Dubrovnik će se uvijek sjećati hrabrih pripadnika Odreda naoružanih brodova

Pripadnici Odreda naoružanih brodova Dubrovnik danas su, polaganjem vijenaca i svečanim postrojavanjem u lučici Orsan obilježili 28. obljetnicu osnutka.

Kad je počeo rat u Hrvatskoj, uzimajući sve više maha na pojedinim područjima, nije trebalo mnogo kako bi i u ostalim krajevima lijepe naše shvatili da je Vukovar tek početak kraja sna o ostvarenju samostalne i neovisne države bez mnogo žrtava i prolivene krvi.
       Poučeni tim lošim iskustvom i vođeni dobrom namjerom, Rudi Butković i Aljoša Nikolić predvođeni tadašnjim načelnikom Sekretarijata za poslove obrane Miljenkom Bratošom utemeljili su postrojbu, koja je kasnije dobila ime Odred naoružanih brodova.
       Već se tada predvidjelo da će Dubrovniku biti potrebni brzi, po mogućnosti i naoružani brodovi za prijevoz ljudi i oružja. U tu svrhu od Carinarnice Dubrovnik preuzet je zaplijenjeni švercerski brod „Roby“ kojeg je za predstojeće zadatke pripremilo „Atlasovo“ remontno brodogradilište u Mokošici. Oklopljen nekoliko milimetara debelim čelikom, naoružan britanskom strojnicom „Bren“ kalibra 7,9 mm i s novim imenom, „Sveti Vlaho“ zaplovio je 23. rujna 1991. Taj dan postrojba obilježava kao dan početka djelovanja ONB-a.
       Napad na Dubrovnik s kopna, mora i iz zraka započeo je 1. listopada 1991. U gradu je tada bilo oko 55 000 Dubrovčana i prognanika. Grad već prvi dan ostaje bez struje i vode. Okupacijom Slanog u Dubrovačkom primorju 07. listopada 1991. Grad ostaje u potpunom okruženju.
       U tim prvim mjesecima Onb je postepeno rastao u broju ljudi i brodova i bio jedina veza Dubrovnika s vanjskim svijetom. Do 10. listopada 1991. brojio je 7 brodova, do 31. prosinca 1992. imali su 23. Tim su brodovima, među kojima je bilo glisera koji mogu ploviti brzinom od 50 milja na sata ali i sporih trabakula, pripadnici Odreda probijali pomorsku i kopnenu blokadu grada. Brodovima su se davala svakakva imena: “Fucker No.1“, „Gonzales“, „Luda guda“, „Dezerter“, „Politre“, „Skituljko“, „Rado Beg“, „Jim“. U 20 milja dugom i 2 milje širokom akvatoriju Koločepskog kanal Odred je vodio odlučujuće bitke protiv JRM i JNA. Plovilo se uglavnom noću, krećući se velikom brzinom udaljeni samo nekoliko metara od obale. Ne razmišljajući o vremenu i uvjetima na moru, broju neprijateljskih patrolnih brodova i bunkera duž cijele obale, svakodnevno su u opkoljeni Dubrovnik donosili oružje, municiju, gorivo, hranu, lijekove i tisak. Nažalost postrojba ima i 5 poginulih, 4 ranjena i jednog zarobljenog pripadnika.
Odred su sačinjavale plovne snage, jedinica posebne namjene, radarska služba, služba motrenja i sanitarna služba.
Tijekom svog djelovanja od rujna 1991. do prosinca 1992. Kroz postrojbu je prošlo 117 pripadnika. Preplovilo se 50 000 milja, prevezlo oko 3500 vojnika i 1500 civila i prenjelo nešto više od 2 700 tona materijala.
U tom su razdoblju djelovali pod zapovjedništvom Sekretarijata za poslove obrane, Zapovjedništva grada, Hrvatske ratne mornarice i Glavog stožera HV-a, a raspušteni su 29. prosinca 1992. Odlukom zapovjednika Južnog bojišta generala Janka Bobetka.
Postrojba je odlikovana; 1992. godine „Plavom vrpcom“ Novog vjesnika te 2006. godine redom Nikole Šubića Zrinskog za iskazano junaštvo njenih pripadnika u Domovinskom ratu.
Postavljena Hrvatska zastava na svetionik pred Cavtatom (badnji dan 1991.)
Na dan međunarodnog priznanja Hrvatske, točno u ponoć, na Svetom Andriji ponovno aktiviran svjetionik južnog Jadrana.
Među prvima sudjelovala u oslobađanju Slanog (Svibanj 1992.). Prva postrojba koja je ušla u prvi oslobođeni teritorij Republike Hrvatske.
Sudjelovala u akcijama oslobađanja Cavtata i Konavala (Listopad 1992.)

„