Ovih je dana u nakladi Matice hrvatske Konavle objavljena zbirka konavoskih riječi "Blago konavoskijeh riječi" autora Krešmira Veselića. Recenzentica i redaktorica izdanja je Ivana Lovrić Jović. Autor je rođen 1940. u Zagrebu od oca Ivana iz Pridvorja i majke Katarine rođene Markulin iz Trnja. Školovao se i studirao matematiku u Zagrebu, a sada je profesor emeritus matematike na Sveučilištu u Hagenu (Fernuniversität) i dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Zaslužan je za izobrazbu niza hrvatskih mladih znanstvenika matematičara i dugogodišnji predsjednik (sada počasni) Ogranka Matice hrvatske za Ruhrsko područje, gdje vodi i mali hrvatski pjevački zbor. Za Dubrovački je ispričao kako mu je uspjelo ukoričiti konavosko vokabularno izobilje.
OKO 4,5 TISUĆA RIJEČI
Kako to da ste se kao matematičar odlučili baviti riječima?
Filologija je moja slabost, htio sam je studirati, a i moji su profesori bili filolozi. Rekli su mi: „Pa ti si lud, od toga se ne može živjeti! Daj, uzmi nešto drugo!“ Pa sam uzeo matematiku. U to doba nismo svi imali velike želje po principu: „ja ću studirati ovo ili ono“…
Zašto rječnik konavoskih riječi?
Kad sam pošao u mirovinu, a mi profesori nikada ne idemo u pravu mirovinu, nego kažemo 'izlazimo iz aktivne službe', imao sam više vremena pa sam slučajno izvukao tako, ni sam ne znam kad, iz pamćenja nekih 100, 200 ili 300 konavoskih riječi. A, onda sam se sastao s nekim etnolozima, poznanicima koji su mi rekli da to nije zabilježeno i da to probam zabilježiti koliko mogu. I tako je polako krenulo. Bilo bi idealno da sam mogao doći u Konavle i boraviti duže vremena, a nije išlo. Jer, ljeti Konavljani imaju drugog posla, a zimi je uvijek problem s tim 'gripama'pa nisam pošao, nego sam uspostavio korespondenciju s nekim Konavljanima koji su čuvali svoje zabilješke. Jedan od njih bio je profesor Stijepo Obad iz Zadra, naš Pridvoranin, drugi je pjesnik Petar Obad. Njihovim bilješkama sam nekako upotpunio građu. Potom su mi počeli davati materijal drugi poznati, a zatim sam naletio na poznatu Facebook-grupu "Konavoski rječnik" i tamo vidio da članovi svako malo daju pojedine riječi kako im padne napamet. Međutim, Facebook nije dobra platforma da se traže riječi koje je netko već objavio. No, svejedno sam strašno zahvalan tim ljudima na pomoći i potpori. Bez njih ne bih toliko skupio, a i ispravljali su što je bilo krivo.
Koliko ste riječi prikupili?
Po mom sudu, negdje oko 4,5 tisuće u knjizi. Kriterij odabira bio je sljedeći: uzeo sam sve što znam da se govorilo u Konavlima dok su živjele svojim seljačkim, ruralnim životom, dok jezik nije bio 'zaražen' televizijom, radijom niti gradskim, dubrovačkim govorom. Na prvu kad čujete Dubrovčanina ili Konavljanina rekli biste da je to 'slično' ili 'isto', ali postoje važne razlike: posebno ta da su Dubrovčani građani, a Konavljani seljaci i to je velika stvar. Naravno, one riječi koje postoje u standardu, nisam unosio, na primjer, riječi: nebo, kruh, voda, krv… Riječ voda imate u značenju 'izvor', ali se u Konavlima ne kaže 'izvor', nego'voda'. Ima riječi koje su u standardu, ali se vrlo malo upotrebljavaju a u Konavlima su redovite. Osim izvora koje sam spomenuo, jako su važni pisani izvori, u prvom redu izvještaji skupljača narodnog blaga iz Konavala iz 19. stoljeća. Tu su Pavlina Bogdan Bijelić, svećenik i biskup Mato Vodopić i nekoliko brižnih sakupljača riječi iz običaja, Vodopić je skupljao imena životinja i biljaka koje danas više nitko ne zna. Tu su i riječi u rječnicima, poput onog velikog HAZU-ova gdje točno stoji: "riječ je iz Konavala". Takvim sam rječnicima vjerovao. Postoje i stari dokumenti, oporuke. Nisam znao da su Konavljani, iako su bili seljaci, u 17. i 18. stoljeću imali oporuke koje,naravno, nisu pisali, nego drugima diktirali jezikom koji su oni tada govorili. Vrlo je zanimljiva oporuka jedne Konavoke iz Popovića koja pola svoga imanja ostavlja mužu Andriji, a pola sinovima. No, prije toga piše neka rečeni Andrija plati sve dugove! To je etnološki i povijesno zanimljiva stvar da su u to doba, kad su bili kmetovi, Konavoke nekome mogle ostavljati imovinu.
Koje povijesno razdoblje obuhvaća građa koju ste koristili pri izradi rječnika?
Vrijeme od kraja 17. stoljeća do kraja 50-ih godina 20. stoljeća. Naravno, to je gruba podjela.
Niste se bavili riječima nakon 1950-ih jer je taj jezik kontaminiran jezikom elektroničkih medija i tuđica?
Tako je, ali to ne znači da nisam zapisivao riječi koje bih možda čuo kasnije, ali znao sam da nisu nove. Primjerice, danas u Konavlima gotovo više nećete čuti riječ 'ćaća', nego samo 'tata', za riječ 'praska', mnogi sad govore 'breskva' i da ne nabrajam dalje…
Što Vas je osobno iznenadilo u radu na ovom pothvatu?
Bogatstvo riječi i izraza pomoću kojih su se mogli izraziti vrlo suptilni osjećaji i misli. Možda to imaju i drugi dijalekti, ali mene su kod Konavljana posebno iznenadili različitost i finese kod pojmova oko obrađivanja zemlje: 'poprašit','potašulat', 'pošuljat' - to su sve načini kopanja koji mnogima danas nisu poznati. Naravno, ni detalji iz radova u kući, tkanja, vezenja… Imao sam sreću naći jednu tkalju u Konavlima koja mi je točno pokazala razboj tako da sam sve to mogao zapisati.
Našli ste sigurno i nazive poljoprivrednih alata koji se danas više ne koriste?
Svakako! Gospar Niko Kapetanić izdao je tri sveska knjiga o konavoskim rodovima sa starim zapisnicima sa sudskim svjedočenja, u pravnim i krivičnim stvarima. Mnoge te riječi danas nitko više ne bi znao. Jedva sam za neke uspio doznati što znače, nije bilo lako.
Koja Vas je riječ najviše namučila?
Ima ih više. Reći ću Vam riječi 'kozar' i 'saja'. Što je jedno, a što drugo? U opisu konavoske svadbe kaže se da je uoči svadbe na kuću stavljena jedna pala na koju bi se objesili 'kozar' i 'saja'. To su zapravo bile šarene tkanine. 'Saja' je bila tkanina, a 'kozar' niti u koje je bila utkana zlatna žica. Ono što mi je ostalo dosad, možda se netko i sjeti je pitanje kako su Konavljani u staro doba označavali imena mjeseci?! Kad sam došao u Konavle, uočio sam da imaju jednu hrvatsku riječ, a to je bila veljača, konavoska riječ za drugi mjesec. Bio je "agost", "setembar" po talijanskom i dubrovačkom, ali to se nije toliko upotrebljavalo, nego više ovako: 'peti, šesti, sedmi mjesec'... Dakle, brojilo se! Čudilo me to pa sam došao do još jedne riječi iz starine koju danas više nitko u tom smislu ne upotrebljava, a to je 'ilinštak'. Danas vam to znači paklena vrućina o svetom Iliji. Međutim, zna se da je 'ilinštak' naziv za mjesec srpanj. Za druge mjesece ne znam, no vjerujem da u konavoskom govoru svaki mora imati svoje ime. To mi je ostalo pod velikim upitnikom.
NJEGOVANJE DOMAĆIH OBIČAJA
Niste obilježili naglaske u rječniku, hoćete li naknadno to učiniti?
Sigurno, ne bi se trebalo čekati s tim. Kao i rječnik, tako se i izgovor mijenja, istina manje, ali i on se mijenja pod stranim utjecajem. Zapisao sam naglaske po uhu u bazu podataka, ali sam ih prema savjetu jezičnih stručnjaka izostavio. Jedino sam stavio naglaske tamo gdje su bitno različiti od standarda ili se po naglasku tek razlikuje riječ. Na primjer, kad je netko pijan, Konavljani kažu da je 'pjan', a kad kažu da imaju kuću na kat, onda kažu da je na 'pjân'. Jedno je da je netko gùlôzan, a drugo je: "On ti je gulòzan". Tim riječima sam stavio akcente kako sam znao i mogao. Međutim, primijetio sam da Konavljani imaju i neke posebnosti u naglascima, posebno kratkim. Jedno je kad se kaže "pas", a drugo kad čuješ "mač" ili "rat", to nije isto, ovaj drugi je kratkouzlazni. Drugo je "voda" ili "dobro", jasno je da je taj kratkosilazni. Među njima postoji još jedan koji je češći od ovog kratkosilaznog, tako da je tu potrebna suradnja dijalektologa. Poruka 'svijem onijem' koji budu čitali ovaj rječnik je da pokušaju izgovoriti riječi u rječniku i snimiti sami sebe te poslati snimljeno, što će dijalektolog prenijeti u znakove. To je, po mom sudu, jedini način. Rječnik je prva podloga za to, on to omogućuje, a svi doma imaju mobitele i druge snimače glasova, što je dobro. To bi bila moja poruka svakome tko bude čitao ovaj rječnik, posebno u Konavlima. Ako se nađe netko stariji voljan tako nešto učiniti, tim bolje!
Koliko vremena je nastajao rječnik?
Teško je reći, mislim da mi je trebalo nekih 6 ili 7 godina, ali ne 'punom snagom' jer se bavim i drugim stvarima, a još uvijek i svojom strukom koju nisam zapustio. Prije dvije godine je kod mene bio napisan doktorat iz matematike, ta osoba je već postala docent.
Podnaslov Vašeg rječnika glasi "Građa za rječnik konavoskog govora". Dakle, ne pretendirate na pisanje rječnika u pravom smislu riječi, već ostavljate prostora da bi Vam se čitatelji javljali, pružate ruku suradnje.
Nisam to nazvao rječnikom u pravom smislu riječi, prvo zato što nema akcente, drugo jer nije potpun i treće - nema konteksta za svaku riječ. Ako imam riječ "bacati", to u Konavlima znači 'davati plod, rađati' pa tako kažu: "Masline bjelice najbolje bacaju pet do deset posto ulja više!" To se zove kontekst. Čuo sam kako se ta riječ upotrebljava i onda kontekst uvrstio u rječnik. Toga ima jako malo, većina riječi je bez konteksta pa svi koji budu čitali rječnik mogu pribaviti kontekst, ali i akcent.
Sad je na Konavljanima da završe započeto, popune Vaš rječnik?
Apsolutno!
Javljaju li Vam se Konavljani?
Kako ne! Neki su me i kritizirali, ima svega! Jedan kritičar mi je rekao da neki navedeni izvor nije u Pridvorju, nego u Mihanićima. (smijeh)
Gdje se onda na području Konavala upotrebljava 'najizvorniji' konavoski govor?
Razmišljao sam puno o tome, ali dati odgovor je vrlo teško. Čak se i izgovor mijenja od sela do sela, posebno na brdu, tamo su akcenti drugi. Na brdu će Vam reći: "Jesi bio u nâs?", a dolje u polju se kaže "u nas". To su sitne razlike. Sela na samom istoku imaju dosta natruha iz Boke jer su s Bokeljima u vezi, što je normalno. Ali, teško je odabrati uzor. Postoje takozvani 'svečani govori' kao što su zdravice - ali i pjesme. Imate prekrasnih konavoskih epskih pjesama u kojima nažalost nećete naći puno konavoskih riječi jer su one pisane 'uzvišenim stilom', nema tu nijednog talijanizma. Ako pogledate konavosku zdravicu, bilo da se radi o krsnom imenu ili o svadbi, u njoj nema nijedne talijanske riječi! Znači, talijanske su riječi bile kolokvijalne, 'šatrovačke' ili eventualno, ako se radilo o alatu iz Italije,tad bi nosio talijanski naziv. Ali, čim se radi o tekstu većeg društvenog ili književnog značenja, jako se puno gube lokalizmi, a pogotovo talijanizmi.
CRKVENO PJEVANJE
Dakle, imate spremne argumente za one koji budu prigovarali da se kod njih u selu ljepše govorilo?
Imam. Ja ću reći: u vas se govorilo drukčije!
Jeste li navodili toponimske specifičnosti pojedinih sela?
Samo tamo gdje sam znao. Na konavoskom rječniku na Facebooku bio je jedan vrlo agilan sudionik s istoka Konavala koji je znao reći: „Tako se ne govori inače u Konavlima, ali u nas se govori tako!“ Na primjer, postoji riječ „badnjak“ koja u standardnom jeziku znači dan prije Božića, a u ruralnom jeziku, ne samo kod Konavljana, znači komad drveta koje se stavlja na ognjište. Taj komad može biti od hrasta duba ili masline, ovisno gdje je, barem koliko sam čuo. To su detalji koje nisam unosio jer moj rječnik nije etnološki priručnik, već samo grubo opisuje dokle ide riječ. Što se tiče običaja, to mora netko drugi napraviti.
Mislite li da bi konavoski govor trebalo učiti na radionicama ili on treba doći isključivo iz obiteljskog doma?
I jedno i drugo. Znam jednu osobu koja je vrlo vrijedna u tom pogledu, a to je gospođa Antonia Rusković. Vidio sam da ona organizira škole vezenja, a budući da su tu gospođe, nije samo da se tu veze, nego se donesu i kolači pa se onda njeguje domaći običaj i posebno bogat rječnik konavoskog vezenja. To tko ne zna, začudio bi se. Nisam sve to mogao uvrstiti u svoj rječnik, ali postoji velika monografija gospođe Rusković gdje su sve te riječi detaljno opisane sa slikama, posebno figure u vezovima - svaka ima prekrasna imena. Takve radionice sigurno pomažu. Trebalo bi učiniti nešto tamo gdje hrvatska tradicija jako trpi - to je crkveno pjevanje. Danas su potpuno navalile te moderne šansone iz Amerike i Njemačke. Nemam ništa protiv njih, ali su prilično istisnule domaći melos. A tradicija je važna i u duhovnom pogledu, naveliko se govori kako danas imamo veliku pasionsku baštinu, ali to su većinom koncerti. No, to nije smišljeno za koncert, već za nešto drugo - da se ide u procesije s tim. Nešto treba sačuvati, ali treba biti svjestan i da postoji pravi život. Kao što konavoski vez ima pravi život kad netko odjene nošnju ne samo za folklor, nego i kad ode u crkvu. Isto tako i crkveno pjevanje nije samo za festival, nego i za svakodnevnu 'uporabu'. Upozorio bih također na upravo nadolazeću zbirku pučkih napjeva koja uključuje i Konavle iz pera našeg poznatog skladatelja i melografa gospodina Krešimira Magdića.
Koje ste razlike primijetili između dubrovačkog i konavoskog govora?
Razlike sam primijetio već kao dijete. U Konavlima bi se reklo 'gore' - 'dolje', a u Dubrovniku 'gori' i 'doli', 'dolika' - 'gorika'. Postoje male natruhe ikavštine u Dubrovniku i jedna izgovorna razlika koja je nedavno došla u Konavle, a to je zatvoreno „a“. Toga u Konavlima nekad nije bilo, bio je čisti „a“ - izgovaralo bi ga se 'jako', a ne 'jaoko. To je sada preplavilo Konavle, a razlika je bila očita. Ima toga još, ali ja sam se više koncentrirao na riječi kao takve.
Koliko sami upotrebljavate konavoske riječi?
Pa katkad mi padne nešto napamet, za što znam da ima značenje. Reći ću jednu uzrečicu: „Nešto je šušlo!“ To ima veze u situacijama kad dijete nešto izmišlja samo da bi privuklo pažnju i kaže da je vidjelo 'deset vukova' pa mu se kaže: „Nešto je šušlo, a ti si mislio da je deset vukova!“ (smijeh) Ima i nekih drugih izražajnih izreka koje možda ni standardni jezik nema. Naravno, kad dođem u Konavle, za dva-tri dana to onda bude bolje! (smijeh)
Planirate li službeno predstaviti rječnik u Konavlima?
Apsolutno! Na to sam mislio i ja i oni koji su sa mnom na njemu radili, ali nažalost to moramo odgoditi dok se situacija oko korone smiri. Inače, kad god sam dolazio na Pelješac, išao sam i u Konavle. Rodbinska veza mi je jako draga i uska tako da to nije problem, već ova nesretna pandemija u kojoj sad živimo. Kontakt će sigurno postojati ako rječnik pođe među ljude i oni budu reagirali, pa makar i grubom kritikom - ja ću sve prihvatiti. Uvrstit ću ono što vidim da je dobro, ali neću se ljutiti na kritiku. Ljudi reagiraju katkada spontano, što je sasvim normalno. Takav rječnik ne može uspjeti bez toga, osim ako ne piše netko tko stalno tu živi. Imao sam nekoliko uzora, lokalnih rječnika pri ruci. Jedan iz Kune Pelješke koji se zove "Konovske riči"napisala je žena koja ima samo osnovnu školu, ali je to radila 20 godina, uzorno je napravljen. Autorica se sama školovala, dosta je čitala, ali takvo nešto meni nije bilo dano.