Sretan je taj 3. travnja za Cibonu. Prije točno 35 godina je osvojila u Pireju naslov prvaka Europe, a obranila ga je godinu dana poslije, opet 3. travnja, i to u Budimpešti. U grčkoj luci dobila je u finalu Real Madrid s 87:78, a u glavnom gradu Mađarske Žalgiris 94:82. Heja, heja Cibosi – pjevalo se nakon oba finala. Uz Cibonu su bile tisuće navijača. Cibona je imala brojniju podršku i u finalu u dvorani Mira i prijateljstva, koje je pratilo više od 16.000 gledatelja, kao i u budimpeštanskom sportskom centru gdje se natiskalo 12.500 gledatelja.
I u oba ta uspjeha 'prste' su umiješali i Dubrovčani. Dvojica su bila u Pireju, i obojica su igrala finale protiv Real Madrida, i Andro Knego, kapetan, član prve petorke, ali na kraju i Adnan Bečić, koji je bio dio momčadi koja je slavila i godinu poslije. Knego je u ljeto 1985. napustio Cibonu u koju je stigao 1973. godine te karijeru nastavio u Španjolskoj. Istina, nakon sezone se opet vratio pod Toranj, u redove 'Vukova'. Bečić je 'Vuk' postao 1979. godine i bio vjeran Ciboni do kraja igračke karijere. Obojica su ponikla u Karmenu, u dresu Košarkaškog kluba Jug (danas Dubrovnika), i obojica su prvi europski trofej s Cibonom osvojila već 1982. godine. Tad je Cibona dobila finale Kupa pobjednika kupova Europe, i to je u Bruxellesu, i tad je bila bolja od Reala, i to nakon produžetka s 96:95. Briljirao je tad Knego. Bio prvo ime tog također nezaboravnog finala. Drugi put je Kup pobjednika kupova Europe Cibona uzela 1987. kad je savladala Scavolini u finalu odigranom u Novom Sadu s 89:74. Bečić je bio dio momčadi koja je osvojila sve te europske trofeje zagrebačkog kluba.
Ipak, danas su dva najveća uspjeha Cibone, oba naslova prvaka Europe, u prvom planu. Na današnji dan prije 35 godina dogodio se trijumf u Pireju, prvi put su zagrebački 'Vukovi' osvojili naslov prvaka Europe, dok se uspjeh u Budimpešti, gdje su obranili naslova prvaka, dogodio prije točno 34 godine.
- Na svakom koraku u Grčkoj smo susretali naše ljude i znali smo kako nećemo biti sami u dvorani, ali kad smo izašli u dvoranu na zagrijavanje, te kad su se oglasili svi naši navijači, nismo mogli vjerovati koliko ih je došlo na to finale. To je nama bio veliki podstreh – ispričao je jednom prilikom Knego čiji je zadatak u tom finalu 1985. godine bio čuvati tamnoputog Amerikanca Waynea Robinsona, koji je igrao u NBA-u. Knego je uz taj zadatak uspio ubaciti 10 koševa, a imao je 6 skokova, 2 osvojene lopte, te blokadu i asistenciju. Na parketu je proveo 37 minuta. Bečić je ušao minutu prije kraja kad je zbog pet osobnih s terena izašao Dražen Petrović, prvo ime finala s 36 koševa, 4 asistencije i 3 skoka.
- Bojao sam se da ne izgorimo pred toliko naših navijača. Dražen je imao samo 21 godinu, ali mi ostali smo imali to iskustvo igranja finala Kupa pobjednika kupova. To nam je pomoglo, a Dražen je bio sjajan. Sjećam se, Mihovil Nakić se naskakao, a imao je i čak 8 blokada, Zoran Čutura i Aco Petrović su ubacili po 16 koševa... Vodio nas je, a tko drugi nego Mirko Novosel. Bilo je to njegovo djelo. Bila je to kruna njegovog rada koja je počela sredinom 70-ih. Mene je dvije, tri minute u tom finalu odmorio Branko Vukičević, a trener kad je mijenjao Čuturu tad bi ulazio Sven Ušić. U momčadi su u finalu bili još Ivo Nakić i Franjo Arapović. Kup prvaka Europe je nešto najviše što se moglo osvojiti u amaterskoj košarci. To je bio vrhunac. I to je bio, naravno, naš najveći uspjeh. Prvi naslov prvaka Europe – ispričao je Knego, koji je bio kapetan Cibone. On je podigao prvi pokal prvaka.
- A onda su podigli mene skupa s pokalom. Priznat ću vam, bio sam u strahu kad sam trebao tog 3. travnja podići pokal, a znate li zašto? Pokal Kupa pobjednika kupova Europe, koji smo osvojili tri godine prije, 1982. godine, bio je od porculana, te sastavljen od dva dijela. Taj drugi dio, poklopac, mi je odletio, te se razbio kad sam ga podigao od sreće u Bruxellesu. Tako kad sam imao podignuti pokal za prvaka Europe bojao sam se da i on nije od dva dijela, ali, srećom, nije – slatko se nasmijao Knego prisjećajući se tog nezaboravnog trenutka u Pireju na današnji dan 1985. godine, koji se, zahvaljujući njemu i Bečiću, pamti i u povijesti dubrovačkog sporta.