u skladištu Đonija Čučevića, a nekad nešto ostavimo i u Kazalištu, izađu nam ususret. Dakle, mi ustvari ne znamo gdje nam je točno što, da sad trebamo nešto bio bi nam problem naći to jer ne znam na kojem je mjestu. Pošto smo imali dosta predstava, imamo jako puno plakata koje smo uokvirili - da bar imamo neku kancelariju u kojoj bismo mogli imati čitaće probe, gdje bismo se mogli naći, gdje bismo držali svoje registratore, flyere, uspomene, a da ne govorim o prostoru gdje bismo držali scenografiju i kostime! Nedostaje nam i jedna sala za probu, tu nam često Ljetne igre i Kazalište izađu ususret, pa Lazareti, znali smo ih imati i po kućama… Dosta smo aktivni tijekom godine, a uz prostor bi možda bili i aktivniji! Možda bismo mogli raditi razne radionice s djecom ili dovoditi profesionalce da i mi ustvari naučimo još više, da poradimo na tehnikama i da nam se drugi mogu pridružiti, ali jednostavno nemamo uvjete za to. Javlja nam se puno roditelja koji bi svoju djecu upisali u Kolarin. Prvo, nemamo prostor, a drugo, nismo to nikada radili niti to možemo stići jer nitko od nas se profesionalno ne bavi time, svi imamo svoje poslove. Ali, kad bismo jednom u budućnosti imali svoj prostor, nije isključeno da bi se netko od nas posvetio radu s djecom, s mladima i da bi tu možda nastajale i neke zajedničke predstave s mlađima ili njihove samostalne. Taj prostor bi nam stvarno bio presudan, puno bi nam značio za budućnost, poručuje Darija, a složni su i Kolarini.



Zainteresiranih, mlađih naraštaja, itekako ima. Prije strožih mjera radili su dječju predstavu "Plava boja snijega" Grigora Viteza u režiji Darije Mikulandre Žanetić, premijera je trebala biti 19. prosinca, a dovršit će je čim to okolnosti budu dopuštale. U predstavi igraju i tri nova lica: Paula Japunčić, Ivan Milan te Marko Ilić.

Vjerujemo da će novi mlađi članovi ostati s nama u nekim budućim predstavama, drago nam je da su s nama. Uvijek je teško naći članove, pogotovo muške. Uskraćeni smo s muškima jer imaju brojne obaveze, često ne prihvaćaju neke uloge znajući da neće imati vremena, ali nekako se snalazimo. Nova predstava se lijepo 'zakuhala', fali zadnjih desetak dana na sceni s kostimima, sa svjetlom da probamo sve i da djeci donesemo radost, poručuje Darija.



S druge strane, Aida je svjedočila pitanjima o plaćama.

- Kad kažete ljudima da se to ne plaća, da je to amaterizam, rad iz čiste ljubavi prema teatru, prema lijepoj riječi, prema druženju, nađu se u čudu. Mi dobivamo novce, ali sve što dobivamo, što zaradimo, ulažemo u scenografiju, kostime, da idemo na festivale, da možemo platiti redatelja, dramaturge ako treba, a ulažemo naše slobodno vrijeme. Pozivam stare i mlade, nije važno, dođite, družite se, nemojte se bojati! Netko iz straha možda misli da to ne može kad vidi nas, nismo ni mi bili ovakvi kakvi smo sad, učili smo i učimo još uvijek, priznaje Aida, a dubrovačka će publika uz Kolarine još najmanje deset godina trenirati rastezanje grudnog koša od smijeha!
imjer scena kad u „Ribarskim svađama“ kažem: „Evo dolaze, evo tuku se iza kantuna!“ a djeca bi trčala vidjeti je li se zaista nešto dogodilo! Povjeruju ti, napominje Ivan.