Vjerojatno jedan od najpoznatijih televizijskih novinara ovih prostora, Goran Milić, u sklopu 5. Dana karijera koje organizira Sveučilište u Dubrovniku govorio je pred dubrovačkim studentima. Ovogodišnja tema bila je „Freelancing – sadašnjost, budućnost ili oboje“.
- U moje vrijeme, radno mjesto bilo je najveća želja mladog čovjeka i njegovih roditelja. I danas je želja roditelja da dijete nađe radno mjesto, kod mladih se to već malo diversificira. Dakle, ne traže svi mladi ljudi radno mjesto kao što sam ja našao 1970. godine na Televiziji Beograd - i da nije bilo rata - do danas bi radio na tom radnom mjestu jer je to bilo normalno. Čak se smatralo izdajom, ako iz jedne odeš u drugu firmu. Pa čak iz Ministarstva trgovine u Ministarstvo vanjskih poslova, a da ne kažem iz televizije u novine. To radno mjesto bilo je od prvog do zadnjeg dana, nikad nitko nije dobio otkaz, svi su se uvijek bunili zbog malih plaća kao i danas, ali si imao radno mjesto. Često se pitamo zašto su Danci ili Šveđani drukčiji?! Zato što su oni protestanti! Nije mi poznato puno slučajeva kod Norvežana ili Šveđana koji kupe sinu auto za maturu, ali zato poznam puno Hrvata, Bosanaca, Makedonaca i drugih s ovih prostora koji su to napravili. U katoličkim i pravoslavnim zemljama postoji radno mjesto i sveto je, ali radno mjesto je ono gdje radiš, a „job“ je posao!¨I kad naši političari kažu da će nam otvoriti 300 tisuća novih radnih mjesta, to je floskula, toga nema! U Hrvatskoj ima najmanje milijun poslova, ali milijuna radnih mjesta nema, poručio je Milić.
Novinar koji potječe s dubrovačkog područja jer mu je majka Dubrovkinja, a otac Slanjanin naglasio je kako je prijašnji sistem stalno napredovao. Prvi dvadeset godina Jugoslavije ocijenio je kao „katastrofa“ i to zbog brojnih hapšenja, ali najveća manjkavost komunizma za njega je činjenica da nije bio „profitno usmjeren“.
- Ranije smo radili zabranjeno, pogrešno, usmjereno, imao si jednoga čovjeka koji je objektivno bio diktator s nekim inovacijama i velikim potezima, ali često se može čuti kako on za nas nije bio diktator kao što ni Kim Il-sung nikada nije bio diktator za Korejce ili kao što je Fidel Castro i danas obožavan od Kubanaca - to jednostavno stanje duha. Nikada nisi mogao zamisliti reci nešto javno protiv „druga starog“. U današnje vrijeme znaš da, ako si na vlasti, onda si tek „nadrapao“, onda te svi „gaze“! Bili smo kontrolirani, ali smo radili u javnom interesu! Dakle, gotova su radna mjesta, njih će biti 30 posto, a 70 posto će biti „freelance“ i slobodnog rada s tri-četiri medija. Svim onima koji studiraju novinarstvo mogu unaprijed reći da će samo 3 posto od vas, ukoliko nemate stanove za afitavanje, od vašeg novinarskog posla moći prehraniti muža/ženu i dvoje djece. Ako ste prosječni, onda morate imati tri ili četiri prosječna znanja. Da se danas zaposlite kao televizijski novinar na HTV-u, ako nemate štelu u Vladi, ovdje ili ondje, šanse nemate! Čak i ako ste odlični, kazala je novinarska legenda.
Pojasnio kako podržava pripremu za „freelancing“ te kako glavni urednici i novinari ne žele da s kandidatima dođu „mama i tata“. Dodao je kako „u privatnom biznisu nema namještanja“.
- Ako HTV primi čovjeka koji ima znanje snimatelja, montažera i novinara – to su ti VJ-i. Oni imaju 10 tisuća kuna plaću, prosječni su, niti su novinari, niti si ijednog VJ-a zapamtio, niti si im sliku zapamtio, ni finese u montaži, ali oni sve znaju za trojku! Nemojte pokušavat istu temu raditi bolje od drugih, radite i priđite drugačije! Ne mislim revolucionarno ni kontrarevolucionarno, ovo je vrijeme u biti konzervativno, nitko ne voli revolucionare jer se oni poimaju kao ljudi koji preko reda žele nešto „zgrabiti“. Kako je danas sve mjerljivo i profitno, oni žele zgrabiti taj profit! Radite teme koje drugi ne biraju, izjavio je Milić.
Nastavio je sa svojim savjetima mladima te se tom prilikom osvrnuo na Dubrovnik.
- Što bi ja kao mladi novinar radio u Dubrovniku?! Recimo, napravio bih jedan tekst o dubrovačkoj gastronomiji. Jedan fantastičan i prelijep grad nema zapravo nikakvu gastronomiju! Makaruli, prezle i šećer – to je dubrovačka torta; rozata – je kila jaja, kila šećera, kila mlijeka – dakle, ništa, a 150 grama košta 50 kuna! Fenomen je objasniti zašto u Gradu toga nije bilo i treba uočiti male oaze promjena! Isto kao i Venecija, Dubrovnik nikada nije imao gastronomiju, nikada nije imao ozbiljnog sportaša i tako dalje, ali se stvari mijenjaju i sad kao novinar možete uočiti te stvari. Imam 72 godine, a u Dubrovnik sam počeo dolaziti od svoje 4. – nikada nisam vidio „dobrodošli“. Bila je u Gružu ona, uvijek ista tabla, zahrđana i probušena zračnom puškom. Nisi znao kad si u Gružu, a kad u Dubrovniku, a sad gledaš: „Welcome to Dubrovnik - Mazda“ , „Welcome to Dubrovnik - Erste“… Dubrovnik nikada nije bio „Dobrodošli u Dubrovnik“, a ja bih o tome pisao! Nikad mi nije bilo jasno koje su cijene nekretnina u Dubrovniku?! Dakle, prave se priče da bi se digle cijene, razne investicije, hoteli, a novinari to pišu iako nije točno! Vole li Dubrovčani pse? U Bosni muslimani ne vole pse jer ne može pod istim krovom i „hajvan“ (stoka) i „isan“ (čovjek) pa oni puste pse! U Sarajevu je bilo 11 tisuća pasa, kad vlada SDA - oni ih puste, kad vlada SDP - oni ih pobiju! U Dubrovniku je obratno! U Dubrovniku i Ibrica Jusić „vuče“ psa, a originalni Dubrovčani viču „beštije“ jer pas i mačka jesu beštije, kazao je novinar te se onda okrenuo sportu:
- Je li Mateo Beusan najpoznatiji Dubrovčanin? Trebalo bi u Zagrebu napraviti jednu anketu na tu temu. Prekjučer sam pričao s jednim čovjekom i pitao sam ga tko je najpoznatiji i najbolji dubrovački nogometaš u zadnjih 100 godina? Rekao je: Emir Spahić! Je li to najbolji dubrovački nogometaš? Nevjerojatan je raskorak između grada u kojemu se tromilijunti čovjek tj. gost zabilježi u listopadu, između Grada koji je na svim mapama veći brend od Hrvatske i grad koji realno nema niti jednog čovjeka koji je u zadnjih sto godina koji je poznat u Beču ili Münchenu! Nema niti jednu gastronomiju, nikada nije imao niti jedno vino – ne računajući kneza u Stonu i Pelješac, ne računajući kneza u Konavlima i Konavle, nego na potezu od Cavtata do Dola! Sedamdeset kilometara mediteranske obale, a u sto godina – jedno vino – „dubrovačko bijelo“, od koje je bilo samo gore „dubrovačko crno“! Taj bi mene fenomen zanimao jer je to nevjerojatno! Venecija je potpuno ista – nikakve gastronomije ili čovjeka! Koga znate ili koga ste znali iz Venecije?! Osim iz onih vremena, ali u zadnjih sto godinu nit Venecijanca nit Dubrovčanina, jasan je bio predavač.
Nakon toga je Milić iznio svoje mišljenje o iseljavanju mladih.
- Kad me pitaju „treba li ići u Irsku?“ Da! Engleski je tako funkcionalan jezik, možete ga mrziti, ali bez njega ne možete ništa! Kad čovjek provede tri godine u Irskoj, dobije sasvim solidno naučeni engleski i to mu povećava tržišnu vrijednost i atraktivnost za 20 posto! Kad naučite kompjuterski engleski to vam je dodatnih 20 posto! I ono što nemate - tamo steknete radne navike! Radite ko' konji deset sati! U Hrvatskoj nitko ne radi više od četiri sata, osim u privatnim firmama! U principu radite četiri sata, a u Irskoj ćete raditi 10 sati, steći radne navike i to je novih 20 posto dodatka na vašu tržišnu vrijednost! Što ste izgubili? Piti kavu ovdje u Gružu ili Lapadu kako bi tračali što je učinila gospođa Kate ili gospođa Ane?! Tri godine nećete izgubiti! Nije lako, ali vaša prednost će iskočiti i vaši vidici će biti drukčiji, izgubit ćete svaki strah! Dubrovnik je jako razmažen grad, priznajem, genijalan je, ima slojeve i slojeve pamćenja, apsolutno je superioran, tu se ne može ništa reći. Idite, tražite, budite freelanceri jer nećete dobiti radno mjesto. Kod ovih koji su završili novinarstvo postoji jedna želja: HTV, netko će se i tamo zaposliti. Prvih šest mjeseci vlada oduševljenje, sreća, vidite kako se to radi, a onda kad vas šest mjeseci stave na ekran to je najveća sreća. Onaj tko vam prodaje meso kaže vam „Juuu… vidio sam te jučer, najbolji si, baš fino govoriš, evo ti bolje meso, evo ti ovo ili ono“ To traje šest mjeseci, a onda staneš u one tri tisuće nezadovoljnika na HTV-u – bar oni koji rade u Zagrebu jer oni po dopisništvima si organiziraju život – a ovi u Zagrebu – plači Bože! Tu nema niti jednog sretnog čovjeka! To su tužna i zabrinuta lica, još kava, pušenje, alkohol i sve… Nije sreća 40 godina tako raditi! I bakica od 80 godina nauči koristiti kompjutor, ako ima unuka u St. Louisu i mora s njim razgovarati preko Skypea onda će naučiti koristiti i računalo, ustvrdio je.
Zanimljivo. Milić je predavao sadašnjem ministru vanjskih poslova Republike Srbije Ivici Dačiću, a studirao je sa Slobodanom Miloševićem. Dodao je kako je svašta radio pa i za neke male televizije i to mu je dosta pomoglo u profesionalnom smislu. Usporedio je novinarstvo nekada i danas.
- Danas je tri puta više novinara, nego prije rata, danas se mora ići u „freelancing“, danas je velik broj privatnih kompanija koji ne zapošljavaju na puno radno vrijeme. Radno mjesto je rijetkost, posao postoji, posao novinarstva ima, ali biti zaposlen, imati stalnu i sigurnu plaću – toga će biti sve manje! Nešto će nas i roboti zamijeniti! Koliko je god novinarstvo prije bilo neslobodnije, ono je imalo jednu bolju stvar u tome što smo mi svi radili u javnom interesu, javni interes je bio ideja novinarstva, nešto korisno, a zvali su nas društveno-politički radnici jer se smatralo da mi „drukamo“ za partiju što je bilo netočno. U trenutcima kad bi iskoračili, opet smo razmišljali o javnom interesu. To je bilo bolje, a danas je sve bolje – brža , bolja i jeftinija tehnologija, pojasnio je Milić
Komentirao je način vođenja dnevnika novinara Zorana Šprajca.
- To nije dnevnik, to je jedna veoma dobra autorska emisija, veoma je gledan, zanimljiv i polemičan tako da ste poslije svake Šprajcove emisije nešto i zapamtili. Nekad o tome govorite i sutra u tramvaju, zaključio je Milić.