Ploče su zavijene u crno. Stravično dvostruko ubojstvo koje je ugasilo dva života, jednog šesnaestogodišnjeg dječaka učenika drugog razreda opće Gimnazije i dobričine Mitra Radulovića, koji se bavi sakupljanjem starog željeza i električnog otpada potreslo je dolinu Neretve. Njih je na podmukao i svirep način ubio Mitrov brat Milenko, Pločanima ali i policiji poznat po nasilničkom ponašanju prema vlastitom bratu i okolini. U gradu su se od njega sklanjali, znali su da je problematičan ali nitko ni u najcrnjim slutnjama nije mogao ni sanjati da će uništiti dva ljudska života. Pomahnitali um skovao je pakleni plan ubiti vlastititog brata i na svirep način osvetiti se susjedu sa kojim je godinama imao razmirice-ubiti mu šesnaestogodišnjeg sina.
Pločani su znali da je Milenko u sukobu sa obitelji ubijenog dječaka. Njihove razmirice stare su dosta godina još dok su svi živjeli u barakama kod vatrogasaca na ulazu u Ploče. Tako je često je uredovala policija jer je Milenko izazivao nered. Otac ubijenog dječaka čak je i zazidao prozor koji je gledao na Milenkov stan sve kako bi se ogradio od luđaka. Ali nije bilo pomoći, svađe su se nastavljale pa je on odselio u novi stan na drugom kraju Ploča. Nažalost, Milenka se očito nije mogao riješiti, i dalje mu je prijetio jer su oni bili dobri sa Mitrom, koji se također pokušao skloniti od nasilnog brata preselivši se u drugi stan.
Višegodišnje svađe kulminirale su stravičnim ubojstvom u petak ujutro nešto prije osam sati.
Milenko je najprije ubio brata Mitra na deponiju starog željeza, gdje je ovaj ostavljao sakupljeni otpad. Ispalio je u žrtvu više hitaca. Kažu da ga je onako izmrcvarenog na podu dokrajčio metkom u glavu ispaljenim iz blizine. Usmrtio ga je puškom, pretpostavljaju sačmaricom.
Ostavivši mrtvog brata u lokvi krvi, Milenko je nastavio krvavi pohod. Iz industrijskog predgrađa krenuo je u grad tražeći dječaka. Znao je da svako jutro ide u školu u isto vrijeme. Znao je njegovu rutu kretanja-između stambenih zgrada nedaleko od pločanske crkve u kvartu kojeg Pločani zovu Dedinje. Djeca kroz ta dvorišta u manjim ili većim skupinama idu u školu nekako im je tim neuobičajenim putem najbliže. Nesretni dječak je bio sam. Pomahnitali ubojica je parkirao svoj bijeli Yugo 45 nedaleko od mjesta gdje će usmrtiti dječaka. Neki su primijetili da nosi neku šarenu krpu ispod koje je virilo nešto kao neka cijev, no nikome nije padalo na pamet da je to puška koju je nevješto kamuflirao. U tom trenutku očito ga nije bilo briga za ništa, samo je na umu imao zločin kojega će u trenutku pomračenja uma izvršiti. Sačekao je nesretnog dječaka i u njega ispalio smrtonosni hitac. Upucao ga je u lijevu stranu glave a jedna postarija gospođa pod čijim se balkonom dogodilo ubojstvo kaže da je čula četiri hitca.
- Ništa me ne pitajte. Ne znam na kojem sam djelu zemlje. Ja jadna pomislila da netko slavi nije mi bilo na kraj pameti da netko nekoga ubija a još manje dijete od šesnaest godina. Ovdje djeca prolaze u školu uvijek se čuje neki žamor, ali ovaj put nisam čula ništa takvo-govori nam vidno uzrujana gospođa.
Ja sa šalicom kave izletila vani. Kad ono imaš šta i vidjeti. Dijete leži. A susjeda jedna govori "momak šta je momak šta je", ali on ne odgovara. Ja se primaknula on nepomično leži na podu. Krv mu ispod glave. Zatvorene mu oči. Mi oko njega a on u jednom trenutku otvori oči i to je bio kraj.
Dotrčala je jedna policajka ovdje susjeda iz kvarta, u tome došla i hitna ali pomoći nije bilo. Umro nam je pred očima-očajna je gospođa.
Kako me to šokiralo, urlikala smo od muke i nemoći što mu ne mogu pomoći, pijem tablete za smirenje.
- Ubojica je njega čekao. Ljudi su vidjeli da se parkirao ovdje uz ćošak, evo gdje je sada policijsko auto-pokazuje nam gospođa Irena Prskalo koja je među prvima dotrčala na prizorište.
Ubojica je nosio crvene slušalice na ušima, imao je kockastu kariranu košulju i nešto široko kao neka ploča ispod koje je sakrio pušku.
- Umrla sam od straha. Trebala sam ići u zubara pa sam ustala malo ranije, kad sam čula pucnjavu pomislila sam da je kod nas počeo rat. Ovakva tragedija mi nije bila na pameti. Sa balkona sam vidjela nepomično tijelo prisjetila se Irena.
- Bože sačuvaj šta se ovo desilo ne mogu vjerovati. Evo stalno mi je na pameti taj dječak. Krvav leži u travi, pale mu naočale, mobitel ispao pored njega. Užas. Da smo barem mogli pomoći a nismo-kazuje nam.
Pločani su šokirani. Milenko je odlučio ubiti obadvojicu brata i susjedova sina. Svi se pitaju kakav treba biti monstrum da oduzme život šesnaestogodišnjem dječaku.
- Ma to vam je najobičnija osveta pomahnitalog ubojice. Milenko se želio osvetiti obitelji Albanezi i to je učinio na najsvirepiji način. Ubio im je šesnaestogodišnjeg sina. Ma on je uznemiravao susjede puštao je glasnu glazbu, od njega nitko nije imao mira. Policija je tu dolazila više puta ali eto da su ga odveli na vrijeme u zatvor ili u ludnicu tragedija se mogla izbjeći-ogorčeni su Pločani sa kojima smo razgovarali. Svi hvale Mitra, koji je bio i hrvatski branitelj kao pripadnik IV gardijske brigade i zgražavaju se od Milenkova ponašanja.
- Samo je bilo pitanje dana kada će nekoga ubiti-kazuju nam.
Sve je on pomno smislio. Znao je da je dječak jedinac u roditelja i da su ga dobili nakon dosta godina braka. Sve je on to isplanirao u svojoj bolesnoj glavi-govore nam.
I pločanska Gimnazija je zavijena u crno. Djeca u manjim skupinama, prijatelji ubijenog dječaka dolaze na mjesto ubojstva, zanijemili su od šoka. Ne mogu vjerovati da više neće vidjeti svog prijatelja sa kojim su dijelili školske klupe. Njegov mladi život je okončao pomahnitali susjed, koji je uhićen na magistrali kod Opuzena i prepraćen u pritvor u Dubrovniku.