Vijesti Mišljenja

Mark Thomas

Mali zeleni na travnjaku

ENGLEZ U DUBROVNIKU

“Zašto oba tima nose iste boje dresova?” upitala je moja žena dok sam gledao jednu od utakmica Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji. “Ne nose iste boje dresova, nego na našoj televiziji sve izgleda zeleno”, odgovorio sam joj potišteno. Da, ovo svjetsko prvenstvo u nogometu sigurno ću još dugo pamtiti po mnogočemu.

Moram priznati da nisam gledao puno utakmica, uglavnom one u kojima su igrali Engleska i Hrvatska, međutim, kako se prvenstvo primiče kraju, stvari postaju sve zanimljivije. A osim toga, ja imam i dva tima za koje moram navijati. Međutim, tu sam se malo preračunao.

Mislio sam da se naša dva tima neće susresti prije finala, ali evo, gledat ćemo ih u srijedu u polufinalu.

Moja obitelj se trenutačno nalazi u “ljetnoj rezidenciji”, kako od milja nazivamo jednostavni stančić u kojem boravimo tijekom ljeta. U trenutku preseljenja pokvario nam se televizor. S obzirom da je Mundijal bio pred vratima, morao sam hitno pronaći rješenje za nastalu situaciju.

S obzirom na to da sam bilo malo “kratak” s novcima za kupnju novog TV-a, raspitao sam se među prijateljima i familijom ima li možda netko televizor koji ne koristi. “Imam ti ja televiziju u šupi” rekla je moja punica. Odmah sam je rezervirao. Tko zna hoće li biti crno-bijeli? Hoće li uopće raditi?

Čim sam vidio da je na televizoru utikač slomljen i da nema antene, moj strah od mogućeg lošeg raspleta situacije je porastao. “Bio je u redu kad sam ga zadnji put koristila”, rekla je moja punica. Pretpostavio sam da je to bilo u vrijeme prije mog rođenja, pomislio sam. Televizor je bio neobično težak.

Bila je to jedna od prvih verzija televizora s ravnim ekranom, odnosno, bila je to mršavija verzija klasičnog tv aparata. “Odakle ti ovo?” pitao sam, čudeći se neobičnom obliku i veličini aparata. I tada sam na stražnjoj strani uočio markicu “Vlasništvo: Hotel Dubrovnik Palace”; bio sam zbunjen, zamišljajući punicu kako se pod okriljem noći iskrada iz hotela noseći televizor pod rukom. “Zadnji put kad se hotel obnavljao, kupila sam ga na rasprodaji inventara” prisjetila se.

I tako sam se s relativno malim televizorom, slomljenog utikača i bez antene vratio u svoju ljetnu rezidenciju. Naravno, kad sam ga ukopčao nije bilo slike. Preko cijelog ekrana šuštao je sivi snijeg. Kopajući po stanu, pronašao sam neku antenu, vjerojatno stariju od Revelina. Ali je funkcionirala. Ili možda ipak nije? U jednom trenu sam imao sliku, a već u sljedećem ona je bila zamrznuta, onda opet slika, pa šuštanje snijega.


Frustracija je bila preslaba riječ za opis mojih osjećaja u tom trenu. Ako bih stajao na sredini sobe s antenom u ruci, dobio bih pristojnu sliku na ekranu. Čak sam u jednom trenutku zamolio ženu da sjedne na sredinu sobe i pridrži antenu kako bih barem malo mogao pogledati ceremoniju otvorenja prvenstva.

Mogli smo uhvatiti samo dva programa: Novu TV i HRT2, ali koga briga. Tjedan dana sam gledao Svjetski kup u miru. Međutim, uključio se Murphyjev zakon i sreća mi je (ponovo) okrenula leđa. U prvoj utakmici u kojoj je sudjelovala Engleska s ekrana je nestala slika. Ponovo sam se našao nasred sobe, s antenom u ruci.

Hitno sam trebao novi plan za rješenje problema, s obzirom da kupovina novog aparata nije dolazila u obzir. “Ono što bi mi sad dobrodošlo je nešto metalno i veliko” razmišljao sam naglas.


“Moram napraviti svoju antenu.” Isprobao sam vješalicu, prosulju pa čak i metalni roštilj, ali ništa od tog nije bilo ni približno upotrebljivo. “A da staviš televiziju na ormar, bit će bliže prozoru?” upitala je moja žena. “To je to! Eureka!”uzviknuo sam. Pokretni ormar je zapravo jedan veliki metalni okvir: BINGO! Uvjeren u funkcionalnost mog izuma, odlučio sam se za dodatno poboljšanje.

Postrugao sam boju s metalnog okvira, selotejpom zalijepio antenu na to mjesto, i u tom trenutku od snijegom zasutog ekrana dobio sam sliku vrlo čiste rezolucije.

Ne samo da sam mogao uživati u nogometu, nego sam dobio i priliku uživati u 30-ak talijanskih tv kanala i Libertas TV-u. Jesam li ja sad izumio novu vrstu antene koja je zapravo moj ormar? “Je li nam ovo iz ormara viri antena od televizije?” pitala je moja žena vrlo logično pitanje.

Kad sam joj objasnio situaciju i cijeli “projekt” zanimala ju je samo jedna stvar: “Hoće li me udarit struja dok budem vadila gaće iz ormara?!?” Svjetsko nogometno prvenstvo ponovo je bilo na mom ekranu, bez obzira što je sve lagano bacalo na zeleno. Da, imao sam i mnoštvo kanala na izbor, svi redom u zelenoj boji.

Praćenje utakmica pod ovim uvjetima nije bio tako veliki problem ukoliko timovi nisu nosili zelene dresove, u tom slučaju igrači su mi se “gubili” u travi. Gledanje utakmice Meksika i Saudijske Arabije je zaista bio veliki izazov. Ali, koga briga: Englezi imaju bijele dresove, dok su dresovi Hrvata vidljivi iz svemira. Savršeni nogomet iz daleke Rusije, preko mog pokretnog ormara.
 

Naslovnica Mišljenja

Najčitanije