Kažu da s vremenom kućni ljubimci, pogotovo psi, počinju sličiti svojim vlasnicima. Prate njihov način ponašanja te čak počinju poprimati neke fizičke karakteristike. Ne tvrdim da je ovo istina, iako sam vidio kučke koji jako nalikuju svojim vlasnicima, ali imam dva kučka koji su živući dokaz.
Jedan je predebeo, voli svoj krevet, ne voli baš fizičke aktivnosti te njime upravlja žena. Drugi je temperamentna ženka koja uopće nema apetita, voli šetati, jako je razdražljiva i uvijek laje. Sve ovo može biti potpuna slučajnost, ali čini se da moja žena i ja živimo s našim životinjskim krznenim dvojnicima. ''Nije li taj veliki crni kučak isti kao ti?'', uzviknulo je dijete prijateljice.
Djeca znaju vrlo vješto i neoprezno izbrbljati istinu. A moj se kučak, poput svog vlasnika, jako boji veterinara, u mom slučaju doktora. Izgurati ga iz auta isto je poput pokušaja otvaranja kamenice bez odgovarajućeg noža.
Naš nedavni posjet veterinaru bio je, najblaže rečeno, pravi izazov. ''Oh Bože'', uzviknula je prijateljski raspoložena veterinarka dok se Zag gegao kroz vrata. To nije baš prva reakcija kakvu biste očekivali, a Zag je istovremeno izgledao i nervozno i kao da mu je neugodno. ''Je li to pas ili tele?'', bila je njezina sljedeća opaska. Da, kao i njegov vlasnik, Zag ima problema s težinom. Rekao sam vam već da imamo određenih sličnosti. ''Možemo li ga nekako staviti na vagu?'', dodala je. ''Jedino ako imate dizalicu pri ruci'', našalio sam se. Zag je izgledao kao da bi u tom trenutku bio bilo gdje drugo samo ne u veterinarskoj ambulanti, a vjerojatno je sam sebi govorio ''Nisam debeo, samo imam teške kosti''.
Zag je križanac labradora i pointera (iako bi vam sam pogled na njega govorio da su se vjerojatno jedne večeri medvjed i slonica napili vina i dobili njega kao plod ljubavi), stoga je njegovo ponašanje jako daleko od karaktera tih dviju pasmina. Labradori dolaze iz hladnijih područja, a on voli spavati u toplom krevetu, pointeri su lovački psi, međutim, što se Zaga tiče, potrčao bi jedino za Mars čokoladicom. I tako smo stajali pred vagom, mjestom koje želi izbjeći svaka pretila osoba. ''Zaboga, ima 60 kila!'', viknula je veterinarka. Opet se mogla primijetiti nelagoda kod Zaga.
Dok sam se pokušavao usredotočiti na njega, nisam uopće čuo mijaukanje negdje iz pozadine. Zag naravno nije reagirao jer je naučen živjeti s mačkama i mačićima. Ustvari, trenutačno mu u našem domu društvo prave dvije mačke i tri mačića. Djelomice očekujem da će svaki trenutak kroz vrata ušetati David Attenborough i snimati dokumentarac počevši od naše ''životinjske kuće''. Mačići se većinom igraju sa Zagovim repom, jer kao što sam već rekao, on će potrčati samo za čokoladom.
Bilo kako bilo, nakon kratkog istraživanja, doznao sam da su sve mačke koje sam zatekao u ambulanti lutalice te da je međunarodna grupa ''SOS For Dubrovnik Cats'' utrošila svoje vrijeme (a vjerojatno i novac) kako bi ih sve sterilizirali. Redovi i redovi kutija bili su posvuda po podu i iz njih se moglo čuti mijaukanje. ''Koliko ste ih obradili danas?'', upitao sam. ''Danas šesnaest, jučer četrnaest, a njih još četrnaest me čekaju za sutra'', bio je odgovor.
Cijela grupa stranih veterinara i tehničara doputovala je u Dubrovnik kako bi sasvim besplatno utrošili vrijeme i znanje te pomogli ovim napuštenim mačkama. ''Što ćete učiniti s njima nakon sterilizacije?'', opet sam je upitao. ''Nažalost, vratiti ih tamo gdje smo ih i našli...na ulicu'', odgovorila je. Ipak mi se to činilo kao vrlo vrijedna stvar, bio je to primjer ljudske humanosti na djelu.
Jedna gospođa iz Velike Britanije je osnovala organizaciju koja se može pronaći na facebooku ili preko Googlea, i uistinu je poduzela iznimno pozitivnu akciju kako bi pomogla životinjama. A i vi se možete uključiti. Posjetite njihovu stranicu na facebooku i donirajte vaš novac ili vrijeme, ili oboje. Zaželio sam im sve najbolje i brzo se vratio Zagu kako bih ga skinuo s vage. Međutim, on je vidio priliku za bijeg i iskoristio je.
Zaboravio sam napomenuti da je svo vrijeme dok smo bili kod veterinara, naš drugi kučak, pasmine westie, cijelo vrijeme lajao na svakoga tko se uopće pokušao približiti našem autu. Nepotrebno je reći da je naš westie imenom May, zapravo ženka. Postavlja se pitanje, nalikuju li psi svojim vlasnicima ili vlasnici nalikuju svojim psima?