Vijesti Mišljenja

Mark Thomas

Ja i kajak mrzimo se tajno

ENGLEZ U DUBROVNIKU

Postoji jedna stvar koja se čini puno atraktivnija dok se gleda iz daljine, međutim, kad joj se približite, njezina privlačnost naglo izblijedi. Također, iz daljine izgleda vrlo jednostavna i laka. Kao kad gledate labudove dok elegantno klize rijekom Temzom. Kajaking.

Kakav prekrasan način za istraživanje i boravak na moru, samo divan, opuštajući šum mora dopire do vaših ušiju. Ali u stvarnosti, stvar je totalno drugačija. “Hoćeš da u nedjelju uzmemo slobodan dan i iznajmimo kajak?”, upitala je moja žena, “možemo poći na romantičnu vožnju”, dodala je s osmijehom.

Moja jedino dosadašnje iskustvo s kajakom bilo je, blago rečeno, neuspješno. Prije nekoliko godina na Mljetu, na jezerima, u želji da se “stopimo s prirodom” odlučili smo iznajmiti kajak. Jedino “stapanje” u kojem smo uspjeli bilo je to što smo se svo vrijeme vrtjeli na mjestu, a u sat vremena, na koliko smo uzeli kajak, nismo se pomaknuli dalje od vidokruga čovjeka koji nam ih je iznajmio. U očajničkoj želji da se barem malo odmaknemo od polazišne točke, điravanje nam je izgledalo kao scena povuci-potegni.


Od tog je događaja prošlo nekoliko godina, a moja je žena u međuvremenu očigledno stekla više samopouzdanja. “Na koliko dugo želite iznajmiti kajak?” ljubazno je upitao čovjek na plaži u Srebrenom. Htio sam odgovoriti “na pet minuta”, no umjesto toga sam rekao “kako bi bilo da uzmemo na sat vremena pa ćemo vidjeti za dalje?”. Ulazak u kajak uvijek sam smatrao vrlo neelegantnim i nespretnim činom, posebno onaj dio ulaska u “usta” kajaka.

Međutim, za divno čudo, uspjeli smo vrlo jednostavno ući u naš “gliser”. Dok smo se dogovarali na koju stranu krenuti, ljuljuškali smo se u kajaku poput plastičnih, žutih patkica u kadi. “Idemo se zaputiti do Beterine pa ćemo onda odlučiti kud dalje”, viknula je moja žena preko ramena. Samopouzdanje je teklo njezinim venama. Mojim venama tekla je sumnja. Nakon tri zaveslaja sjetio sam se zašto mrzim kajaking. Zapravo, mržnja je možda preteška riječ, izraz “ne snalazim se” bio bi možda primjereniji.


Tek što smo započeli kretanje naša “kadica” se okrenula u smjeru Italije. Isti tren vratilo mi se sjećanje na mljetsku sagu zvanu “izgubljeni na jezerima”. Ljudima koji su sjedali na obližnjim terasama kafića vjerojatno smo izgledali poput raka koji očajnički želi pobjeći od galeba koji ga želi pojesti. “Započni prvo s lijevim, a zatim idi s desnim veslom”, vikao sam, “Spremna?

Jedan, dva, tri!”. Da, shvatili ste, dok je ona veslala desnim, ja sam veslao lijevim veslom. “Ne desnim, lijevim”, očajnički sam vikao. “Ok, novi plan, ti kreni veslat', ja ću te pratit'”, rekao sam. Novi plan je uspio. Iako smo krivudali, pomicali smo se naprijed. Međutim, tada smo doveslali do konopa kojim je ograđena plaža i tu napravili pauzu. “Vjerojatno bismo prije došli pješice do Beterine. Što misliš, je li nam istekao sat najma?”našalio sam se. Nisam dobio odgovor.

Zašto zaboga, tisuće ljudi svake godine odluči uskočiti u kajake i voziti se oko Lokruma? Lakše je uskočiti u Skalu i opušteno uživati u plovidbi. Pomisao na petosatnu vožnju u kajaku oko Lokruma, dok sunce nemilosrdno “tuče”, više mi sliči na torturu nego na užitak. Ali, svakom svoje, “horses for courses”, rekli bi Englezi, svakome po njegovom gustu.

Približili smo se Beterini, prošli nudističku plažu. Nisam se mogao otrgnuti pomisli da je prizor preda mnom bio identičan onom koji su vidjeli prvi kolonizatori na Pacifiku dok su se približavali otocima: golaći poredani jedan do drugog mašu u našem pravcu.

Odmahnuli smo, međutim, za razliku od njihovih, naši “organi” im nisu veselo odmahnuli natrag. “Hoćeš da pođemo do Kupara?”, predložila je moja žena. Prije svega trebao sam se ohladiti i osvježiti pa sam iz kajaka skočio u more.
Ako sam mislio da je teško ući u kajak u plićaku, onda je ulazak u kajak iz mora gotovo nemoguća misija. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja ispentrao sam se natrag u tu kadicu, oprostite, kajak. “Kupari, stižemo!” Sa zavišću sam gledao u jet-ski koji je prolazio kraj nas. A zatim u malu obiteljsku barku nakrcanu nasmiješenim ljudima.

Mark Twain je napisao: “Svi u životu moramo proći kroz izazove, bez izazova ne bismo imali razloga za put prema budućnosti”. Zabavno je to što se radi o rečenici iz knjige “Avanture Huckleberry Finna”. Mi nismo bili na Missisipiju, ali izazov da dosegnemo Kupare je bio veliki. “Jesmo li bili duže od uru vremena”, upitao sam čovjeka za pultom dok sam bolnih ramena jedva hodao preko plaže. “Malo ste prekoračili, ali nema veze, ne trebate dodatno platiti”, rekao je sa smješkom. Vjerujem da se sažalio nad nama.

 

Naslovnica Mišljenja

Najčitanije