StoryEditor
KošarkaKRAJ KARIJERE |

LUKŠA ANDRIĆ ‘Pamtim samo dobre stvari, a njih je bilo, bilo ih je!’

Piše Tonči Vlašić
23. ožujka 2020. - 15:46
Lukša Andrić na SP-u 2014. u Španjolskoj foto: Tonči Vlašić
TO BI BILO – TO: DUBROVČANIN NAKON 17 SENIORSKIH SEZONA, PET VELIKIH NATJECANJA S REPREZENTACIJOM, TE 10 TROFEJA OSVOJENIH U ČETIRI DRŽAVE, ZAKLJUČIO KOŠARKAŠKU KARIJERU
 
Volio bih da sam još mogao igrati, ali zbog problema s leđima nisam više mogao. Bilo je na kraju: ‘Veži ga tu’. ‘To bi bilo to’. Prve dane nakon prestanka nije mi nedostajala lopta, trening, ali poslije jest. Lagao bih kad bih rekao drugačije, ali svako malo bi me zaboljela leđa, te mi je bilo jasno kako je ipak to, to i kako nema dalje. Muku mučim s leđima još dok sam bio u Kazahstanu. Pred kraj te sezone, 2014./15., ‘iskočio je disk’. Morao sam na operaciju. Preskočio sam čitavu iduću sezonu zbog toga, ali je nakon toga sve bilo u najboljem redu do sredine prošle sezone, moje posljednje. Tad su mi dva diska malo ‘izašla’, i to možda ne bi bio problem da nije bilo te ranije ozljede i operacije. Trebalo je zbog toga dosta više samokontrole, pazit se u igri. Pokušao sam jer je pred nama bio završni turnir Kupa Mađarske. Ozljede su nas desetkovale. Bilo je onih koji nisu mogli nikako izaći na teren. I tako, igrao sam, i uspio sam izdržati. Još smo osvojili trofej, ali nakon toga više nije išlo... Sve se raspalo. Više nisam mogao. Pričao sam tad s trenerom i vodstvom kluba. Rekli su mi, odmori, pa ćemo vidjeti što će biti. Pokušao sam se oporaviti, pokušavao cijelo prošlo ljeto, ali nije išlo, baš nije nakon čega sam donio odluku: ‘Gotovo’, ‘Nema više’...

Lukša Andrić je tako u 35. godini zaključio igračku karijeru, koju je počeo pod koševima Gospina polja, u dresu Dubrovnika.

- Brat Đivo je prvi počeo trenirat košarku i on je bio razlog što sam došao na trening košarkaškog kluba. Odmah sam zavolio košarku. Inače, sportsku karijeru sam počeo trenirajući vaterpolo, ali, kako smo prvih mjesec dana samo plivali, odustao sam. Probo sam potom igrat’ tenis, ali kad je trebalo izać na teren u podne, na plus 35, po zvizdanu, i od toga sam odustao. I onda sam se uhvatio košarke. Tu je sve bilo odlično. Gušto sam. Imam jednu sezonu igranja za prvu ekipu Dubrovnika, zatim, a bilo je to nakon drugog razreda srednje, otišao sam u Zagreb, u Cibonu. Imao sam dosta familje u Zagrebu te mi taj odlazak nije bio tako velika promjena, kao nekima. Istina, nisam živio s njima, već u klupskom domu, ali, kažem, nije mi bilo teško. Sad kad je sve finulo, a kad gledam na taj svoj početak, i kad pogledam svoju karijeru, tih dvadeset i nešto godina, gotovo sedamnaest seniorskih sezona, ispalo je daleko bolje nego sam očekivao kad sam s bratom prvi put došao na trening u Gospino polje. Pa ni kad sam otišao u Zagreb, a bio sam tad još junior, gore sam krenuo u treći razred srednje škole, pa ni tad nisam mislio kako ću na kraju, kad prođe juniorski staž, uspjet zaigrat za prvu momčad Cibone. Želja je bila, ali Cibona je u to vrijeme bila jaka. Gotovo svi naši najbolji igrači su igrali kod kuće, većina reprezentativaca u Ciboni... Ali, nakon igranja za juniore Cibone te za Dubravu gdje su me poslali na kaljenje, stigao je poziv: ‘Dođi na trening prve momčadi Cibone’. Ni tad nisam imao velika očekivanja. Pazi, Cibona je bila svih tih godina, koliko sam igrao za nju, euroligaš. Cibona je, dakle, igrala u najjačem europskom klupskom natjecanju. Zatim sam i nakon odlaska iz Cibone igrao u Euroligi, i to za Galatasaray. Osvajao sam osim s Cibonom trofeje i u Turskoj, poslije u Kazahstanu te na kraju u Mađarskoj. Ali, vratit ću se na taj početak u Ciboni. Samo to što sam se našao u prvoj momčadi Cibone je već bilo ispunjenje mojih snova, a taj moj početak je bio nakon što je Nikša Prkačin napustio Cibonu te otišao u Tursku, u Efes. Tad sam ja upao u prvu momčad...

Istanbul, dvorana Abdi Ipekci, 17. studenog 2004. godine. Utakmica 3. kola skupine ‘A’ Eurolige. Efes Pilsen je slavio protiv Cibone 72:70. Prvi put u povijesti najjačeg europskog klupskog natjecanja – Dubrovčanin protiv Dubrovčanina, Nikša Prkačin (Efes Pilsen) protiv Lukše Andrića (Cibona).

- Sjećam se te utakmice. Da, moja prva prava sezona u dresu Cibone. Trener nam je bio Dražen Anzulović. Znaš, uvijek sam mislio da ću igrati košarku, ali da ću igrati ozbiljnu košarku, e to sam shvatio tek nakon te prve sezone u dresu prve momčadi Cibone. Krenulo me je.

Iskoristio je sve prilike koje su mu se ukazale.

- Činjenica je da smo igrali Euroligu, zatim tad je u ABA ligi bilo nekoliko kvalitetnih momčadi, u domaćem prvenstvu bio je jak prije svega Zadar... Sad, ne bih ulazio u polemiku kad je bila jača regionalna liga, kakva je bila kvaliteta Eurolige, ali činjenica je kako je tad većina najboljih igrača Hrvatske, Srbije, Slovenije, BiH, igrala u klubovima regionalne lige, plus stranci, kvalitetni američki igrači... I onda ti u toj i takvoj konkurenciji igraš, i to dobro. Moraš tad biti zadovoljan.

image
Lukša Andrić (Cibona) protiv beogradskog Partizana u dvorani 'Dražena Petrovića' u Zagrebu foto: Tonči Vlašić


Lukša je uvijek u razgovorima tijekom karijere isticao samo ono najbolje. ‘Pamtim samo sretne dane’ – pjevala je Gabi Novak.

- Hahaha, a ja pamtim samo dobre stvari. Što ću, takav sam, a dobrih stvari je baš bilo tijekom svih ovih godina moje karijere. U toj prvoj sezoni za Cibonu meni je svaki dan bio super. Imao sam 22 godine, a igrao sam za jaku Cibonu jake utakmice, Euroligu, Regionalnu ligu, završnicu oba domaća natjecanja... Zatim, dvorane su u to vrijeme uvijek bile pune, i ne samo naša dvorana u Zagrebu, već sve u kojima smo igrali. Dakle, radiš što voliš, radiš to u sjajnoj atmosferi, u prepunim dvoranama, i plus imaš dobre rezultate. Naravno, željeli smo mi i više u tom trenutku nego smo na kraju napravili, ali bilo je trofeja. Ni toga nije nedostajalo.

S Cibonom je Lukša četiri puta bio prvak Hrvatske i jednom pobjednik Kupa ‘Krešimir Ćosić’, s Galatasarayom osvajač turskog Superkupa, s Astanom prvak Kazahstana, te sa Szolnoki Olajom prvak i dva puta pobjednik Kupa Mađarske. Ukupno u karijeri deset trofeja!

- Koje pamtim? Sve, baš sve, a, naravno, više se volim sjetiti onih kad sam više igrao. Vjerujem kako tako razmišlja svaki igrač. Zatim, pamtiš one koje si osvojio u dramatičnim završnicama poput onog naslova prvaka Hrvatske kad je Prka, Nikša Prkačin, sa zvukom sirene u Višnjiku pogodio za pobjedu, skočio u napadu nakon što ja nisam uspio pogoditi iz dvokoraka, te smo osvojili naslov prvaka. Neću zaboravit ni ono finale protiv Zadra kad smo u seriji na tri pobjede gubili 2:0, a na kraju slavili. To je lijepa uspomena. Ako se ne varam, tad je Hrvoje Perić igrao za Zadar. Nama je trener bio Velimir Perasović. Bila je to moja zadnja sezona u Ciboni, dakle, bilo je 2010. godine.

Bila je to sezona u kojoj je Cibona drugi put uzastopno igrala finale Regionalne lige, ovaj put kod kuće, a ta utakmica se pamti: Bojan Bogdanović je 0,6 sekundi prije kraja pogodio tricu za 74:72 vodstvo Cibone nakon čega je Dušan Kecman naciljao preko cijelog terena za pobjedu Partizana 75:74. U zagrebačkoj Areni je više od 15.000 gledatelja nakon trice Bogdanovića slavilo naslov, a potom u nevjerici gledalo što se dogodilo, zašto slavi Partizan.

- Fala Bogu pa smo mi pobijedili tu utakmicu i osvojili Regionalnu ligu, hahaha... Ne sjećam se toga koša Kecmana. Kažem ti, pamtim samo lijepe stvari. Ja pamtim kako je Bojan postigao tricu i to je to. Hahaha, inače, kad se u društvu povede priča o mojim utakmicama, ha, drugima odmah padne na pamet ta utakmica nakon čega ja trebam napustiti to društvo i poć doma.

Nije valjda da se sjećaju samo te tvoje utakmice?

- A što ću ja, i kad se oni sjete tog izgubljenog finala u Zagrebu od Partizana, onda se ja dignem i kažem: ‘Eto vas ekipa, vidimo se’.

Opet je Lukša razvukao osmijeh. Širi ruke. Sliježe ramenima.

- Koja meni utakmica prva padne na pamet? Pa, nemam sad baš jednu utakmicu, koju bih izdvojio, i rekao, to je ta utakmica, to je meni najdraža utakmica. Pamtim mnoge, a najviše utakmice iz moje prve sezone u Ciboni. Pogotovo one euroligaške. Zatim, oglede protiv Zadra u Jazinama. Meni je ići u Jazine bilo nešto prekrasno zbog tog ambijenta. Sjećam se i one prve utakmice u Višnjiku protiv Zadra kad je pao rekord po broju gledatelja na utakmici hrvatske lige. I tad je bilo super, ali Jazine su mi bile baš posebne, i taj ambijent, koji je vladao u njima, to je nešto što se ne zaboravlja.

image
Lukša Andrić (sjedi) na treningu reprezentacije na SP-u 2014. u Španjolskoj foto: Tonči Vlašić


Lukšino ime se vrlo brzo našlo na širem spisku reprezentativaca.

- Moje prvo veliko natjecanje sa seniorskom reprezentacijom Hrvatske bilo je Svjetsko prvenstvo u Turskoj 2010. godine kad nas je vodio Joke Vranković, međutim, jedno dvije, tri godine prije toga sam prvi put bio na pripremama reprezentacije.

Toga se sjećamo. Nikša Prkačin je na pripremama organizirao slikavanje. Na slici on, Ante Tomić, Hrvoje Perić i ti u majicama Caffe bara Balun iz Mokošice. Napisao je tada: fali nam samo bek i ne treba nam više nitko.

- Da, čak nas četvorica iz Dubrovnika na pripremama. Sjećam se toga. Izbornik je tad bio Jasmin Repeša. Inače, bio sam s A reprezentacijom na ukupno dva svjetska prvenstva, osim u Turskoj 2010. igrao sam i 2014. u Španjolskoj, te na dva Eurobasketa, 2011. u Litvi i 2013. u Sloveniji. Nije bilo onako kako smo željeli, ali ipak neću nikad zaboraviti Eurobasket u Sloveniji, čak ne toliko zbog rezultata, iako ni on nije bio loš, na kraju smo bili četvrti, već zbog navijača. Sam naš put do polufinala je bio prekrasan zahvaljujući njima. Neka druga priča, priča koja se ne može zaboraviti. Nakon što smo dobili Poljsku u Celju, a dobili smo onim košem Ante Tomića, ulaz, lijevom polaganje, za pobjedu, krenulo nas je. Sve se tad okrenulo. Na kraju su naši navijači zauzeli cijelu dvoranu u Ljubljani. Istina, u polufinalu i za treće mjesto nismo imali izgleda. Nije nam se i to poklopilo, te nismo uzeli medalju, ali ta atmosfera, činjenica da je cijela država igrala skupa s nama, to se ne zaboravlja.

Ipak, uz njegovo ime piše – s reprezentacijom zlato s Mediteranskih igara u Pescari 2009. godine.

- Ha, to znamo ti i ja, i nitko više. Dobro, jest uspjeh, i do njega nije bilo lako doći jer su mnogi na to natjecanje poslali svoje tzv. ‘B’ reprezentacije s po nekoliko igrača koji su kucali na vrata ‘A’ reprezentacija. Ali, opet, ne može se to usporediti s recimo medaljom na Eurobasketu iako, što jest, jest, trebalo je za to zlato dobiti domaćina Mediteranskih igara, Italiju smo svladali u polufinalu, a Grčku u finalu. Nisam bio jedini iz Grada ni tad. Igrao je i Ante Tomić, a od poznatijih naših igrača još Kruno Simon, Damjan Rudež, Luka Žorić...

Uvijek je isticao, pa i tad nakon Pescare, kako je bio odlično spreman zahvaljujući treneru Velimiru Perasoviću, koji mu je bio tad trener u Ciboni.

- Ne samo za te Igre u Pescari, već sam imao sreću što mi je Perasović bio trener te moje zadnje dvije sezone u Ciboni nakon kojih sam išao u Tursku, u Galatasaray. Zbog tog njegovog rada meni je u Turskoj sve bilo iznad očekivanja. Igrao sam baš dobro i imali smo rezultat. Odmah se uklopio u ekipu. Dvorana sjajna, tj. navijači sjajni. Igrali smo Euroligu. Bili smo pobjednici kvalifikacijskog turnira te smo se našli među najboljima. Prošli i prvi krug. Već moje prve sezone smo igrali finale turskog prvenstva protiv Fenerbahčea. Iduće smo bili prvi u ligaškom dijelu, ali smo izgubili od Bešiktaša u polufinalu (Bešiktaš je na kraju osvojio naslov – op.a.). Te utakmice s Fenerom su bile sjajne. Pune dvorane. Samo domaći navijači. Isto je vrijedilo i kad smo igrali s Bešiktašom. Tko je bio gost, taj nije imao podršku svojih navijača. I na svim drugim utakmicama su bile pune dvorane, ali, kad smo igrali, što ja znam, recimo u Antalyji, tad su mogli doć naši navijači, a oni su u tim drugim gradovima u većini slučajeva bili brojniji od domaćih. I to je bio doživljaj. Odeš avionom, dođeš u jedan udaljeni grad, uđeš u dvoranu, a imaš osjećaj kao da igraš kod kuće zbog navijača Galatasaraya, kojih ima po cijeloj Turskoj. Inače, meni nije bilo mrsko doć ni u goste Feneru, ili Bešiktašu, bez obzira što je cijela dvorana bila protiv nas. U Turskoj sam osjetio koliko ljudi vole sport. Njima je sport poput religije. U Turskoj 90 posto ljudi prati sport. Još ako si član Bešiktaša, Galatasaraya i(li) Fenerbahčea, tad nema tko ne zna tko si. Za koga igraš, što igraš. Nešto nevjerojatno. Ha, ideš u restoran, a ako je tvoj navijač na vratima, ulaziš bez problema, imaš najbolji stol, a ako nije, e tad je, hahaha, a problem. Moraš čekat. Sa Szolnokom sam išao igrat utakmicu u Tursku, a to je bilo nekoliko godina nakon što sam bio u Galatasarayju. Međutim, i tad kad sam došao, svi znaju kako sam igrao za Galatasaray, i ne samo to, ne samo tko je sve igrao samnom, tko je bio trener, već kako smo igrali. Nevjerojatno.

image
Lukša Andrić na Eurobasketu 2011. u Alytusu (Litva) u utakmici 4. kola skupine 'C' protiv BiH foto: Tonči Vlašić


Vratio se nakon dvije sezone igranja u Galatasarayu u Hrvatsku. U Zagreb, ali ne u Cibonu, već u Cedevitu.

- Ta epizoda, nažalost, za mene nije bila dobra. Iskreno, čekao sam neku drugu ponudu, međutim, došao je osmi mjesec, a ta druga ponuda nije stigla. Stoji, ta ponuda Cedevite je bila uvjerljivo najbolja. Zatim, Cedevita je imala velike ambicije. Međutim, na kraju se to nije pokazalo dobrom odlukom jer je vrlo brzo bilo jasno kako od svega toga neće biti ništa u Zagrebu. Vratio sam se nakon toga opet u Tursku. Ne u Istanbul, već u Ankaru. Igrao za Turk Telekom, kojeg je vodio Joke Vranković. Odlično smo počeli. Ne samo što smo pobjeđivali, već smo baš igrali dobro. Nakon toga se dogodila kriza, nismo se snašli, te se sve raspalo. Joke je smjenjen, a odlično je vodio ekipu. Nakon njegovog odlaska nije bilo bolje, što je vodstvo kluba očekivalo, već još gore. Potom sam prihvatio ponudu iz Kazahstana. Bilo mi je zanimljivo vidjeti Kazahstan. Trener Aleksandar Trifunović me je zvao, Astana je igrala Europu. Naravno, da se ne lažemo, ponudili su mi odličan ugovor, ali taj poziv mi je bio zanimljiv, amo vidjet Kazahstan, kako je tamo.

Nažalost, zbog ozljede i operacije nije dočekao kraj ugovora, a zatim je propustio cijelu jednu sezonu. Povratak pod koševe bio je u ljeto 2016., i to je zaigrao u najjačoj europskoj ligi – španjolskoj Endesi.

- Činjenica - vraćaš se, i to igraš u španjolskoj ligi – to je bilo sjajno. Međutim, nažalost, nisam bio spreman za povratak u tako jakoj ligi, nisam bio pravi u tom trenutku nakon više od godine izbivanja s terena, te sam se nakon desetak kola razišao s Menresom. Istina, početak nije bio loš. Umalo smo uspjeli iznenaditi Barcelonu u 1. kolu, a nakon toga smo dobili utakmicu u Sevilji. Međutim, nakon te pobjede su zaredali porazi. Bio sam stranac u klubu, a nisam se iskazao, i tu je bio kraj. Nakon razlaza s Manresom dobio sam krajem te 2016. godine poziv iz Szolnoka. Do kraja te prve sezone u Mađarskoj je bilo, ajmo reć, ok, ali je prva prava sezona u dresu Szolnoka, kompletna sezona, bila baš sjajna. Odličan trener Dragan Aleksić. Bilo je fenomenalno igrati i trenirati pod njegovim vodstvom. Nisam bio jedini koji je bio odličan te sezone zahvaljujući upravo njemu. I kad smo imali rezultat, imali smo punu dvoranu, odličnu atmosferu. Opet sam guštao svaki dan. Uzeli smo duplu krunu. Potom nova sezona. Opet sve odlično, ali opet ozljeda. Stisnuo sam zube, odigrao tu završnicu Kupa. Osvojio trofej. I tu je bio kraj. Dalje zbog ozljede nije išlo. Nisam želio odustati. Pokušao sam se vratiti, ali nije išlo. Sad kad se osvrnem unatrag, sve mi izgleda nevjerojatno. Nisam mislio kako ću igrati ozbiljnu košarku, a ispalo je na kraju poput jednog lijepog sna. Šteta samo što je brzo zavšilo. Nekako prebrzo. Ali, sretan sam zbog svega. Teško je opisati taj osjećaj, međutim, on je pozitivan. Svakako pozitivan.

image
Lukša Andrić na SP-u 2014. u Španjolskoj foto: Tonči Vlašić


OSOBNI KARTON
Ime i prezime: Lukša Andrić
Rođen: 29. siječnja 1985. godine u Dubrovniku
Visok: 210 centimetara
Pozicija: centar
Igračka karijera: Dubrovnik, juniori Cibone, Dubrava, Cibona, Galatasaray (Turska), Cedevita, Turk Telekom (Turska), Astana (Kazahstan), Manresa (Španjolska), Szolnoki Olaj (Mađarska)
Klupski trofeji: 10 (Cibona 5, Galatasaray 1, Astana 1, Szolnoki Olaj 3)
Reprezentacija: zlato na Mediteranskim igrama 2009. u Pescari / Italija (izbornik Joke Vranković), 14. mjesto na SP-u 2010. u Turskoj (izbornik Joke Vranković), 13. mjesto na EP-u 2011. u Litvi (izbornik Joke Vranković), 4. mjesto na EP-u 2013. u Sloveniji (izbornik Jasmin Repeša), 10. mjesto na SP-u 2014. u Španjolskoj (izbornik Jasmin Repeša)

ZNAO SAM ODIGRATI PO STO UTAKMICA U GODINU DANA
Cibona
je veći klub od Galatasaraya, ali, ne može se Cibona u zadnje vrijeme mjeriti s Galatasarayjom po financijama. Tu je Galatasaray miljama ispred. Međutim, po trofejima, povijesti, to sigurno, pa čak i organizacijski, Cibona je bolji klub od Galatasaraya. Inače, s Cibonom sam znao u jednoj sezoni odigrati 75, 80, nekad i po 85 utakmica. Ovisilo je koliko bi daleko dogurali u Euroligi. Plus, ako je bila reprezentacija, ha, znao sam u jednoj sezoni, u godinu dana, odigrati i do sto utakmica. Danas, prateći klubove Eurolige, to mi izgleda još ‘gore’. U moje vrijeme, kad sam igrao Euroligu, nije bio ovakav sustav natjecanja. Bez doigravanja trideset i nešto utakmica. Kad se doda domaće prvenstvo, često imaju i po tri utakmice tjedno, kad je kakva završnica natjecanja, i po četiri. Plus tu su putovanja. Teži je, čini mi se, danas ritam igrača u euroligašu nego kad sam s Cibonom i Galatasarayom igrao Euroligu.
 
KOD PERASA JE POSTOJAO SAMO TEREN
Uživao sam trenirati i igrati. Meni nije teško padalo kad bi nakon sezone, već tjedan, dva poslije, imao pripreme s reprezentacijom. I da njih nije bilo, meni je tih desetak dana odmora bilo dovoljno. Ja sam imao veliku sreću da mi je trener dvije sezone bio Velimir Perasović. Ne vjerujem da bi napravio iskorak u karijeri da nije bilo njega, a svi su iz Cibone, nakon te dvije sezone, napravili iskorak prema boljem. Otišao je Tomas, Bogdanović se podigao na jedan visok nivo. Koliko je bilo naporno, vrijedilo je. Zatim, što mi je kod Perasovića bilo najbolje – igrao je, tko je zaslužio. Kod njega je postojao samo teren te je bilo jednostavno – izađi na teren, to je tvoj zadatak.
 
BILO JE SUPER IGRATI S PRKOM, A TOMIĆ JE SJAJAN
S Nikšom Prkačinom je bilo fenomenalno igrati u paru. On bi sve navukao na sebe, i uvijek si ubacio deset i više koševa zahvaljujući njemu. Kad si dobio od njega loptu imaš je samo stavit u koš. Da, Prka je bio sjajan po tom pitanju. S Tomićem sam igrao u reprezentaciji. Sjajan igrač. On je uz Bojana Bogdanovića i Kruna Simona naš najbolji igrač posljednjih desetak godina. Inače, fascinantno je to što se pojavilo nekoliko igrača u isto vrijeme iz Dubrovnika na tako visokom nivou. Međutim, meni to nije bilo čudno jer sam ih poznavao, možda, više drugima kad bi vidjeli: Prkačin je iz Dubrovnika, pa Tomić je iz Dubrovnika, pa i Perić je iz Dubrovnika, pa i Hezonja je iz Dubrovnika, pa i ovaj Andrić je iz Dubrovnika...

NISAM BIO ‘LUD’ ZA NBA-OM, ALI DA SU ME IZABRALI, IŠAO BIH
Pokušao sam izaći na NBA draft. Obišao sam jedno sedam, osam gradova jedno ljeto. Sletio sam prvo u Chicago, pa išao u Milwaukee, pa u Houston, u Detroit... Sve je to bilo na jedan dan. Dođeš, odradiš trening i ideš dalje. Agent nam je dogovarao treninge na kojima je bilo uglavnom po četiri igrača. U mom slučaju dva centra i dva beka. Radilo se prvo individualno, zatim igralo jedan na jedan, dva na dva. Sat vremena pred trenerima NBA klubova i to je bilo to. Bilo je razgovora nakon tih treninga, ali ništa konkretno. Poslije više nisam pokušavao. Nisam bio ‘lud’ za NBA-om, ali da su me izabrali, išao bih, to je sigurno. Međutim, to se nije dogodilo.
#LUKŠA ANDRIĆ
loading...

Izdvojeno

09. srpanj 2020 00:24