- Dubrovnik je i dalje Dubrovnik, ovo je Raguza, jedinstvena cjelina, arhitektonski dragulj, grad “država” i uvijek će biti tako. U Europi ne postoji grad poput ovog. Također, za mene je Dubrovnik više od “normalne” civilizacije. Živi se za nešto veće, to je Libertas, to nije samo život jednoga grada, to je nešto više.
I ništa od toga nije se promijenilo svih ovih godina.” Ove prekrasne i mudre riječi, za koje bih volio da su moje, ali nisu, izrekao je jedan strani novinar koji je očigledno shvatio dušu i srce ovoga grada i njegovih kamenih ulica. Čovjek jednostavno osjeti ili ne osjeti dušu Dubrovnika.
Postoje ljudi koji Dubrovnik uzimaju zdravo za gotovo: oni koji “nemaju zašto ić’ u Grad”, i oni koji mu se vraćaju u njegovim pustim zimskim danima, hodočaste ulicama i skrivenim kantunima, sjede na praznim skalama, uživaju u huci valova pod Lovrijencem i uvijek su jednako zadivljeni njegovom ljepotom.
Nekima Grad služi samo kao sredstvo za ostvarenje vlastite koristi, i nesvjesni su njegove veličine i značenja. Da budem iskren, žao mi je tih ljudi. Grad će nas sve nadživjeti. Tu je, na svojoj hridi već jako dugo. Ako gledajući kamene fasade, place, ponosne zidine i svu tu veličanstvenu arhitekturu vidite samo građevine, onda ste promašili poantu. Ponekad, al samo ponekad upoznam ljude kojima je ovaj Grad ušao pod kožu.
Takva prilika pružila mi se prošli vikend. “Možda zvuči glupo, al Dubrovnik me promijenio”, rekla je gospođa s kojom sam sjedao u jednom restoranu. Ona već četvrtu godinu zaredom sa suprugom dolazi u Dubrovnik i može se reći da je jedna od onih koja razumije što znači “voljeti i razumjeti Grad”.
“Tako mi je žao ljude koji dolaze s kruzerima, oni nikad neće imati priliku osjetiti ovaj što je zapravo ovaj Grad”, dodala je prilično emotivno. “Ako ste ravnodušni po pitanju Dubrovnika, onda ga ni ne razumijete.”
Da vam objasnim cijelu situaciju, reći ću vam kako sjedim s nekoliko Škota i sve to zahvaljujući društvenim mrežama. Iako društvene mreže imaju mnogo nedostataka i često ih možemo nazvati antidruštvenim mrežama, i iako mnogima služe samo za prikupljanje lajkova, ponekad se pokaže i njihova korisna strana u kojoj se pokaže kako je svijet zapravo vrlo mali.
Dva para su se upoznala u restoranu i između ostalog su ustanovili da na Facebooku imaju zajedničkog “prijatelja”, stranicu The Dubrovnik Times te da su i jedni i drugi vrlo aktivni i da već godinama komentiraju objave na spomenutoj stranici. Kako bi situacija bila još bolja, i vlasnik restorana također prati stranicu The Dubrovnik Times.
Kad sam otvorio tvrtku i započeo s izradom novina i web stranice, nisam ni slutio koliko daleko ću dogurati i koliko korisnika sa svih strana svijeta će se svemu tome priključiti. Moram priznati da se osjećam zahvalno i ponizno. Tako, kada sam primio poziv na druženje s Škotima, nisam mogao odbiti. Izgledalo je kao da idem na obiteljsko okupljanje. I to je bit turizma: ljudi, interakcija i prijateljstvo.
Sjedao sam za stolom sa šestoro ljudi koje nisam poznavao i s kojima me je povezivala ljubav prema Gradu. “Teško je riječima opisati moje osjećaje prema Dubrovniku. Velikim dijelom za to su zaslužni ljudi, prijateljstva koja smo sklopili ovdje”, rekla je gospođa. “Dubrovnik je postao dijelom nas i sama pomisao da ne možemo doći psihički je bolna”, dodala je.
Kada bi se ovi osjećaji mogli upakirati u boce bio bih milijarder. Kada bi se ta ljubav i zanos mogli na neki način “prebaciti” ljudima na vlasti, onima koji donose odluke u ovome Gradu, ne bi bilo kraja našemu uspjehu.
Beatlesi pjevaju “Novac ne može kupiti ljubav”, a mi, kada bismo udružili snage samo da očuvamo ono što već imamo, bili bismo pobjednici. Kada bismo mogli uvjeriti gradsku vlast da posluša puls grada….
Kao što je veliki Winston Churchill jednom rekao: “Hrabrost je ustati i govoriti, ali je hrabrost i sjesti i slušati!” Sve mi se čini da nam treba netko tko će nas saslušati!