Iz 'radionice' Srđ je Grad izašao je doista kvalitetan proizvod. Za razliku od recimo Unplugged festivala za koji je već izabran te vjerojatno i plaćen vizualni identitet, a da još nitko, pa čini se ni oni sami, ne znaju kako će sve to skupa završiti i koliko će porezne obveznike stajati. Naime, radi se o njihovom prijedlogu Plana za upravljanje javnim površinama koji je doista za svaku pohvalu. Govorim to bez ikakve fige, ili ti ga po naški šipka u špagu. Problem prenapučenosti Grada ugostiteljskim stolovima i štandovima u posljednjih nekoliko godina narastao je do te mjere da su se i najveći pobornici ekonomskog prosperiteta bez kojeg u današnje vrijeme, budimo realni, nema ni zdravlja, zabrinuli. Problem je evidentan već duže vrijeme, no za sredinu koja i direktno i indirektno živi isključivo od turizma, ako izuzmemo one kojima sigurne plaće stižu iz raznoraznih proračuna, teško rješiv. Jare i pare nigdje nisu išle zajedno, pa tako ni u Dubrovniku.
I kada su nam već dosadile salve kritika bez rješenja, pojavio se prijedlog 'srđevaca'. Iako oni tvrde da nije konačan i da bi se u suradnji sa svima kojih se tiče, a ponajprije građana i ugostitelja trebao izbrusiti da bude pravedan i provediv, već sada se vidi da je dobrom tragu. Poručuju kako pare nisu u pitanju i u tome, kada je u pitanju prostor unutar zidina imaju pravo. Dugoročno gledano u situaciji kakva je bila ovo ljeto u Gradu, bogati gradski proračun definitivno ima kraći rok. Pitanje je samo vremena kada ćemo doći do vrha brda i počet se kotrljati niz dole. Manje stolova uz manje cijene najma i osiguravanje ugostiteljima dugoročnog poslovnog planiranja mogla bi biti formula za rješenje najvećeg problema s kojim se Grad susreće. Ugostitelji ionako odavno priželjkuju dugoročne najmove javnih površina. Većini bi pasalo da budu sigurni kako će javnom površinom ispred svojih vrata moći raspolagati barem pet godina. Da se ona neće 'dijeliti' ukoliko se netko u susjednom magazinu iduće ljeto odluči otvoriti restoran ili kafić. Manje cijene, obzirom na zaradu koju ostvare na gradskim 'taracama', većini njih vjerojatno su u drugom planu. Zato se može očekivati da će biti otpora prema, za građane i grad, najvažnijem segmentu Plana – smanjenju broja stolova a prohodnijim ulicama i trgovima.
No javnost u ovom slučaju treba stati iza 'srđevaca' i ne nasjedati na priče kako ćemo dobiti vojsku nezaposlenih konobara i kuhara, a posebice na žalopojke o ugroženoj egzistenciji stotine dubrovačkih obitelji. Budimo iskreni, od ugostiteljstva se u Gradu od zadnje ozbiljne kiše u travnju, pa do prve takve u listopadu jako dobro zaradi. Toliko da komotno možete zatvoriti restoran na par mjeseci iako ćete i za to vrijeme plaćati papren mjesečni najam i sve režije. I to potvrđuje da pare nisu problem. Jedino o čemu bi se trebalo još razmisliti je predviđeno godišnje povećanje cijene najma javnih površina od 10 posto. Iako se čini da je takva odredba u korist zakupaca jer unaprijed znaju koje će troškove imati, ispada bi da bi za pet godina platili, a možda i preplatili sve ono što bi vraćanjem cijena na razinu iz 2015. uštedjeli u prvoj godini. U Americi recimo zakupcu stana najamnina se godišnje podiže za stopu inflacije. Možda je u našem slučaju to premalo, no prostora za dogovor sigurno ima. Kao što je sigurno da će i s takvim Planom biti najteže provesti kontrolu pridržavanja dogovorenih pravila. No to nije problem ni ugostitelja, ni građana već upravljanja gradskim službama.
