Cijene lete u nebo; od goriva do osnovnih namirnica za život. Ipak, u tom općem čemeru čini se da je Splićane posebice ojadilo poskupljenje nekakvog minimuma do jučer svima dostupnog luksuza: sladoleda.
Kažu stari ljudi da “i konj radi za stan i hranu”, te da je ono “nešto” povrh toga lakmus razine ljudskog dostojanstva, piše Slobodna Dalmacija.
Čovjeka čini čovjekom mogućnost da ponekad jede u restoranu, kupi novu knjigu, izađe na predstavu ili u kino, atroke da barem jednom godišnje nekamo otputuje. Ili barem – ode na sladoled...
S obzirom na to da kuglica sladoleda, po novome, stoji 15-ak kuna, lako je izračunati da će se njime sladiti mahom – turisti.
Za dvije će kuglice prosječni Hrvat radije kupiti pola kilograma junetine za gulaš... Na akciji u nekom hipermarketu, naravno.
”Mirita” li doista kugla sladoleda 15 kuna?
Da to pitamo bilo koga od važnijih splitskih sladoledara/slastičara, jasno, dobili bismo potvrdan odgovor. Kako ne bismo nikome nametnuli sukob interesa, obratili smo se nutricionistici.
Poznata splitska “doktorica za spizu”, to jest nutritivne omjere i sastav hrane je Olja Martinić; zamolili smo je stoga da nam sladoled “rastavi na proste faktore” i pokuša realno približiti (obrazložiti) aktualnu cijenu.
Najam, plaće, majstorski rad
Zasigurno je dobrim dijelom, barem u strogom centru Splita, “nabildava” i plaćanje najma skupih poslovnih prostora u kojima “drhture” sladoledne škrinje...
– Tako je, cijenu formiraju i plaće koje treba dati radnicima, najam, ali i majstorski rad, barem ako je riječ o zanatskom, a ne industrijskom sladoledu. Sirovine tu čine tek udio; doduše značajan – odmah će Martinić.
– Po zakonu EU-a, sladoled spada u kategoriju “smrznuti deserti”, u koju spadaju mliječni sladoled, potom oni napravljeni od biljnog mlijeka, voćni smrznuti deserti i drugi smrznuti deserti.
Postoje i propisi po kojima sladoled od mlijeka animalnog podrijetla mora sadržavati minimalno 2,5 posto mliječne masti, u sastavu sladoleda treba biti i šest posto bezmasne suhe tvari, te 24 posto ukupne suhe tvari.
Voćni sladoled mora imati najmanje četiri posto voća na 100 grama, treba biti istaknuta razlika između industrijskog i zanatskog sladoleda, jer svaki ima svoju regulativu.
Novo vrijeme, osim poskupljenja, donosi i veći izbor, pa tako sad imamo u ponudi, na primjer, sladolede s većim udjelom proteina, pa one od ovčjeg ili kozjeg mlijeka; potonji je posebno zdrav zbog beta karotena u sastavu, koji mu daje i lijepu bijelu boju, ako nije obojen dodacima poput voća, čokolade i drugog – napominje diplomirana nutricionistica.
S inulinom, proteinski...
Veli da postoje i takozvani funkcionalni sladoledi, koji osim organoleptičkog užitka konzumentu daju i zdravstveni benefit, poput sladoleda s inulinom (prebiotikom), ili pak proteinski moćni, niskokalorični sladoledi koji mogu biti čak zamjena za obrok. No važno je razlikovati nešto puno prisutnije: voćne sladolede i one “s okusom”.
– Ako je sladoled, na primjer, “s okusom” borovnice, taj u sastavu uopće ne mora imati voća, čak niti jednu bobicu; dovoljno je ubaciti aromu. No sladoled “od borovnice” mora imati značajan voćni udio, jer se u protivnom radi o kršenju zakona...
Znate, razlika između sladoleda i “sladoleda” značajna je; u ovoj situaciji najviše profitiraju oni koji proizvode lošiji sladoled jer će spremno reagirati na trend poskupljenja, a receptura će im ostati štura. Tako će ostvariti takozvanu ekstra zaradu – Martinić će.
Podsjećamo je da smo nedavno konzumirali nagrađeni sladoled u Italiji, u sladoledarnici Donadini u San Giminianu, gdje najmanja kupica (svejedno prilično izdašna) stoji pet eura.
Riječ je o okusu bazično vanilije, ali obogaćene šafranom i pinjolima...
Šafran je najskuplji
– Takav sladoled niste mogli platiti manje jer je šafran najskuplji od svih začina, čak ima višu cijenu od istarskog tartufa! Tajna je u tome što “piza zlata”; za kilogram začina potrebno je jako puno, da ne kažem tonu cvjetova, a ključni je dio tučak, iz kojega se esencija izvlači pincetom!
Nutritivna vrijednost mu nije baš toliko dragocjena, jednostavno je proces proizvodnje skup i zahtjevan, kao i u slučaju ružina ulja; za decilitar ulja ruže treba vam tona latica – ilustrira Martinić.
– Što se, pak, tiče pinjola, i oni su rijetki, a nutritivno su u rangu lješnjaka. Na tržištu i u jelima su više kao neki “štos”, ali skup štos, poput zlatnih listića, recimo.
Ako sladoled ima i, primjerice, dodatak liofiliziranog voća, 15 kuna za kuglu nije puno jer je riječ o zahtjevnom postupku sušenja plodova na niskoj temperaturi, do čak minus 40 stupnjeva; ne sušenja u običnom dehidratoru, pazite!
Postupkom liofilizacije čuvaju se sve aktivne tvari voća, koje onda “žive” i u sladoledu – informira nutricionistica.
Naposljetku, naravoučenije: neki su proizvođači doista morali podići cijene, no ima i onih koji su se u priču “ušlepali”.
– U Splitu ima proizvođača – obrtnika kojima “skidam kapu”, ali ima i onih čija kugla ne vrijedi ni tri kune, a ipak su podigli cijenu na 15 kuna. U svakom slučaju, i za sladoled vrijedi što i za ostale prehrambene artikle: jedi (liži) malo, ali kvalitetno! – poručuje naša sugovornica.