Laura Fulginiti, forenzična antropologinja: ‘Gledala sam kako pada prvi toranj i čekala kad će se pojaviti Bruce Willis i povikati yippee ki yey mother f*cker! Nažalost, znala sam gdje ću taj dan raditi‘

Svi smo se jednom 'zakačili' na seriju 'Kosti' i nevjerojatnu forenzičku antropologinju, dr. Temperance Brennan zvanu 'Bones', fascinirani vještinama ali i neobičnim, naizgled hladnim karakterom, nesposobnim shvatiti i najbanalnije šale iz svakodnevnog života, no ženi koja rješava slučajeve 'čitajući' iz kostiju. Imamo dokaz da takva jedna profesionalka zaista i postoji i ovih je dana u Dubrovniku na velikom kongresu forenzičara. Ona je dr. Laura Fulginiti, predsjednica Američke akademije za forenzične znanosti, forenzična antropologinja koja je u Sjedinjenim američkim državama apsolutna legenda. Ona je prava živuća 'Bones' i da, itekako ima sličnosti s onom iz televizijske serije. No ipak s jednom malom razlikom – dr. Fulgi, kako je svi zovu, toliko je prisebna, 'normalna' i oduševljena Dubrovnikom da je to možda i razlog zbog kojeg sam razgovarala s njom kao da smo bliske prijateljice. I uz sjajan, gotovo balkanski smisao za humor, udobno zavaljena u hotelsku fotelju, spremno priča o neobičnom i zahtjevnom poslu kojim se bavi i koji je, kaže, kao stvoren za nju.

Od masakriranja pa do smrskanih tijela

-Sastavljen je od jako puno elemenata, od osobe koja se njime bavi zaista traži neke posebne 'postavke', a moram priznati, ja sam ih, odrastajući s tri brata zaista imala! Ono što je moj otac sjajno napravio jest to da me nikad nije tretirao drugačije od njih. Nisam bila 'njegova princeza', jer njemu je bilo važno da mu djeca uspiju u životu, a ne da ja zbog toga što sam žensko imam privilegije. Naprotiv, morala sam ih 'zaraditi'. " – priča dr. Fulgi, žena s više od trideset godina karijere iza sebe. I to kakve! I ne namjerava se tu ni zaustaviti.

"Pa mislila sam otprilike raditi još nekih pet godina, a onda ćemo vidjeti! Kad se umirovim, ako ikad, puno ću čitati i odmarati" - smije se i kao da već nagoviješta da se 'posla' neće moći ostaviti ni kad bude odmarala i čitala novine, jer će vjerojatno u njima primijetiti slučaj nestale osobe, što je i dalje najviše fascinira, a kroz njezine je ruke prolazilo, dodaje, otprilike 350 slučajeva godišnje.

"Američka akademija za forenzične znanosti je multidisciplinarna grupa koja se smatra najrelevantnijom forenzičnom ekipom na svijetu. Velika je to odgovornost i puno je posla ali je istovremeno jako zabavno. Najviše volim to što mogu samostalno raditi, ne moram slijediti taj protokol. Zato smo odvojeni, kako bi mogli 'normalno' raditi, bez pritisaka."

Forenzičnu antropologiju odabrala je kao put nakon osobne tragedije, no to je, kaže, bilo ono što je oduvijek tražila za nastavak profesionalnog puta.

"Na fakultetu sam obrađivala kosti s arheoloških nalazišta i nije mi to imalo onaj neki učinak koji sam očito tražila, nije imalo veze sa sadašnjošću. Neke stvari iz prošlosti sam mogla iskoristiti, ali nije imalo taj moment hitnosti koji sam željela. Malo sam ovisnik o adrenalinu, priznajem! Moj stariji brat je u to vrijeme preminuo i tad sam prepoznala koliko je bilo važno da ga prepoznam, vidim i znam zasigurno da je preminuo. Upravo sam tad birala polje u kojem ću raditi i to je bilo to, htjela sam raditi nešto što će biti važno ljudima odmah i sada, za njihove živote, za mir, baš kao i za moj." - priča nam žena kroz čije ruke prođe godišnje na tisuće kostiju, teško joj je i pratiti broj.

"Pregledam oko 350 slučajeva godišnje, a od početka do kraja njih oko dvjestotinjak gdje napravim nešto važno za rješavanje slučaja."

A vidjela je apsolutno svega i dok priča dižu vam se sve dlake na tijelu – od masakriranja, smrskanih tijela, bačenih na sve moguće načine, skrivenih, nestalih, klasičnih ubojstava vatrenim ili hladnim oružjem, komadiće kostiju koje je trebalo spojiti s nestalim ostacima tijela, bezbrojna lica kojima je trebalo dati ime, prezime i ostaviti ih da počivaju u miru...

"U sjećanju mi je ostala jedna žena koja je bila oteta s autoceste u Kaliforniji. Otmičar joj je zamotao glavu u plastičnu vreću i izudarao je čekićem. Mikroskopski komadići plastike s te vreće zaostali su u frakturama njezine lubanje. Upjeli smo naći podudaranje mikrokomadića plastike na njezinoj glavi s rolom vreća koje je on imao u svojoj garaži. Mogli smo tako povezati tragove na njoj sve do njega. To što sam pronašla takve tragove i shvatila njihovu važnost, to je bilo dovoljno za složiti sliku i da i ja, kao i ona, pronađem neki mir. Zato mi je taj slučaj ostao u sjećanju." - priča dr. Fulgi navodeći kako za druge ljude uvijek postoji ista pretpostavka – da su joj najteži slučajevi male djece, no za nju i profesionalni i emocionalni tragovi svode se na nešto drugo.

"Nekad je to neka sitnica koja oslika život te osobe, koja u meni izazove neku emociju koja ostaje trajno urezana u mene. Bio je slučaj jedne 80-godišnje žene koja je živjela u dupleksu, kući podijeljenoj na dva dijela. Jedan muškarac živio je u drugoj kući. Umrla je sjedeći na toaletu i nije pronađena sve dok se nije potpuno pretvorila u skelet u tom istom položaju. Tuga toga svega, što je nitko nije tražio, pitao za nju, provjerio kako je i gdje je me skoro dotukla. Čovjeka koji živi u drugom dijelu kuće pitali su zašto nikad nije provjerio gdje je, on je rekao pa mislio sam da je preselila u Ohio ili odakle je već. Kad sam promislila kako je tamo bila sama, nitko za nju nije nikad pitao, to je toliko emocionalno teško da je to teško izbaciti iz sebe. Slično je kad sam radila i neke poznate slučajeve poput rušenja Twin towersa 11. rujna ili nakon uragana Katrina, ta nazovimo slučajnost ili neobičnost, poput brojnih avionskih nesreća koje sam radila, to je dosta teško. To su neke stvari koje su neshvatljive, to je preveliko za nas."

U njezinom je poslu emocija sve – od toga da je moraš imati, a ne smiješ je imati dok radiš, no zbog te emocije često se rješavaju slučajevi, jer se ona mora staviti u kožu, u njenom slučaju kosti osobe kojoj se traži identitet i što joj se dogodilo, da bi se došlo do rješenja.

"Jedna od osnovnih postavki je da ni u kom slučaju ne smiješ zauzeti stranu, a to se zna drugima često događati primjerice ako su zlostavljana djeca u pitanju, ubijena djeca. To je najviše frustrirajuće kad radimo takav slučaj gdje je žrtva dijete i ljudi se ne mogu odvojiti od toga, automatski preuzmu braniti dijete, a u našem poslu ne smiješ biti ničiji advokat. Moj posao je utvrditi tko je bila ta osoba i što joj se točno dogodilo. Ako tu posrnem gotovo je, fokus mora biti na istini. I tad se sve ostalo oko slučaja nekako i samo otkrije i riješi. Kad to kažem kolegama ispadam hladna osoba koja nema osjećaja ni za što, naravno da to nije točno, ali mene pogoni potraga za istinom, što se toj osobi događalo u njezinim posljednjim trenucima."

Twinsi, Katrina...u posmrtnim ostacima 'do grla'

Dr. Fulgi radila je na nekim od najpoznatijih slučajeva u novijoj povijesti, po pitanju emocija osvrnula se baš na 11. rujna i Katrinu.

"Gledala sam uživo kako pada prvi toranj i čekala sam kad će se pojaviti Bruce Willis i reći neku svoju poznatu rečenicu poput yippee ki yey mother f*cker! Znala sam gdje ću taj dan raditi. Umjesto u šoku i žalovanju, bila sam u posmrtnim ostacima do grla. Bilo je nestvarno, kad smo došli tamo svi su imali onaj prazan pogled, bilo je jako intenzivno, nevjerojatno emotivno. Katrina također, nestvarno, vidiš ljude jedan tren kako traže spas ili svoje obitelji, drugi tren ih vidiš u vodoravnom položaju kako plutajući prolaze kraj tebe, to me progonilo... Još imamo ljude koji još nisu pronađeni, za mene to je profesionalni promašaj jer moraš pronaći ljude da bi njihovi najmiliji bili u miru. U suprotnome događa se da imate cijele obitelji kojima se još uvijek provlači kroz glavu misao, pa možda nisu bili tu, možda su otišli negdje ali živi su... a to je najgora agonija. I ta agonija seli se na iduće generacije te obitelji, to je najstrašnije od svega" – priča nam uspoređujući to s Vukovarom ili Srebrenicom i agonijama kroz koje prolaze generacije obitelji nestalih. Isto je i sa svakom nestalom osobom. To je otvorena rana, dodaje, koju možeš malo pokrpati ali nikad zacijeliti.

Identifikacija posmrtnih ostataka mijenjala se iz godine u godinu, neke su se metode promijenile, ali nijedna se nije odbacila, no strojevi, dodaje dr. Fulgi, imaju sve veću ulogu, što po njezinom mišljenju nikako nije dobro.

"U našoj disciplini imamo morfologe i mjerače, učimo strojeve kako mjeriti da dobijemo postotke, a morfolozi već znaju što je to, ne trebaju učiti instrumente ili ovisiti o njima da bi im rekli neki postotak nečega što oni već znaju. Osobno sam uvjerena da ti stroj, kolikogod napredan bio, ne može reći sve dok ne uzmeš u ruku tu lubanju, dok je ne osjetiš, dok ti ona ne počne pričati. Jer u tom trenu sva se moja osjetila naglo probude, počinje priča, ja je počinjem osjećati, a mlađe kolege se dosta oslanjaju na strojeve. Iako opet mi sami moramo strojeve naučiti da računaju, zaključuju, 'misle'. Nisam baš pobornik takvih metoda. Pomognu, ali ne onoliko koliko se na njih oslanja. Moraš tu lubanju dodirnuti, pomirisati, prihvatiti činjenicu da je to nekad bila osoba, staviti je na drugi kraj sobe i pustiti je da ti kaže tko je bila. Taj dio je težak za mene, ne volim tu hladnoću sa strojevima. Nisam zato u ovom poslu. "

No strojeve koje gledamo u serijama imaju tek neki, obično FBI-jevi ili CIA-ini laboratoriji jer svaki se cijeni u milijunima, dok se većina laboratorija uvijek i na kraju oslanja na ljude i stare, prokušane metode – ljepilo, toplina, folija...

Za 'dobro jutro' kuhanje kostiju 

Njezin normalan radni dan počinje s patologom i prilično gadnim stvarima.

"Počinjem s patologom, tražim uzorke s tijela od tkiva koje je ostalo, onda stavljam kosti da se kuhaju i čiste i tražim na njima tragove. Može biti komplicirano poput lubanje od tisuću dijelova, možda će mi u rukama biti dijelovi malog djeteta, čovjeka koji je umro u čudnim okolnostima, možda neko ubojstvo,... nikad ne znam." I ubojice su sve perfidniji, a njihove metode zbog svih dostupnih informacija sve brutalnije.

-Čovjek u Kaliforniji bio je oženjen s dvije žene i sa starijom je odlučio riješiti se mlađe žene. Poslao je stariju negdje s djecom, odveo mlađu na večeru, pa doma i izbo je. Planirao je to neko vrijeme, gledao Kosti i sve CSI serije i pokušao primijeniti metode: odrezao joj je nokte kako ispod njih ne bi bilo tragova i otkinuo vrhove prstiju da nema otisaka. Koristio je malj i motornu pilu da joj doslovno otkine lice i prekine zube na pola kako se ne bi ni tako mogla identificirati, a onda joj je i prepilio vilicu. Sve nam se svelo na DNA analizu. Forenzični umjetnik i ja napravili smo rekonstrukciju lica glinom, ubacili fotografiju u sustav i nadali se najboljem. U Americi imate kartice s nestalim osobama 'Have you seen me?' sa slikom koje ljudi često ubacuju drugima u poštanske sandučiće, i on je dobio jednu takvu. Učinilo mu se da bi to mogla biti baš ona. Usporedili smo i pogodak! Kad su ubojicu pitali zašto tolika brutalnost na licu, rekao je da joj je stavio ručnik preko lica jer je više nije mogao gledati i mislio je da ne bi mogao dovesti ubojstvo do kraja."

Nositi se time gotovo je nemoguće, zato je onaj prvi korak pri odabiru smjera u kojem ćete raditi, zapravo ključan.

"Najbolje je kad pričamo jedni s drugima jer sve drugo nema smisla. Razgovor sa psihologom ili drugim ljudima je nemoguć, on ne gleda što ja gledam svaki dan. Nakon jedne avionske nesreće nisam pet godina govorila o tome. Prvi put kad uđeš na obdukciju znaš, ili ćeš to moći raditi ili ne. Ja sam znala da ću moći. Nosilo me to što je toliko malo ljudi radi ovaj posao, volim tu neobičnost, posebnost. I ja sam imala strašno mračna razdoblja, srećom moj suprug je prilično stabilan tip, ali nemam pravi odgovor na pitanje kako se nositi s time. Nekad bih se držala odlično, i onda bih primijetila da sam ispod tuša i da mi oči ispadaju od plača. Jedino možda evo ovakav razgovor s tobom, vidim da osjećaš stvari koje pričam pa ćeš od mene i izvući više nego itko (smijeh), ali mi i pomažeš, i to je jedan od načina nošenja s tim."

Kao mnogi, dr. Fulgi nikad nije pala u nesvijest ili povraćala pri pogledu na neko tijelo.

"Najbliže povraćanju bila sam u trudnoći, ali ni tad mi se nije dogodilo, a sad sam već prilično neosjetljiva na mirise. Najgori miris je raspadajuće tijelo u vodi, moru. Taj miris oceana, algi, poput mahovine i smrad raspadajućeg tijela... Ne volim ni miris svježe krvi, ali ovo je najodvratnije, tijelo u vodi."

Umirovljenje, roštiljanje, 'normalan' život – priželjkuje ga ali ga ne ustvari ne podnosi.

"Ljudi roštiljaju i druže se, meni je to opis normalnog života, ali zapravo kad sam na roštilju dosadno mi je i neugodno, svi hoće da pričam o nekim kul slučajevima, a žene pričaju o najnovijoj modi. Onda mi pričaju kao zamisli što mi se danas dogodilo, bila sam u trgovini s prijateljicom i vidjela nešto, i kako da se ja uključim u to? Da im kažem - a ja sam danas držala propucani rasuti mozak u rukama koji se kiselio u vodi tri mjeseca? Ne ide to, zato mi je nelagodno razgovarati s ljudima koji ne shvaćaju. Složili smo se muž i ja da roštilji i druženja za nas nisu baš opis normalnog života, ai živimo u pustinji, kakav roštilj... Povući ću se vjerojatno, čitati, izbjegavati sve i svašta, vjerojatno ću biti stara žena s mačkama" - smije se dr. Fulgi tako široko da sam joj gotovo i povjerovala.