Bio je jedan od najvećih, a možda i najveći idol Dinamovih navijača. Lamza je bio fenomenalan nogometaš. On je bio talent brazilskoga formata. Lamza je bio ljevak koji je mogao s loptom sve, pa i više. Lamzin je dribling bio čudesan. Nikad se nije znalo kamo će. Nogom je dijelio lopte kao rukom. Lamza je bio i fizički fenomen. On je imao čelična pluća, pa je i nakon neprospavane burne noći mogao istrčati ne jednu, već dvije utakmice. Lamza je bio lijeva spojka, dakle ofenzivac, ali kad se zainatio, on je mogao držati i cijelu suparničku navalu – napisao je Anton Samovojska o Lamzinim igrama, koje su bile poezija.
- Došao sam u Dinamo 1973., a Lamza je, ako se ne varam, otišao te godine ili je već bio u Australiji gdje je kratko igrao za Croatiju iz Melbournea. Njegova karijera je bila završila dok sam ja bio 'Plavi', ali kako sam ja Dinamovac od rođenja, živio sam u to njegovo vrijeme. Kao navijač Dinama, mali koji je igrao nogomet, trčao za loptom od jutra do mraka, Lamzu sam gledao, kao i drugi, k'o u Boga - počeo je svoje sjećanje na velikog Štefa Lamzu Dubrovčanin Mario Bonić, koji je dres Dinama nosio od 1973. do 1980. godine.
- Uživo, nažalost, nisam pogledao niti jednu njegovu utakmicu, ali sam 'živio' s Dinamom, svaki dan listao novine, čitao što piše o Dinamo, Lamzi, njegovoj sjajnoj generaciji. Te velike, nezaboravne utakmice, nema tko nije pogledao na ovaj ili onaj način, uživo ili na televiziji, a pogotovo onaj Dinamov put do osvajanja Kupa velesajamskih gradova, a što je bio europski kup odmah iza Kupa europskih prvaka. Lamza, nažalost, finale nije odigrao. Dogodila mu se ta nesreća kad je pao s balkona vile u kojoj su slavili plasman u finale. Jedva je ostao živ, ali utakmica, koju je odigrao prije te nesreće, protiv Eintrachta u Maksimiru, to se ne zaboravlja. Dinamo je u Frankfurtu izgubio 3:0. U Maksimiru je bilo 3:0 za Dinamo nakon 90 minuta igre. Dinamo je postigao još jedan pogodak u produžetku, slavio sa 4:0, te izborio finale. Lamza je veliki Eintracht, što smo vazda govorili, sam dobio. Lamza je, po onom što sam ja imao priliku doživjeti kad sam bio u njegovom društvu, te po pričama onih koji su živjeli s njime, igrali s njime, ne samo nogometna legenda, već krasan čovjek.
Pamti Bonić susrete s legendarnim Lamzom.
- Dosta puta smo pričali, razgovarali. On je bio legenda Dinama, idol svih generacija koje su došle nakon te njegove generacije. On je za Dinamo igrao od 1960. do 1967. godine, a nakon te njegove nesreće, pa sve do danas, a vjerujem da će tako biti i dalje, sad i nakon njegove smrti, Dinamo 'igra' s tim velikim nogometašem, a velikim, krasnim čovjekom. Njega su znale sve generacije igrača, navijači, bio je narodni čovjek, jednostavan, drag, voljen. Takvi ljudi, kažem, nikad neće otići. Živjet će Lamza zauvijek.
Napisao je neki dan Samovojska, kad je tužna vijest putovala svijetom, kako je Lamza, a što je odlika isključivo najvećih, bio strahovito samouvjeren. Kad su na igralištu znali nastati problemi, on bi povikao: "Samo meni dajte loptu i sve je riješeno." Lamzu nije zanimalo tko je nasuprot. Legendarno je postalo Lamzino pitanje Belinu: "A s kim danas igramo?", a Dinamo se u tome času iz hodnika spremao istrčati na beogradsku Marakanu, koju je okupiralo 80.000 navijača Crvene zvezde.
- Sjećam se, moje druge godine u Dinamu za pomoćnog trenera je došao Rudo Belin, koji je igrao skupa s Lamzom. Belin je, ne trebam isticat, također legenda. Također veliki igrač. Također igrač koji je doprinio tom velikom uspjehu, osvajanju Kupa velesajamskih gradova. Vazda smo pitali Belina za Lamzu. I tako jednom prilikom kaže Belin: 'Bone, moj dobri. Znaš kaj je Štef radil s loptom. On je nju jel. Kad nismo znali što bumo s loptom, gurni je Štefu, i onda nema problema. On je ne bu zgubil!'. Znao je Lamza, naravno, doći pogledat utakmice kad sam igrao. Znao je, ne tako često, navratiti i na naš trening. Kad sam ja došao u Dinamo, od te generacije koja je osvojila Kup velesajamskih gradova, dočekao me je, danas, nažalost, pokojni Mladen Ramljak. I to je bio vrhunski igrač i vrhunski čovjek. Nama mlađima je puno pomogao. Meni uistinu puno. Ja, mali 'vražić' iz Dubrovnika, bio sam mu drag. Iznenadio se, sjećam se, kako ja, koji sam iz Grada, znam njihovu zagrebačku 'spiku'. Nisu znali kako je meni mama iz Zagreba. Uglavnom, ja sam njima govorio po dubrovački, mene oni nisu sve razumjeli, a ja sam razumio tu njihovu zagrebačku 'spiku'. Ramljak je vrlo brzo po mom dolasku u Dinamo otišao u Feyenoord. Poginuo je u automobilskoj nesreći 1978. godine. Kakva je to tragedija bila. Koja tuga.
Lamza, Belin, Ramljak, tko je još potpisao taj najveći uspjeh Dinama u Europi?
- Branko Zebec i Ivica Horvat su bili treneri, branio je Zlatko Škorić, igrali još Branko Gračanin, Filip Blašković, Denijal Pirić, Krasnodar Rora, Marijan Čerček, Slaven Zambata, Marijan Brnčić, Josip Gucmirtl... Igrao sam ja dvije, tri sezone i s Čerčekom, koji je u finalu protiv Leedsa, a za koji je igrao veliki Jackie Charlton, postigao jedan pogodak, a drugi je dao Rora. Tih 2:0 iz Maksimira uspio je Dinamo obraniti na Elland Roadu gdje nije bilo pogodaka. Inače, prije Eintrachta u polufinalu, Dinamo je izbacio Juventus. U Torinu bez pobjednika, a uzvrat u Zagrebu 3:0. Svega toga se sjećam jer sam bio veliki navijač Dinama. Znaš, u mojoj zadaći iz motora, Luko Milić nam je predavao motore u Pomorskoj školi, motori su bili jedan od težih predmeta, na prve tri, četiri stranice je bilo ispisano: Dinamo pobjednik Kupa velesajamskih gradova 1967. godine. Imena svih igrača, koji su osvojili taj kup. Rezultati, koga je Dinamo dobio. Tek nakon toga sam napisao u zadaću ono što je trebalo naučit za školu – priča Mario Bonić.
- Kad sam krenuo u osnovnu školu, igrali smo nogomet ispod svete Marije. Bile su dvije ekipe, jedna Dinamo, a druga Hajduk. Nedjeljom bi uzeli u Šikića kolače, te igraj. Tko dobije, jede kolače. I igrajući te utakmice sanjao sam kako ću jednog dana zaigrati za Dinamo. Moji dječački snovi su se ostvarili. Inače, moj prvi dolazak u Zagreb je bio sa šest godina. Pokojni otac i majka su me doveli. Išli smo u tetke, te sam s njima, i rođacima, jednog dana trebao ići u Zoološki vrt u Maksimiru. Došli tamo, a stadion s druge strane ulice. I neću ja gledat životinje, i neću, te mama, tetka i rođaci odu u zoološki vrt, a ja s ocem na drugu stranu ulice. Ha, k'o mali 'majmun' sam visio na ogradi i tako gledao trening Dinama. Drugi dan sam iz Črnomerca, zapamtivši kako je tramvaj broj 2 vozio do Maksimira, otišao opet gledat trening. Sam. Nije me bilo nekoliko ura, moji su me tražili, i kad su se spremali zvat policiju, evo mene natrag. Nikad me mati nije namlatila k'o tad. Zapamtio sam taj trening Dinama za cijeli život. Doživio nekih 15-ak godina poslije da ja treniram u Maksimiru, da ja igram u plavom dresu u kojem je igrao veliki Štef Lamza, jedan jedini, neponovljivi. Lamza je bio ono što je danas Messi. Fenomenalan s loptom, znao je odigrati pas, znao je prevarit igrača, znao je šutirati, u njegovoj igri je bilo vica... Jednom prilikom je Belin, koji je bio vrhunski tehničar, rekao kako je Lamza bio mag nogometa. Kad to kaže jedan Belin, onda je jasno kako je Lamza bio sjajan igrač. I danas, kad svi tugujemo zbog odlaska Lamze, sjećam se tih susreta s njim kad sam uvidio kako je to jedan divan čovjek, skroman, pošten čovjek, pravi čovjek iz naroda. Uživao sam slušati kad je on pričao o nogometu, o utakmicama njegove generacije, kao što sam uživao slušati druge kad su pričali kako je sjajno igrao veliki Štef Lamza – rekao je Bonić.
