Odvjetnici i parnice kroz statut Dubrovačke Republike

Odvjetnici u dubrovačkom Statutu

Dubrovačkim Statutom određeno je da se nakon pokretanja postupka u Malom vijeću izaberu dva odvjetnika, od kojih jedan treba sudjelovati u postupku i zastupati jednu stranu odnosno tužitelja, a drugi drugu odnosno tuženika. Onaj tko je u postupku bio postavljen za branitelja nije smio uzeti više od jednog groša po parnici, a nije smio jesti i piti s bilo kojom od stranaka prije nego bi postupak bio u cijelosti gotov. Odvjetnici su u svim parnicama u kojima bi bili postavljeni morali vršiti svoju dužnost prema zakonu i nisu smjeli dovoditi lažne svjedoke. Prije postupka imali su za obavezu položiti prisegu da na sudu neće zastupati članove svoje uže i šire obitelji, kao ni primati darove. Ukoliko bi bili angažirani od strane kneza, a u svrhu obrane Republike u određenom predmetu, bili su dužni odazvati se pozivu i zastupati pošteno i nepristrano bez obzira što zastupaju Republiku. Ako su bili spriječeni zbog službenog putovanja, poslali bi svoju zamjenu koja bi bila upoznata sa slučajem i također je morala prisegnut da će suditi pošteno i nepristrano. 

Odvjetnici Velikoga vijeća ni u kojem slučaju nisu imali za pravo uzeti nagradu za svoj rad veću od jednog groša, a ako bi saznali da je to netko napravio dužni su pred knezom prisegnuti i iznijeti dokaze da je to počinjeno. Pravilnikom je uređeno kako niti jedan dubrovački odvjetnik nema pravo biti u službi nekoga od Slavena ili će u protivnom platiti kaznu u iznosu od jednog perpera i njegovo djelovanje u postupku smatralo se nevažećim. Odvjetnik koji je dao krivu prisegu ili iznio lažne činjenice bio je osuđen na kaznu od 100 perpera i trajno udaljavanje iz službe. Knez Ivan Zorzi donio je odluku da svatko ima pravo ostvariti svoja prava pred sudom bez ikakvih troškova time pokušavajući probleme iz privatnih sfera prebaciti u državnu nadležnost.

Parnice u dubrovačkom Statutu

Kako bi se spriječile bilo kakve nedoumice oko sudbenog reda, određeno je da Dubrovčanin koji želi pokrenuti parnični postupak protiv drugog Dubrovčanina prvo sa zahtjevom treba doći kod kneza koji će mu izdati nalog. Nakon što bi se nalog izdao, tužitelj ga je trebao dostaviti tuženom kako bi znao kada se treba pojaviti na sudu uz pravo na odgodu u vremenskom razdoblju od 8 dana. Ukoliko je želio rok produžiti, trebao je angažirati odvjetnika po vlastitom izboru koji će ga zastupati. Ako bi odvjetnik kojega bi stranka izabrala bio odsutan, knez je odlučivao o izboru drugog odvjetnika ili bi poslao službeno priopćenje odsutnom odvjetniku u kojemu bi pisao rok do kojega se treba vratiti u Grad. Tuženik koji je pozvan na sud i koji je u tom trenutku bio izvan granica Republike, po povratku nije imao pravo tražiti odgodu parnice osim ako se na sudu nije pojavio njegov odvjetnik i uz punomoć tražio odgodu za 8 dana. Po isteku predviđenog roka stranke su imale pravo odbiti sud u kojemu bi bio knez i tražiti imenovanje drugih sudaca uz suglasnost obje strane. Ako je neka od strana imala prigovor ili nije prihvaćala novi sastav suda, predmet bi se vratio pod nadležnost kneza bez ponovne mogućnosti odgode.

Knez Marko Giustiniani donio je odluku kako nijedan Dubrovčanin nema pravo pokrenuti parnicu protiv drugog Dubrovčanina izvan granica Republike, nego da su svi dužni odgovarati pred dubrovačkim sudom i pred njim tražiti eventualnu odštetu. Knez Nikola Morosini donio je odluku u kojom je određeno kako onaj tko želi tužiti zbog kaznenog djela, mora tužbu podnijeti u roku od 3 dana nakon što sazna za počinjeno djelo. Ukoliko bi se kazneno djelo dogodilo izvan granica Republike, bio je propisan rok od 8 dana od trenutka saznanja za događaj, a onaj tko je želio uložiti prigovor na tužbu morao je u istom roku na nju odgovoriti u pismenom obliku. Knez je zajedno sa svojim sucima imao pravo pokrenuti parnicu bilo kada i protiv bilo koga kako bi spriječio društvene nerede.

Odvjetnici su svoje djelatnosti obavljali isključivo pod nadležnošću komune, pa se može zaključiti kako je njihovo zanimanje bilo jedan oblik produžene ruke vlasti. Građani su mogli ostvariti svoja prava i zadovoljiti pravdu putem parnica koje su također bile pod strogim nadzorom organa vlasti.

Vlasti su pokušavale putem parnica probleme iz društvenih i privatnih sfera prebaciti u državne, odnosno pod njihovu nadležnost što s jedne strane ostavlja pozitivan dojam jer se time pokušalo spriječiti pojedinca da samostalno krene u zadovoljavanje pravde kako ne bi došlo do najgorih oblika kaznenih djela. Ovakav pristup s druge strane ipak ostavlja dojam da je vlast željela cijelo društvo i sva njegova događanja držati pod vlastitom kontrolom i teško se oteti dojmu da su se stvari uvijek odvijale na pošten način, odnosno onako kako je propisano Statutima.