Svijet je velik i svijet je mali. Cavtat je mali i Cavtat je velik. I kao i u svijetu — to poglavito kad je riječ o kulturi i športu, kao dijelu kulture — sve je u Cavtatu na neki način isprepleteno, povezano. Moglo bi se reći da je cavtatska mikrokultura i izvorište i svojevrstan perpetuum mobile fenomena cavtatskog vaterpola. Eto, i otac olimpizma barun Pierre de Cubertin na stanovit način može se smjestiti u ovaj cavtatski kulturološko-športski krug, makar onodobne poveznice bile tek rubne i relativne. Naime, u de Cubertinovu susjedstvu, u Parizu, 2009. godine postavljena je – na kući u kojoj je Baltazar Bogišić živio od 1876. do 1907. – spomen ploča. Rad je to konavoskoga klesara Mihovila Šuljka, a cavtatski spomenik ovome do danas najznamenitijemu cavtatskome sinu možete vidjeti ovdje – tik do nas. U krug povezanosti kulture i športa možemo smjestiti još jednoga velikog sina Cavtata: dobrog vaterpolistu i plivača i, dakako, još vrsnijega pjevača: Tina Pattieru. Tino, mladi debitant Osječke opere, svojim je baritonalno obojenim tenorom uspio sasvim osvojiti Dresden 1920-ih, i u Cavtat donijeti prvu pravu vaterpolsku loptu. Predsjednik udruge Konavle Art prof. Ivan Kušelj i načenik Općine Konavle gospar Božo Lasić neki dan su mu otkrili spomen ploču. Možete je vidjeti tamo, na obližnoj zgradi. A ta lopta, Tinova lopta, povezala je prvobitne mladce cavtatske i njihove podržavatelje starije u športsko-rekreacijska natjecanja slijedom splitskih i dubrovačkih plaških tzv. Republikā, potom u ciljane treninge i sudjelovanja u poluslužbenim manje-više lokalnim natjecanjima, pa od 29. lipnja 1972., kada je u ljetnom kinu Cavtat u 18 sati započela osnivačka skupština Vaterpolskog kluba Cavtat, u mnoge, sada već službene, podvige i uspjehe, nebrojene pobjede do danas. Evo dvije povijesne vaterpolske zanimljivosti koje moguće znaju samo vaterpolski zanesenjaci. Otisnuvši se s hladnih devetnaestostoljetnih viktorijanskih obala Williama Wilsona, vaterpolska športska iskra preplivala je La Manche i, dosegnuvši srce kontinentalne Europe, nastavila je plivati rijekama i potocima sve dolje do Mediterana – do nas. No, jeste li znali da je brzim kraulom zaveslala i preko Atlanskoga pa Indijskoga oceana, te da je zapravo Australija ta koja je, poslije Engleske, prva ugostila vaterpolo? Bilo vam je to 3. ožujka 1879. u Melbourne-u, a za što je zaslužan prof. Fred Cavill, Englez, koji je upravo bio imigrirao u Australiju. „Nec tam turpe fuit vinci quam contendisse decorum est“, ilivamga „Nije bilo toliko sramotno izgubiti, koliko je bilo časno boriti se“, napisao je rimski pjesnik Ovidije u svojim Metamorfozama (Preobražajima). Uzevši u obzir sva zlata, srebra i bronce što su nam cavtatski vaterpolisti doma donijeli s europskih, svjetskih i olimpijskih natjecanja, čini se da se nisu odveć obazirali na Ovidijev športski frazem kako „nije važno pobijediti, nego je važno sudjelovati“. Iz cavtatskog porta do samoga Olimpa doplivala su devetorica cavtatskih vaterpolista – napisao je i pročitao Vinko Rožić na druženju uz vaterpolski teren u Cavtatu, teren u kojem su ponikli čudesni igrači.
Rožić je autor monografije o 90 godina cavtatskog vaterpola, ‘Pozlaćen zrakom sunca‘, koju je sunce pozlatilo 2012. godine kad se slavilo 40 godina kluba, te devet desetljeća povijesti cavtatskog vaterpolal.
Kronološki, iz cavtatskog porta do Olimpa doplivali su: 1. Luko Vezilić – najbolji svjetski golman – dvaput! 2. Goran Sukno, igrač, trener, cjeloživotni vaterpolski djelatnik 3. Maro Balić, golman i trener 4. Elvis Fatović, igrač i trener 5. Na žalost, prerano preminuli, Ivo Ivaniš. Ivo je bio igrač i – po priči svih koji su ga dobro poznavali – duša od čovjeka! 6. Miho Bošković – najbolji europski igrač – dvaput! 7. Paolo Obradović. 8. Sandro Sukno – najbolji svjetski igrač, sada trener, te 9. Loren Fatović – igrač.
- Vaterpolist kojega ću sada spomenuti nije bio olimpijac. Pa ipak, kao legendarni strijelac i igrač za selekcije čak tri države – Jugoslavije, Slovenije i Hrvatske – zavrjeđuje biti spomenut uz najglasovitije cavtatske vaterpoliste. Pogađate, riječ je o Josipu Vezjaku Joju. Da, spomenuti vrhunski vaterpolisti, olimpijski, svjetski i europski prvaci došli su iz Cavtata, mjesta s oko 2 tisuće stanovnika. Bili su oni – i ostali - nadahnuće mladim vaterpolskim nadama, najmlađim cavtatskim vaterpolistima koji su, naznačivši to hrvatskim srebrom 2001. pod trenerskom palicom Milana Trkulje pa Pava Pulića, u protekle dvije godine – ponovno pod vodstvom trenera Pava Pulića, pokazali što znači uvijek iznova opetovano pobjeđivati – ‘zapjevao’ je Rožić.
Proteklih dana je Cavtat bio domaćin zabavnog, športskog i kulturnog doživljaja, koji je uz domaćina, mladost Cavtata, okupio Jugašice i Jugaše, zatim članove Gusara iz Mlina, te ekipu australskog KAP7, koji su, kako je to naglasio Rožić, svojim transkontinentalnim dolaskom obogatili jedno stoljetno iskustvo igre vaterpola u našemu cavtatskom portu.
Događaj su ‘skuhali’ Elvis Fatović i Dean Kontić, gotovo desetljeće su proveli na kormilu australske reprezentacije, Kontić je bio pomoćnik Fatoviću, uz njih dvojicu povukao je Miho Bobić, još jedno ime iz cavtatskog porta uz koje stoje uspjesi igrački i trenerski. Plus, pomogla je Općina Konavle na čelu s Božom Lasićem, zatim Vaterpolski klub Cavtat na čelu s predsjednikom Gašparom Butiganom, plus suci, dužnosnici, treneri, igrači i igračice, a zahvalili su se i svima koji su došli te pratili male vaterpolistice i vaterpoliste, navijanjem ih poticali da se pokažu u što boljem svjetlu...
Prije nego se u cavtatskom portu začulo: ‘Hvala svima još jednom, te, nadamo se, vidimo se ovdje i dogodine’, zlatni olimpijac Paolo Obradović je podijelio nagrade trima najuspješnijim ekipama turnira.
