“Ne troši novac koji nemaš, gotovina je kraljica”, izreka je mog oca koju sam slušao cijeli život i po čijem načelu je i sam živio. Dobro je pamtim jer je tu rečenicu izrekao milijun puta tijekom mog odrastanja. Moje kreditne kartice su nepostojeće, naime, na svom mobitelu nemam nikakvu aplikaciju za plaćanje i nikad u životu nisam posjedovao American ili Diners karticu. Mogao bih reći da sam zapravo “cash man”.
Naravno, to ima svoje nedostatke, uz onaj očigledni, a to je kad nemaš ni kartice ni gotovine. Prilikom zadnjeg posjeta svojima u Veliku Britaniju jedan dan smo se odlučili na obiteljski odlazak u ogroman trgovački centar. Naravno da je muškarcu odlazak u šoping “napet” kao i odlazak zubaru, ali, tko te pita kad su žene i šoping u kombinaciji.
Moja je sestra baratala karticama poput profesionalnog dilera kartama u Las Vegasu, sad tu, sad tamo: od novog korpića do velikog kapućina, sve se plaćalo “plastikom”; doslovno nije imala nijednu novčanicu u bursi. Potaknut tom šoping manijom, odlučio sam se počastiti s novom košuljom, međutim, gledajući u novčanik vidio sam da sam malo “kratak” s lovom pa sam upitao prodavačicu gdje je najbliži bankomat. “Mmmmh, mislim da ima jedan dolje blizu plavog ulaza”, ljubazno je odgovorila.
Naime, trgovački centar u kojem smo bili toliko je velik da ima različito obojane ulaze kako bi se ljudi lakše snalazili i znali s koje su strane ušli. Postoji čak i vlakić koji vozi od ulaza do ulaza. Dakle, prodavačica je bila, blago rečeno, zatečena mojim pitanjem o bankomatu. Izgleda da je moja sestra članica jako velikog kluba “ljubitelja plastike”. Kada sam napokon pronašao bankomat shvatio sam da je smješten na vrlo neuglednom mjestu, gotovo skriven ispod skala kraj wc-a.
Nije bilo nikakvog reda ispred, a i tipkovnica je bila pomalo prašnjava. Znači, u trgovačkom centru veličine Šipana nalazila su se samo tri bankomata! Kada sam umetnuo karticu, vjerojatno šokiranom bankomatu trebalo je neko vrijeme da reagira i da se “probudi”. A da bi stvar (za mene) bila još gora, većina butiga više uopće ne prima gotovinu.
Naprimjer, novi stadion Tottenham Hotspur FC koji je nedavno otvorio svoja vrata s ponosom ističe kako je totalno “cash free”! Želite pivu, šal ili čokoladicu Mars čija je cijena 1 funtu plaćate kreditnom karticom ili nekim drugim načinom elektronskog plaćanja.
I sad, da dođem do poante ovog teksta: zašto onda mi trebamo cijelu šumu blještećih, šarenih bankomata po cijelomu Gradu?!? Ako najveći broj turista dolazi iz Velike Britanije, kao i iz Amerike, zemlje u kojoj je ljubav prema karticama znatno veća od one britanske, pa tko su zaboga miloga onda korisnici svih tih silnih bankomata?
Ali, netko očigledno jest. Da banke i mjenjačnice nemaju interes u cijeloj toj priči ne bi sigurno postavljali sve te mašine. A posebno kada se privilegija postavljanja bankomata na Stradun naplaćuje 2000 eura mjesečno!
A to sad za sobom povlači drugo pitanje: koliko kvragu banke i mjenjačnice zarađuju na transakcijama kada mogu plaćati takve astronomske cifre? Svaki put kada ubacimo karticu u bankomat oni trljaju ruke. Da, Stradun izgleda katastrofalno sa svim tim silnim bankomatima, tu nema rasprave.
I da, svakako bi nešto trebalo poduzeti po tom pitanju prije nego sve ode k vragu. Sjećam se prije nešto godina kako su na Stradunu bila samo dva bankomata: Dubrovačke i Zagrebačke banke. I ne sjećam se da sam nešto dugo morao čekati u redu. Znam, bilo je je manje turista, ali uzlet od 2 do 40 bankomata ipak mi se čini malo predrastičnim! Ima li šanse da se taj rast zaustavi? Vjerojatno ne.
Ali isto tako, nadam se da je “priča bankomat” dosegnula svoj vrhunac i da cijela priča ide svome kraju. Gotovina je, nažalost, “analogna” forma plaćanja, a mi živimo u digitalnom svijetu. I s njima će biti kao i s svim ostalim stvarima koje su bile i prošle. Poput Mjeseca, sve ima svoje faze, odnosno mijene. A mi smo sada u fazi bankomata. Kao Britanac moram reći: “Smiri se i nastavi dalje”!