Moja Nikolina ratno je dijete, a pjeva otkad se rodila

U moru boli, patnje, straha i očaja koje je svatko ponaosob proživljavao u teškim danima Domovinskog rata, dogodila bi se i poneka lijepa epizoda. Dogodila se i našoj sugrađanki Mariji Dominković. Mlada trudnica prošla je mučan put koji je, na sreću, završio pozitivno, kad je u ruke primila svoju malenu Nikolinu. Bilo je to u jutarnjim satima 7. prosinca 1991. godine, prije točno 28 godina. Dogodilo se to dan nakon najžešćeg srpsko-crnogorskog napada na Dubrovnik.

- K'o da je bilo jučer. U visokoj trudnoći ostala sam u blokadi u Orašcu jer više nije bilo načina da se izađe. Muž mi je bio u vojsci ali je odlučio ostati sa mnom pa kako bude. Nije me htio ostavit' tamo na milost i nemilost. U Orašcu je bila cijela obitelj osim mame koja je ostala na Mljetu u blokadi. To je bio početak ratnih dana. Moj dundo Pero Sršen poginuo je na Perastu u Slanome, a otac mi je završio u Morinju. Nisam znala je li živ dok nisam došla u Grad – prisjeća se Marija i dodaje kako su je okupatori pustili iz Orašca u grad nakon mjesec dana jer je bila u devetom mjesecu trudnoće.

- Htjeli su me poslat' u Trebinje da tamo rodim ali ja nisam željela. U biti sam odlučila rodit' doma. Kontala sam: ako su mogle moja baba i prababa, valjda ću i ja preživjet. Ali smilovali su se i pustili me u grad. Došla sam 28. studenog iz Orašca u Dubrovnik – priča nam Marija.

O tome kako su je agresori htjeli poslati u Trebinje da tamo rodi, o dolasku iz okupiranog Orašca u grad, općoj bolnici punoj ranjenih, Marijinim sjećanjima koja i nakon gotovo tri desetljeća ne blijede... pročitajte u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika.