MEŠTRI OD LETRIKE, LUKŠA MALOHODŽIĆ I SIN Ne radi mi bumbeta na ulici, dođi promijeni, ne vidim se poć popišat'

Meštar od struje, sugrađanin Lukša Malohodžić, godinama brine da javna rasvjeta u povijesnoj jezgri štima. Uz to, s prvim danima studenog na brizi mu je i blagdanska rasvjeta. Svjetlosti ovome Dubrovčaninu na poslu sigurno ne nedostaje.
- Još sam radio u kinu kad sam 1996. otvorio obrt. Javnu rasvjetu održavam otkad je gradonačelnik bio Vido Bogdanović. Tad me pit'o bi li održavo javnu rasvjetu i zvonik. 'Ne znam ja oko sata',rek'o sam i tako je ostala javna rasvjeta– kaže nam Lukša. Unutar zidina je 350 svjetiljki. Svaka bumbeta ima svoj broj a Lukša u podne i ponoć zna gdje se koja nalazi. Dok Dubrovčani imena ulica ne pamte već se orijentiraju po trgovinama u njima, Malohodžić ih sve zna napamet.
- Naučio sam kad sam počeo radit javnu rasvjetu. Nisam prije zno da postoji Prolazna, Puzljiva... ali još dan danas u Karmenu miješam Stulinu i Stajevu.

Ferali od mesinga

U Gradu javnu rasvjetu čine ferali. Ali nije uvijek bilo tako. Prije su, kaže Lukša, po ulicama bile starinske staklene tube tzv. OGŽK svjetiljke od 150 vati.
- Kad se radio Philipsov projekt osvjetljenja na Stradun, na ulaz Pile i sv. Dominika stavljali su se Philipsovi ferali. Kako su nam ostali stari ferali, njih smo stavljali u ulice a dizali stare tube. Od Prijekoga prema Pelinama svaka ulica je imala te tube, onda su se proizvodile u Osijeku. Sačuvali smo nešto, pa nas ljudi sa sela znaju pitati za stakla ali rezervne bijele odsjaje nemamo jer to je brzo zahrđalo – kaže Lukša i otkriva kako su stari ferali iz 1954., sada po gradskim ulicama, napravljeni od mesinga.
- To nisu piturani ferali nego je mesing pozelenio. Kad ih zagrebete, ispod su žuti. Još mogu izdržat' sto godina, toliko su kvalitetni. Najgore je na Porporeli, bura odnese feral u more ali mi ga onda izvadimo, ispravi se ako se ulupio i vratimo ga natrag.
U ferale su se najprije stavljale klasične žarulje od 300 vati, a onda su se vremenom mijenjale za štedne.
- U godinu dana, kad smo prešli na štedne žarulje, uštedilo se 100 tisuća kuna na potrošnji struje – kaže dubrovački električar koji i radi i živi unutar zidina. Kod javne rasvjete u Gradu treba paziti i koju žarulju koristiti jer ne prolazi svaka 'ne možeš totalno bijelu nego onu običnu, da svijetli i gore i dole, da ima žutog odsjaja'.
Koliko puta dnevno mu zazvoni telefon, ne broji. Dok smo pričali s njim, a to je trajalo manje od sat vremena, telefon mu je zvonio tri puta. I svaki put netko ima neki problem. 'Lukša, pregorjela je žarulja tu blizu mojih vrata', ono je što (pre)često čuje. Toliko dugo radi da zna već i tko zove i na koju žarulju misli.
- Više me svatko zna pa zovu, ali imamo i broj 0800 20 30 20 za prijavu kvara. Baš sam jutros dobio poruku da na Pelinama ne radi žarulja. U roku 24 sata po ugovoru moramo riješiti problem. A ljudi me sretnu po Gradu pa mi kažu đe što ne valja. A ima prohtjeva pa zovu 'Lukša, molin te ugasi mi ne mogu spavat od svjetlosti' a ima i onih koji kažu 'molim te ne radi mi bumbeta na ulici, dođi promijeni, ne vidim se poć popišat' po noći'. Svega bude – kroz osmijeh će Lukša.
Promijeniti žarulje na visini od tri i pol metra, na kojoj su ferali po ulicama, nije mu problem. Dnevno budu dvije nekad tri žarulje koje treba zamijeniti ali za grubog vremena treba zasukati rukave jer 'onda najviše pocrkavaju od vlage'.
- Živim u Gradu, butiga mi je u Gradu, sve mi je u Gradu. Tu sam 24 sata dnevno da se ne daj Bože što ne dogodi. Recimo, usred ljeta crkla rasvjeta na Stradunu u deset ura navečer. Ja bi mog'o reć da po ugovoru imam 24 sata da to popravim. Ali Stradun je pun ljudi i to u mraku! Pa siđem iz doma sa skalom, četiri žmigavca na kombiju i popravim. Ne mogu dopustit da u Gradu nešto ne radi, jer masa je gosta tu. A naši ljudi to nekad ne shvaćaju pa se pitaju zašto kombi stoji u Gradu cijelo vrijeme. Eto zato, da se može reagirat' odma' – objašnjava Lukša ali kao stanovnik iz zidina primjećuje kako je previše vozila na Stradunu.
- Zbog javne rasvjete imam dozvolu za ulazak u grad 24 sata. Ali na Stradun s korpom ulazimo isključivo kad treba nešto visinski obavit'. Ljeti nastojim uopće ne uć'. Pa svak gajbu donosi s kombijem i kamionom. Znam, živimo od turizma, ali kad se naredaju po Stradunu, previše je to.

Sajle, girlande, kugle

Vraćamo se mi na temu rasvjete, ležernija je od gore spomenute. I to na sad aktualnu blagdansku rasvjetu. Jer Lukša Malohodžić brine i o tome još od 2000. godine, skoro pa dva desetljeća. Baš zato je ovih dana stalno na Stradunu koji 'oblači' u blagdansko ruho. Postaviti valja sajle, pa girlande, pa 42 kugle, nije jednostavno stojeći u korpi na visini. No, za taj posao ima Lukša i mlade snage. Njegov sin i imenjak Lukša, već tri godine daje mu ruke u blagdanskom kićenju Grada.
- Nakon deset metara visine nije ugodno, ali ispod toga je u redu, a kad ne puše bura ili jugo, super. Mjesec dana samo to radiš. Nije čak ni fizički problem nego psihički, pogotovo ako radiš jedno te isto, vezica za vezicom pa opet vezica... – kaže mlađi Lukša kojemu je simpatično slušati što ljudi sa Straduna dobacuju. Od pozdrava i pozitivnih komentara do 'je li malo rano za ukrase, ajme kapitalisti, sve samo komercijalizacija...'. Osim kićenja Straduna treba postaviti obloge ferala, a stiglo je i 16 novih. U Ulicu od Puča postaviti girlande s kuglama, na Pilama antarese...
- Dok ih postavljaš, moraš gledat' hoće li kome past na glavu. Ogradimo mi ali Korejac pravo kroz to prolazi, ne gleda uopće okolo – kaže junior dok oboje zaključuju kako je najljepši osjećaj kad rasvjeta upali. Bude li nervoze pred svečano paljenje blagdanske rasvjete?
- Ne, mi sve probamo prije. Ja 30. studenog pet puta probam upalit', ako što ima crknut' da crkne prije svečanog paljenja.
Ima li što novo oko blagdanske rasvjete, odgovaraju diplomatski, 'kao lani s nekim malim izmjenama'.
- Lazareti će bit lijepo ukrašeni, ovaj put bit će jedan globus i svijetleći parangali po zraku ali nećemo baš sve otkrivat'. Na Trgu oružja idu neki novi svijetleći elementi u obliku dijamanata. A i do kućica treba dovest' struju – kažu nam Lukša i Lukša koji, onako usput, brinu i o programatorima na Velikoj fontani te onima na Brsaljama i u parku Pile.

Dva filma

Mlađi Lukša četiri godine je bio lokrumski vatrogasac ali zadnje tri pomaže ocu. Iako ga 'tehnologija zanima više od struje', još kao mali često bi odlazio k ocu u butigu, pomagao mu nositi alat.
- Napravio bi kuršlus – kroz smijeh će stariji Lukša koji bi volio da pos'o ostane u familiji:
- Pametan je moj sin, možeš se oslonit na njega. Samo on ima svoj film a ja svoj i ta dva filma ne možeš spojit nikako. Ja njega pustim na Stradun, on sve odradi jer više zna, a ja idem neđe drugo radit.
Angažiraju i mlađu ekipu putem student servisa jer Malohodžići imaju i ugovor s austrijskom firmom MK Illumination, jednom od najvećih europskih tvrtki za isporuku materijala za blagdansku rasvjetu. Posljednje dvije godine ukrašavaju i Zračnu luku Dubrovnik.
- Uzeli smo korpu prije tri godine jer drukčije je tako. Vatrogasci stvarno pomažu i dat će uvijek što god treba za grad, super su. Ali ne možeš svaki put od njih pitat' korpu jer s njom dolazi i jedan vatrogasac a to je čovjek manje u smjeni. A što ako je ne daj Bože kakva potreba? Ovako je bolje. Dobro nam je za po Gradu jer se brže napravi posao a za ulice koristimo skalice – objašnjava stariji Lukša koji ima doživotnu licencu Ministarstva kulture za rad na povijesnoj gradskoj jezgri.
- Ja za sve pitam konzervatore. Trebali smo sa skalom od vatrogasaca doć' na most na Pile. Rekli su mi 'nemoj Lukša, može izdržat tri i pol tone'. Ne može i gotovo, bez obzira što su htjeli okitit' magnoliju u Pilama. Možeš ti zamisliti svašta ali pitanje je može li se izvesti, ovo je neprocjenjiva starina koju treba čuvati – kaže Lukša i otkriva kako iz Grada neće.
- Ma kakvi, đe bi iz Grada. Kako se kaže 'nisam kundurica,rodila sam se na Prijekome živim ispod Svete Marije'. A ja se rodio na placi a sad živim ispod Svete Marije. Nemaju oni pojma đe žive, pola njih. Koja je ovo ljepota života, društva, prijatelja, zafrkancije, sve je tu. Radim ođe, živim ođe, barka mi je tu, ne može ljepše – kaže Lukša s Mrtvoga zvona gdje još ima nešto čeljadi, ali 'pola ih je pošlo'.
- Volio bi samo da sam neđe niže, da ne moram činit skale. Popenjem se gore doma, pa mi neko reče crklo je dole, pa ti opet siđi. Ili kad žena reče, donesi mi pet kila patata, ajme meni! A ono ima preko sto skalina, i još da su pravi nego svakakvi, ono k'o u Gradu.