Taj tjedan u listopadu bio je za pamćenje, najmanje što mogu reći jest da je bio turbulentan. Blago rečeno. Kao što moja majka ponekad zna reći “Ne znam jesam li došla ili sam pošla”. Nemam baš često priliku slušati pjesmu God Save the Queen u izvedbi Britanskog vojnog orkestra, ispred znamenitog crvenog londonskog autobusa na kat s pogledom na dubrovačke zidine! Da, Britanski dani u Dubrovniku “progutali” su me prošli tjedan i ispljunuli umornog, nenaspavanog, ali beskrajno sretnog i ispunjenog emocijama.
Slavio sam (ne sam, naravno) vezu između Dubrovnika i Velike Britanije. Bio bih stvarno “poremećen” kada bih rekao da ovih dana nisam osjećao iznimnu sreću, ponos i strast što sam imao čast biti dijelom spomenutih događanja. “Kako se osjećate kao sudionik ovih događaja?” upitao me je jedan novinar. “Srce mi je veliko poput balona”, bio je odgovor koji mi je prvi pao na pamet. Otvorio sam umjetničku izložbu, vodio kviz u pubu, otvorio događanje pjevajući Beatlese ispred Sv. Vlaha, i sve to u samo tri dana.
Stajati na Pilama s šalicom engleskog čaja u ruci, u sjeni londonskog autobusa iz 1964. godine i pritom gledati rijeku turista kako se slijeva prema ulazu u Grad, daleko je od svakodnevne situacije. Osim čaja, pijuckao sam i engleski džin, što gotovo nikad ne radim, ali se svejedno dobro sjećam da je to piće bilo razlog mog prvog mladenačkog pijanstva.
U jednom trenu razgovarao sam s vojnim atašeom iz Veleposlanstva Velike Britanije, u sljedećem s vlasnikom lokalnog restorana; malo engleskog, malo hrvatskog jezika, i osjećao sam da mi se mozak lagano pretvara u kašu, a to je tek bio početak. Moja dva svijeta, moje dvije domovine zajedno, sve se događa pred mojim očima, jednostavno, bio sam presretan!
Ne postoji događanje koje bi mi moglo donijeti toliko radosti kao organizacija Britanskih dana u Dubrovniku, ali možda bolje da se ne hvalim previše jer bi se nekom ta ideja mogla svidjeti. Svako događanje bilo je jako dobro prihvaćeno i posjećeno. S prvim taktovima pjesme “Love Me Do”, na otvorenju koncerta The Beatles Revival Band ispred Sv. Vlaha, uočio sam da su turisti sa svih strana svijeta zajedno s lokalnim stanovništvom razdragano pjevali i plesali.
U tom sam trenu pomislio da bi moje “balon” srce moglo prsnuti od sreće! “Je li ovako svaku večer? Ovo je sjajno!” oduševljeno je komentirao stariji gospodin iz Manchestera. “Ne svaku večer”, nasmiješio sam se. Gledajući sve te razdragane ljude, shvatio sam da je događaj u potpunosti uspio te da je Dubrovnik dobio još jedan izvanredan program, bogat i sadržajan, uz sve one koji su do tad bili organizirani.
Za sve koji uvijek govore kako se “ništa ne događa u Gradu”, dižite svoje lijene g***** s kauča i izađite vani. Ova godina donijela je Gradu mnoštvo zanimljivih programa koji su se nizali jedan za drugim, bilo je svega za svačiji ukus (i džep). Moram priznati da je ova godina, u pogledu festivala i ostalih događanja, bila jedna od “najprometnijih” otkad pamtim.
Ali, ako i dalje želite piti kavu uvijek na istom mjestu i pritom njorgati, nek vam bude. Međutim, ne želim se zadržavati na negativnim stvarima, ionako ih je previše oko nas. Brexit je ostao negdje zaboravljen u trenutku dok su naše dvije kulture spajale.
U kvizu koji se održavao u pubu, sudjelovala su četiri britanske i čak devet dubrovačkih ekipa, a pitanja su bila o Velikoj Britaniji. Međutim, to nije smetalo dubrovačkoj ekipi da ostvari izvanredan rezultat, iako ne i pobjedu.
Razlika u rezultatu je zapravo bila vrlo mala, vjerujem da je “malo” prevagnulo to što su Britanci u timu imali profesora s Cambridga. Tako su lokalne ekipe završile na drugom i trećem mjestu. Kažem lokalne ekipe jer mi je cijeli tjedan bio u modu “naši” i vaši” ili “njihovi”.
Naravno, bilo je tu i Monty Pythonovskih trenutaka: za vrijeme utakmice Englezi su s čuđenjem i lagano povišenim obrvama promatrali naše navijače kako urlaju “pucaaaaj, p**** ti m*******, dok su na drugoj strani oni radili istu stvar, ali na engleskom jeziku.
U sportu ne treba prijevod. I tako, kako došlo, tako p(r)ošlo, i život se vratio u normalu. Ma koga ja to zavaravam? Život je prekratak da bismo ga proveli u normali!