Ispred Zavičajnog muzeja Konavala, a u organizaciji Matice hrvatske Konavle, predstavljena je knjiga Krešimira Veselića „Blago konavoskijeh riječi“. U ime nakladnika i organizatora najprije se okupljenima obratio predsjednik konavoskog Ogranka Matice hrvatske Frano Herendija.
- Knjiga je iz tiska izašla prije desetak mjeseci, ali nažalost, Covid-okolnosti su nam diktirale datum predstavljanja pa je tako i ovo predstavljanje s malo odgodom. Mi smo na ovom mjestu prije nepuna tri mjeseca imali predstavljanje jednog drugog baštinskog izdanja Matice pod nazivom „Prirodno blago Konavala“. Jedna riječ u nazivu u naslovima oba izdanja činila mi se znakovitom, a to je riječ „blago“. Dakle, „Prirodno blago Konavala“, knjiga o prirodnom nasljeđu i prirodnim vrijednostima Konavala s jedne strane i „Blago konavoskijeh riječi“, blago konavoskog govora. Kad pogledamo u rječnik što znači riječ „blago“, kad pitamo Google kojeg češće pitamo nego rječnike, što ponekad i nije baš dobro, „blago“ ima višestruko značenje. Najčešće znači neku veliku novčanu vrijednost, dragocjenost, dragulje, nešto vrijedno, a s druge strane, znači i prirodno, duhovno, nematerijalno dobro i vrijednosti koje baštinimo. Upravo te vrijednosti su one koje najčešće nasljeđujemo od onih prije nas, čuvamo ih pažljivo, njegujemo i brinemo se o njima da bi ih prenijeli onima koji dolaze iza nas.
- U tom smislu ovo izdanje, ova rječnička zbirka je za sve nas u Konavlima jedno doista veliko blago koje smo imali sreću dobiti na jednom mjestu sublimirano, posebno s toga što u vremenu u kojemu živimo i na način na koji živimo u svakodnevnom govoru gubimo ili smo, možemo reći, izgubili taj konavoski govor. Ponekad ga sretnemo, čujemo kod starijih i uvijek se, barem ja, s nostalgijom prisjetim: „Otkad nisam tu riječ čuo!“ U tom smislu je ovo izdanje ukoričeno na jednom mjestu, lijepa stvar da ponekad uzmemo u ruku kad imamo vremena, kad smo možda raspoloženi i sjetni, da pogledamo i da se prisjetimo nekih vremena koja su iza nas, izjavio je Herendija.
Potom se prvenstveno autoru obratio i načelnik Općine Konavle, Božo Lasić.
- Pripala mi je čast da se u ime Općine, zajednice zahvalim na djelu koje ste poklonili Konavlima jer je malo zajednica sličnih našoj koje se mogu pohvaliti s ovakvim stvarima. Dolazeći ovamo, gledao sam literaturu i sve ostalo, utvrdio sam sljedeće: nažalost, jedno takvo djelo Konavle nikada nisu imale, osim nekih relikta Srpske akademije nauka i umetnosti, to su neki separati, separatni radovi. Tu je i Luka Zore koji je radio neki rječnik koji je isto tako bio separat. Ovo je jedno malo cjelovitije, veće, obuhvatnije djelo. U vašem intervjuu ste rekli da ovo djelo nije cjelovito, nije konačno, nego da ostavljate drugim, mlađim ljudima koji će istraživati i koji će moći nadopuniti nešto, što je ipak dokaz Vaše skromnosti. Isto tako, neuobičajeno je da se netko bavi filologijom kao Vi jer je Vaše osnovno zanimanje, znanost - matematika, kvantna fizika… Ljudi traže nešto kad se ne ostvare u svom osnovnom zanimanju, ali Vi ste se ostvarili i u jednome i u drugome, Vi ste jedna renesansna osoba. Koliko znam, svirate violinu, bilježite note, pjevate u zboru, nemam što dodati i reći, kazao je Lasić s puno zahvala.
Znanstvenica i spisateljica, a inače recenzentica i redaktorica knjige Ivana Lovrić Jović koja je, aludirajući na autora zbirke, naglasila kako pokraj nje sjedi „faca“.
- Takvih „faca“ više u ovom vremenu nema često. Za Dubrovnik je takav izdvojen Luko Paljetak kao netko tko je toliko širok i dubok i koji ima neku renesansnu zainteresiranost, ali i način da dođe do informacija i do znanja. Profesor emeritus Veselić je matematičar, što mu je u ovom poslu pomoglo. U lingvistici koja je od 19. stoljeća shvaćena kao egzaktna znanost odnosno uopće kao znanost, potrebne su matematička razmišljanja odnosno nema tu toliko 'mutnih' podataka tipa: „je li“ ili „nije“. Sve je pretraživo, sve je postocima izračunjivo, jezik je konačan popis, leksik nije pa u tom smislu ne postoji kraj pretraživanja leksika. Što se tiče naziva „blago“ u rječniku, moram reći da to nije izmišljotina gospara Veselića, naime, povijesni rječnici su se često nazivali „thesaurusima“ što je u hrvatskom prijevodu „blago“ pa je to postao leksikografski termin. Naime, tad su leksikografi bili puno skromniji nego današnji, voljeli su svoje rječničarske uratke nazivati „prinosima“, „thesaurusima“, „blagom“, a ne konačnim nazivom „rječnik“ grada toga i toga ili mjesta toga i toga. Tu skromnost koja nije skromnost, nego upućenost u materijal, u građu, preuzeo je i profesor Veselić i zato ispod glavnoga naslova stoji „Građa za rječnik konavoskog govora“.
- Rječnička zbirka „Blago konavoskijeh riječi“ ozbiljan je prinos hrvatskoj filologiji i konavoskoj nematerijalnoj kulturnoj baštini. Njezin je autor znanstvenik s područja egzaktne znanosti, što je rječniku zajamčilo provjerljivu istinitost podataka, a Veselićeva je temeljna klasična izobrazba pridonijela jezičnoj strukturiranosti i sustavnosti. Ono što u amaterskim rječnicima gotovo uvijek izostaje autor je uspio zadovoljiti – to je sustavnost. Je li to zbog svoje osnovne matematičarske struke, ili zbog sklonosti filologiji i upućenosti u široku literaturu – nije jasno, ali jasno je kako znanstvenik vrlo lako može razumjeti da je znanstveno načelo u struci koja njemu nije osnovna, jedino načelo koje treba slijediti. Zato ovaj rječnik nije opsežniji. Svaka je riječ u njemu više puta mjerena, svaka je riječ provjerena u drugim izvorima, a i kriterij izbora riječi koje će u rječnik ući bio je jasan i veoma promišljen. Nepotrebnu opsežnost autor je, pak, izbjegao osjećajem za jezičnu ekonomičnost – umio je s najmanje riječi reći ono što je nužno i dovoljno. Ista mu je ta znanstvenička širina donijela i jednu tešku, ali jedinu ispravnu odluku: otisnuti svoj rukopis bez zabilježenih naglasaka koje je pomno zapisivao i provjeravao, svjestan činjenice da bez te sastavnice zapis kojega govora nije potpun. Razgovori sa mnom i s mojim kolegama dijalektolozima uspjeli su ga uvjeriti kako se naglasci zapisuju samo onda kad postoji njihov dokaz: zvučni zapis izgovora ili koji zapisani podatak o naglasku iz relevantne literature. Gospar Veselić čuva i naglašenu inačicu ovoga rječnika za koju nalazi načina da se preispitaju svi zapisani naglasci što je jedini pravi put kojim se mjesni govor ima pohraniti za buduće naraštaje i za jezikoslovnu i rječničku struku.
- Izvori koji su autoru poslužili kao neka vrsta korpusa, dakle priređenoga teksta iz kojega se ekscerpiraju natuknice za rječnik, mnogobrojni su i raznovrsni. Moglo ih je biti manje, moglo ih je biti i više. O izboru izvora koje će za rječnik koristiti svaki rječničar razmišlja mnogo i nikad nije potpuno siguran u donesenu odluku. Zato rječnike izrađuju skupine ljudi i zato je ovaj rječnik mali podvig. Gospar Veselić nije opisivao gramatiku već leksik – koji je sam po sebi manje egzaktan i predstavlja otvoreni popis. Jedina mu je olakotna okolnost bila što je izvanjski govornik pa je mogao prosuđivati objektivnije, baš kao što je to radio Appendini u odnosu na hrvatski jezik. Moja je želja da ovaj rječnik, skromno nazvan građom za rječnik, dobije svoju digitalnu inačicu i postane portal. Za to je potreban institucijski prinos, a gosparu Veseliću svesrdno želim da svoj rječnik proširuje novim saznanjima oblikovanima u skladu s tehnologijama trećega tisućljeća, poručila je Lovrić Jović.
Profesorica hrvatskog jezika Paulina Kisić Pendo koja je zaposlena u Osnovnoj školi Gruda iznijela je svoja iskustva u radu s djecom kad je riječ o zavičajnom govoru.
- Ovo je djelo je poticaj ne samo nama koji radimo s djecom, nego svim pripadnicima zajednice i svim zaljubljenicima u Konavle, kao što kaže sam autor. Meni kao prosvjetnom djelatniku ovo je stvarno korisno djelo. Djeca se s dijalektalnim djelima upoznaju u nižim razredima, a u višim razredima uče o narječjima, o govorima i problemi se javljaju kod razumijevanja takvih tekstova. Nije problem samo kod narječja koja nam nisu bliska, kao kajkavsko i čakavsko, problem je veći kod štokavskog narječja kojemu ustvari pripadamo. Često mi se dogodi da uzmem pjesmu lokalnog autora napisanu štokavskim narječjem i konavoskim govorom i da djeca u njoj pronađu nekolicinu riječi koju uopće ne razumiju. Kao učitelju početniku koji je došao iz susjedne općine koji je odrastao s babom i đedom meni je to bilo zapanjujuće. Nisam ustvari vidjela vremenski odmak mene od djece i bilo mi je stvarno neshvatljivo kako mali Konavljani ne prepoznaju riječi poput „tovjelica“ ili možda još neke jednostavnije riječi. Danas, iskustvom i promatranjem djece, mogu zaključiti da je rezultat tog odmaka od zavičajnog govora ustvari ubrzani životni ritam i usmjerenost na suvremene tehnologije, medije, a sve to nauštrb onog običnog razgovora unutar obitelji, susjedstvu, među prijateljima.
- Kad u nastavi obrađujem dijalektalne tekstove štokavskog narječja, biram lokalne autore, njegujem i potičem kod djece interes za to i on stvarno postoji. Djeci je zanimljivo razgovarati o tim riječima, zanimljivo im je tražiti kontekst u koji bi oni tu riječ danas mogli uklopiti, ponekad uopće ne znaju što ta riječ znači, sami pokušavaju doći do značenja, što zna biti dosta zanimljivo. Kad s njima malo uđete u taj zavičajni govor i kad im ukažete na njegovu vrijednost i kvalitetu, na nešto što ih čini Konavljanima, još više se zainteresiraju i često žele pisati mala literarna ostvarenja upravo zavičajnim govorom. Kad se pripremamo za neka školska ili županijska natjecanja, često biraju zavičajnog autora, biraju njegov tekst, osjećaju da se tu mogu ostvariti, osjećaju da je to ono čemu pripadaju i da tu mogu nešto napraviti. Mislim da svi mi kao zajednica moramo to iskoristiti. Vjerujem da bi djeca u svoj budući život trebali odnijeti dio tog konavoskog govora, a to neće moći ako im mi ne pomognemo, ako im mi ne približimo taj govor. Gospar Veselić je u svom predgovoru jasno rekao da mu je mladost odnosno djetinjstvo, lijepi dani provedeni u Konavlima bio poticaj, bio motivacija. Mi moramo stvarati takve situacije da nam djeca budu motivirana jer možda je među njima neki budući filolog ili dijalektolog koji će nastaviti rad na konavoskom govoru. Smatram da je ovo djelo jako poticajno, dosta riječi mi je poznato jer Konavle i Župa nisu tako daleko, postoji regionalna i jezična bliskost, ali ovo djelo može biti poticaj za svakog od nas koji je te riječi stavio u neku 'škrabicu' i 'sakrio' ih da ih se prisjetimo i da ih koristimo, da ih koristimo u svakodnevnom govoru kako bi one ostale živjeti. S djecom moramo razgovarati zavičajnim govorom u slobodno vrijeme jer jedino tako može živjeti. Imam sreću što sam okružena djecom i vjerujte mi, sigurno ću s njima 'prošetati' stranicama ovog rječnika i vjerujem da će oni uživati, poručila je Kisić Pendo.
Na kraju je i autor uputio prigodne riječi. Zahvalio je svima koji su mu na bilo koji način pomogli rekavši „hvala je kratka riječ, ali hvala je velika“. Otkrio je kako mu je urednica knjige, Antonia Rusković Radonić, sugerirala da ispriča kako se iz daljine, s obzirom na činjenicu da nije rođeni Konavljanin i da u Hrvatskoj ne živi čak 40 godina, odlučio sastavljati zbirku.
- Prvo, zaljubljen sam u Konavle kamo samo prvi put došao kao šestogodišnji dječačić daleke 1946. Dojam Konavala je bio snažan i neizbrisiv. Život, govor i običaji sasvim drukčiji od onoga što sam znao od doma iz Zagreba. Sve je bilo drukčije, ali zato širok prostor za igru, daleki vidici u polje i tračak mora preko Donje bande, ljudi koji su me voljeli jer sam bio njihov. Dakako da sam dužim boravcima poprilično svladao konavoski govor i odonda ga smatram 'svojim' iako se njime malo služim. Ne bih mogao sad reći kad sam počeo skupljati riječi. U mom kompjuteru najstariji podatak je iz 2014., a krenulo je svakako prije toga. Najprije iz zabave, a onda ozbiljno i tu je drugi razlog za moj pothvat. Naime, vidio sam da se tu radi o bogatstvu koje dosad nitko nije skupio i obradio, a Konavle su ne samo kraj mog podrijetla, već regija na samom jugoistočnom kraju Hrvatske na koju su 'bacali oko' neki drugi - i ne samo oko. Čak dvije važne, opsežne knjige o konavoskom govoru i običajima, objavljene su u Beogradu. Jedna čak nosi naslov „Konavoski govor“ i ima sve osim leksika i te se knjige ne mogu zaobići kraj svih slabosti koje imaju, svojatanja i svih tih stvari za koje znamo. Ali, one su nezaobilazne za onoga koji hoće s tim raditi.
- Vremena za čekanje nema jer se stari govor i običaji brzo gube iz sjećanja. Zabilježena je kratka riječ jedne Konavoke: „Stari su pomrli, a mladijem ne prema!“ Kako nisam imao mogućnost za duži boravak u Konavlima, najprije sam iz vlastitog sjećanja unio nekoliko stotina riječi, a onda sam se obratio rođacima i prijateljima, rođenim Konavljanima, neki od njih stavili su mi na raspolaganje svoje osobne zapise, posebna pomoć došla je od grupe Konavljana na Facebooku koja donosi mnoge vrijedne riječi. Pomogli su mi ljudi od struke, tu kraj mene sjedi jedna (Ivana Lovrić Jović nap. a.) bez koje te knjige ne bi ni bilo, neki i kritikom, ali i njima hvala. Čak ako je kritika i negativna, iz nje se može naučiti. Neću ovdje imenovati nikoga posebno od svih tih ljudi koji su mi pomogli da ne bih koga zaboravio, njihova su imena navedena u knjizi, svima se njima od srca zahvaljujem. No, zahvalan sam unaprijed svakome onomu koji kad uzme u ruke moju knjižicu pribilježi sve što misli da je ili krivo ili nedovoljno, je li koja riječ krivo zapisana („Ne govori se ovako, nego ovako!“ ili je koja riječ krivo protumačena („Ne znači to, nego nešto drugo“), jesam li propustio unijeti koju riječ („A kako nije stavio ovo?“) - sve to pribilježi i na kraju meni pošalji, ako Bog da drugo izdanje da bude bolje i potpunije, hvala vam, zaključio je Veselić.