- Meni je povijesna jezgra središte svijeta. Tu imam fantastičan arhiv, jedan od najboljih na Mediteranu. Imam znanstvenu, narodnu knjižnicu, imam Franjevce i Dominikance. Ovdje sam blizu prirodi, moru, imam placu i crkvu – kaže Rina, svjesna i svih nedostataka koji su Gradu kroz protekle godine nametnuti. Od skupih trgovina u kojima 'cijene rastu kako raste vanjska temperatura', gužvi što od ljudi što od stolica, problema s parkingom... Zato auto nema i ne želi ga pa je time riješila barem jednog gorućeg gradskog problema.
- Svoj grad moram dijeliti s jako puno stranaca. Problem nastaje kada naši posjetitelji valjda zaborave pa misle da ste objekt a ne subjekt. Ne možeš me slikavati kao da sam stvar, ne možeš mi ulaziti u kuću tek tako, a to se zna događati. I to najviše zadire u kvalitetu života unutar zidina – kaže ova Dubrovkinja i ukazuje na problem buke:
- Čak i onima koji ne žive blizu ravnog dijela gdje su sve javne površine koje su prije svega životni prostor, što znači da tu ljudi mogu prolaziti, monetizirane u prostor na koji ćete staviti stol i stolice. Primjerice, imate kafiće i na zidinama koji, naravno, puštaju glazbu. Jedan je točno meni poviše glave. I doista je to utjecalo na moju kvalitetu života. Žamor ljudi mi uistinu ne smeta ali ne volim cijelo vrijeme slušati istu glazbu. Pitala sam vlasnika kafića može li maknuti glazbu jer ljudi ionako dolaze, pa to su zidine. Rekao mi je 'da ne stavim glazbu, ne bi ni sjeli'. Pretjeruje se s ozvučenjem. Stresno je za one koji tu žive imati toliku razinu buke cijelo vrijeme. Granica mora postojati – kaže Rina a na pitanje zna li za epitet 'dežurna njorgetala' koji se olako pridodaje stanovnicima u zidinama kaže:
- Vjerojatno bi i oni bili identična njorgetala kada bi živjeli unutar zidina. Ovako, lokali su im ovdje a oni navečer idu spavati u drugi dio grada.
Apartmanska spavaonica
Naglašava kako se ne bi smjelo događati ni da se životni prostor svakim danom sve više pretvara u poslovni.- U trenutku kad damo prednost poslovnim aktivnostima nauštrb životnog prostora, nastaju ogromni problemi i to ne samo unutar jezgre. U Gradu je sve koncentrirano pa jako brzo vidite probleme, ali slične stvari će se dogoditi i drugdje. Pogledajte Lapad, Gruško polje, grade se ogromne zgrade. Mislite da će u njima netko zaista živjeti? – pita se Rina Kralj Brassard.
Pretvoriti Grad u apartmansku spavaonicu kratkoročno donosi novac, dugoročno propast Grada. Izgubila se mjera. Postoje, kaže, pozitivni pomaci ali treba ih biti više i treba biti dosljedan.
- Kao povijesni demograf mogu reći da ni jedan grad ne može preživjeti sam od sebe. Svaki se obnavlja dolaskom ljudi iz manjih mjesta. Mi smo ekstrem. Ako idete kratkoročnom ekonomskom logikom, ne isplati se uzeti jednu familju i njoj iznajmiti kad možete zaraditi puno više iznajmljujući turistima. Kad bismo se svi poveli tom logikom, vrlo brzo bismo cijeli Grad pretvorili u hotel. Ne bismo imali ni školu, ni ambulantu, ni dom. Jer ambulanta bi mogla postati apartman ili kafić, škola prekrasan hotel na ravnome jer nema skalina, ali dugoročno nam to treba. Tako bi trebalo promišljati za cijeli Dubrovnik – smatra Rina.
Obnavljajući stambene prostore u uređene apartmane iz povijesne jezgre iznesene su tone šuta. Sugrađani će reći kako je apartmanizacija potkopala 'temelje' Grada jer se, iako u zaštićenoj cjelini radilo svakako, pa i bez smjernica struke.
- Konzervatori su vjerojatno dali stručni pravorijek, no ostaje pitanje izvedbe, kontrola nakon izvedbe, dosljednost tih stručnih rješenja. Može li se dogoditi da netko napravi što želi, a drugom se to isto ne dopušta? Čini mi se da se suština problema krije u nedovoljno ujednačenom pristupu. Prije su se ljudi bojali 'ne smiješ čavao u zid zabiti jer doći će babaroga pa ćeš dobit po prstima'. S druge strane, potrebe su se promijenile. Morate danas dopustiti ljudima da imaju banju. Pitanje je struke kako to osmisliti da bude običnim ljudima izvedivo a da se istovremeno previše ne ošteti. Kompromis se mora moći napraviti – tvrdi dubrovačka znanstvenica.
Mjesto za meštra
Obnoviti staro zdanje je skuplje od izgradnje nove građevine. Bi li Grad mogao dati svoj obol i pripomoći stanovnicima prilikom obnove?- Kad ponudite neku mjeru pomoći, uvijek se nađe, i to ne baš mala, skupina ljudi koja će to iskorištavati. Bila bih presretna kad bi moj otac, koji je vlasnik kuće, mogao aplicirati na nešto, kazati da mora promijeniti persijanu i zamoliti potporu oko troškova. Kako dokazati je li vam to za privrednu djelatnost ili za stanovanje? Iako se ne bavim turizmom, ne smijem kazati da ne živim od turizma, nitko u Dubrovniku to ne smije reći. Ako ništa drugo, to osjeti kroz nadstandard u bolnici, školama, vrtićima. Novac od turizma dolazi u svaku kuću, iznajmljivali mi ili ne – smatra Rina. Ima ona nekoliko zamisli koje bi se mogle, ako ima volje, brzo provesti na dobrobit stanovnika jezgre.
- Trebalo bi imati relativno blizu prostor za odlaganje građevinskog materijala. Zatim parkirališno mjesto za meštre jer su u starim kućama popravci stalni. Kad zovete meštra, prva kočnica je 'nemam gdje parkirati'. Ostavi se jedno mjesto, stanovnik u neki ured javi kada meštar dolazi i koliko će ostati, djelatnik ureda otvori rampu, što je sve lako provjeriti. Trebalo bi uvesti kružnu linijju do bazena i natrag i to cijelo vrijeme. To bi jako rasteretilo Pile pa bi i naši ljudi manje koristili svoja vozila jer i mi pravimo gužvu u Gradu koji za manje od dva sata možeš propješačiti – kaže Kralj-Brassard.
Gasi li se, zbog turizma život u Gradu, reći će kako ima sreću što je njezino najbliže susjedstvo ostalo isto i po tome je južni dio grada, iako nepristupačniji, ipak životno očuvaniji.
- To se pokazalo kad je prije nekoliko dana bio onaj nesretni požar u mom susjedstvu. Ti su ljudi dobili smještaj u susjedovom objektu u blizini. Susjedi su se organizirali i sav šut s krova pokupili u vreće. Taj gradski duh još uvijek živi. Kako silazim niz skaline prema Stradunu, on pomalo nestaje. Sve više je praznih kuća jer im se i namjena promijenila, sve je više stolova i stolica. Još uvijek se nađe ljudi kod kojih mogu tražiti pomoć, a dokad - ne znam. Još se djeca igraju pred sv. Vlahom, Katedralom i na Stradunu ali onda kad se mogu igrati. Kad dođu turisti za njih, nažalost, više nema mjesta.
Zubati plan
- Ufam se u Plan upravljanja Gradom, ako se bude poštivao i ako bude 'zubat'. Ako ne bude 'zubat', ništa od toga. Znam da će trebati naljutiti mnoge ljude ako se odredi da ovdje nešto može biti a ovdje ne. Ali to je jedini način da zadržite nešto drugo osim suvenirnica u Gradu – kaže Rina Kralj-Brassard, autorica knjige 'Djeca milosrđa: napuštena djeca u Dubrovniku od 17. do 19. stoljeća'.Ulice pucaju pod teretom
- Pločnik je zadnjih godina u jako lošem stanju. Komunalni redari gledaju svugdje okolo, mogu pogledati i u pod. I gradonačelnik ide preko Straduna, može baciti oko. Ispred Katedrale, Biskupova doma je poprilično razrovano, Strossmayerova ulica također. Previše tereta ide na te ulice. One to ne mogu podnijeti, ne mogu podnijeti kamione velike tonaže – smatra Rina Kralj-Brassard.