Tako je svake godine, Vaterpolski klub Gusar iz Mlina vrši upise u školu vaterpola, i navratio je po dobrom starom običaju do Osnovne škole Župa dubrovačka. Žarko Matičević je mališanima pričao o povijesti vaterpola u njihovoj općini, te o više od sedam desetljeća života kluba u kojem je danas trener Tvrtko Herceg. Pamtimo ga, brat Hrvoje i on u kapici Juga, a poslije njih dvojica skupa u kapici zagrebačke Mladosti, plus Frano Vićan, kontra Juga. I da nije bilo njih trojice, vjerujemo kako bi Jugove zlatne godine počele već krajem 90-ih, a ne 2000. godine.
A kad su počele zlatne godine Juga, i Gusar je vrlo brzo doživio isto. U ljeto 2001. godine izborio je najveći rang hrvatskog vaterpola, našao se u sezonama 2001./02., 2002./03. i 2003./04. u društvu Juga, Mladosti, POŠK-a, Mornara, Jadrana, Solarisa, Primorja, Medveščaka, Kvarnera... I nek se zna, nije u bazenu izgubio prvoligaški status, svake sezone je izborio ostanak. Prve je bio šesti u konkurenciji deset klubova, u trećoj sezoni je u drugom dijelu igrao Ligu za ostanak, i nije izgubio niti jednu utakmicu, samo jednu nije dobio nego je ta završila bez pobjednika. Uglavnom, Gusar je odustao jer je bazen u Kuparima stavio ključ u bravu...
Ali, i takav, živi i radi, muči se, i ima se s čime pohvaliti. Najtrofejniji hrvatski vaterpolist svih vremena je njegov mali - Maro Joković, koji se odazvao danas na poziv svog Gusara, te je donio sa sobom svoje olimpijske medalje, a ima ih, ne jednu, ne dvije, već tri. U njegovoj kolekciji je zlato 2012. iz Londona, te dva srebra, prvo je donio 2016. iz Rija, a drugi ovo ljeto iz Pariza. Ima Maro još dva svjetska zlata, te sa SP-a još srebro i tri bronce, ima s EP-a zlato i broncu, a gdje su uspjesi koje je ostvario u Svjetskom kupu, Svjetskoj ligi, te Mediteranskim igrama... Plus klupskih trofeja, gotovo pedeset.
I pričao je Maro, koji je osnovnu školu išao u Župi dubrovačkoj, kako je to na velikim natjecanjima, kako je to trenirati vaterpolo, te pozvao župske osnovce da dođu na bazen...
- Ova zlatna olimpijska medalja je ono zbog čega sam se ja počeo baviti vaterpolskim sportom, ona nije samo uspomena na moje sudjelovanje na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine, nego predstavlja sav moj trud i rad, odricanje mene i mojih roditelja, sve je to satkano u ovom komadu metala. Zamislite koliko je vremena, truda, koliko sati treninga, isplivanih kilometara, propuštenih prilika sve zbog ovoga. I ni jedan trenutak mi nije bilo žao što sam bilo što propustio u životu samo zato što sam uspio ostvariti ne samo medalje nego i priliku da budem među svim tim sportašima, dio reprezentacije i olimpijskog pokreta. Sve se to može kroz trud, rad i odricanje, ništa naravno ne dolazi samo od sebe. A onda zamislite koliko zadovoljstva oko mene se stvorilo zbog te osvojene medalje, moja ekipa, moji prijatelji, moji roditelji, pa Grad, pa Županija pa cijela Hrvatska, cijeli jedan krug pozitivnih emocija, svi ponosni i radosni - naglasio je Joković, koji se na kraju
Na kraju se slikao sa svima, a kako ih je bilo puno, onda je razred po razred stao s najtrofejnijim hrvatskim vaterpolistom svih vremena pred objektiv našeg kolege Nikše Dupera iz portala zupcica.hr
