'Čitajući bajku iznova djetetu koje se plaši i proživljava sva ta događanja, odgajate budućeg junaka'

Jasna Held 25 godina nastupa kao pripovjedačica narodnih bajki i priča. Prva publika bilo je troje njezine djece, danas odraslih ljudi, od kojih je jedan docent na Katedri za rimsko pravo u Zagrebu, druga je akademska slikarica a treća prevoditeljica. Karijera je, dakle, počela uspavljivanjem vlastite djece, a danas nastupa na svjetskim festivalima.Proteklih dana bila je u svojoj bazi, u Dubrovniku, gdje je vodila petodnevnu edukaciju o pripovijedanju za odgajatelje, učitelje, pedagoge, vodiče i ostale zainteresirane.

Ne mogu se dosjetiti originalnijeg zanimanja od vašega. Jeste li i dalje jedina profesionalna pripovjedačica u Hrvatskoj?

To je prastaro zanimanje, nimalo neuobičajeno u europskim zemljama. Više nisam jedina u Hrvatskoj, pokreće se nešto i javlja se interes. Neke sam pripovjedače i ja podučavala. Oduvijek sam voljela bajke i kazalište. Rano sam dobila djecu i onda bih, kako sam više znala sve te priče, prije spavanja ugasila svjetlo i tako sam, zapravo, počela pričati. Pripovjedač mi je bio ideal svijeta bajki, nešto što mi je bilo pojam. U Dubrovnik je 1993. došla grupa umjetnika, među njima i jedna pripovjedačica bajki. Bila sam fascinirana.
 

Kako razvijati umijeće pripovijedanja?

Pripovijedanje se može naučiti, uz neke predispozicije i trud. Bajke su priče slika. Pripovjedač uđe u sliku i opisuje što vidi, tako redom. Zbog toga često na kraju bajki pripovjedač kaže: I ja sam tamo bila, medovinu pila, s usana mi teklo, u usta nadoteklo! Moraš biti tamo. Još jedan stvar je jako važna. Ljudi stvari uzimaju zdravo za gotovo. Pripovijedanje narodnih bajki i priča je posao samo u govornom obliku. Samo se na taj način prenosila kroz čovječanstvo. Zahvaljujući sakupljačima koji su prije 250 godina počeli prikupljati imamo zapisane narodne bajke. Braća Grimm su prvu zbirku objavili prije više od 200 godina, što također pripada narodnom blagu. Ali, to nije literatura za čitanje! One su zapisane kako bismo mi imali osnovu za pripovijedanje, jer te bajke i priče zapisane, kao da stoje u sarkofagu, postoje samo da ih možemo pripovijedati. One su žive samo dok ih se pripovijeda i sluša!
Pripovjedač ne mijenja priču, ali je donosi vlastitim doživljajem, unosi svoju biografiju i spoznaje. Sjećam se, na jednom festivalu sam slušala tri pripovjedača, iz Engleske, Njemačke i Afrike. Slušala sam tri priče da bih kasnije shvatila kako su pričali istu priču.

Kako reagiraju djeca, a kako  roditelji na vaše nastupe?

Bajke su za djecu od pet godina i starije. Zna se dogoditi da roditelje priča toliko obuzme da ništa drugo ne zamjećuju.
 

Gdje sve pronalazite stare, narodne bajke i priče?

Zahvaljujući sakupljačima, ima ih posvuda. Od naših knjižnica, preko Nacionalne i Sveučilišne, u antikvarijatima, a imam i dosta engleskih izdanja. Na našim, lokalnim pričama radila je Maja Bošković Stulli, iz Zavičajne zbirke Baltazara Bogišića, gdje još uvijek postoji tog materijala u rukopisnoj zbirci. Sve te bajke pripadaju europskoj kulturnoj baštini. Ima ih jedinstvenih, a imate one koje imaju zajedničku potku. Na primjer, imate Grimmovu Pepeljugu, a mi ovdje imamo Kominaču. Samo što ova naša Kominača ima prave sestre.
 

Zašto Kominača nije tiskana?

To je do sluha izdavača. Premda se bajke prodaju, izdavačke kuće žele brzu zaradu, a to donose kratka ilustrirana izdanja.
 

Propovijedate samo izvorne narodne bajke i priče. Zašto ne i Andersena?

Andersenove bajke su autorske, nisu narodne, i to je posve druga kvaliteta. Po mom mišljenju, a tako misle mnoge moje kolege, autorske priče su samo za odrasle. Imate prekrasnih njegovih bajki, ali Andersen je samo za odrasle. Treba znati da se bajke pripovijedaju više tisuća godina i prije su se pripovijedale samo odraslima, ne i djeci.
 

Ali, Andersenove bajke su lektira drugog razreda osnovne škole.

Stručnjaci sve stavljaju u isti koš, autorske i narodne priče. Ne obaziru se na razlike. Jako puno analiza i istraživanja je objavljeno u Njemačkoj, Velikoj Britaniji i drugim zemljama o važnosti bajke, a kod nas to nije niti prevedeno. Bajke braće Grimm spadaju u narodne priče. U jednoj od njih, Vrag s tri zlatne vlasi, kad nešto ne znaju riješiti, ljudi pitaju njega za odgovor. Pa, kaže on: „E, kad bi ljudi znali, ali ne znaju!“. Nemam pravo suditi, ali sami učitelji mi kažu da su šaljive narodne bajke djeci u petom razredu dosadne. Naravno, to je za odrasle! Osim toga, to je govorna kvaliteta, nije pisana. Djetetu je važno pomoći da razvija maštu. Zato je dobro da ne analizirate narodne bajke, jer ih onda uništavate. Razvoj intelekta potiče upravo razvijanje mašte kroz djetinjstvo. Einstein je rekao da mu je u životu više pomogla mašta iz djetinjstva nego sva znanost kasnije.
 

Često se spominjete Einsteinove izjave da znanost omogućuje da od točke A stigneš do točke B, a mašta ti omogućuje da stigneš gdje god želiš.

Dijete se treba što duže održavati u maštovitom svijetu.
 

Treba li ustrajati na arhaičnom jeziku bajki, pa se djeca u lektirama prvi put susreću s naćvama i kaljačama?

Naćve i kaljače nisu nama, ovdje bliske riječi, ali arhaizme itekako koristim. To je važno. Recimo, koristim riječ kotao, to ne možete nazvati loncem jer se radi o posve drugom pojmu. Kotao je na vatri, ima drugačiji oblik, ali znam da djeca to ne razumiju, pa kažem: I onda je on ušao u kotao… Koji ima poklopac; pa lagano pokažem oblik. Netko će i pitati, što je to kotao, ali nastavlja slušati dalje i čeka odgovor. Inače, bajku nikada ne bi trebalo prekidati. Ako se prekine, treba krenuti ispočetka. O tome govorim i na seminarima. Mi, odrasli, slušamo drugačije. Sa svojim intelektom se zadržimo na pojmu nepoznatom, razmišljamo, a priča ide dalje i tu gubimo nit.
 

Mnogo se raspravlja o školskoj lektiri. Je li taj popis dobar, zastario, prikladan, dosadan,…?

Najprije, problem je količina. Radila sam sa savjetnicima iz Agencije za obrazovanje i oni sami učiteljima kažu kako ne moraju raditi sve preporučene lektire. Može se u čitavoj godini raditi na jednoj lektiri. Važno je da djeca nauče princip, da savladaju tu jednu knjigu, pa će moći i ostale. Opterećeni su planom i žele sve obraditi, a tu dijete gubi jer ne uđe u tematiku. Dobre lektire su Pipi Duga Čarapa, Heidi, Blizanke Ericha Kästnera, Emil i detektivi; to su knjige za djecu.
 

Što kažete o stereotipima u bajkama? Zašto majke umiru, maćehe su vještice, sestre su zločeste?

Ljudi uzmu jednu bajku i onda tumače realnim svijetom, a kad se pojavi čarolija, onda kažu to je dio bajke. Sve je to bajka i sve treba promatrati očima iz bajke. Kad vuk govori, to nije ona naša zaštićena vrsta. To je vuk koji govori. Ne možemo intelektom tumačiti, treba ući u svijet bajki. Kao što centimetrom možete izmjeriti svoju visinu, ali ne možete osjećaje. Za njih postoje druga mjerila. Tako je i s bajkama.
 

Koliko su bajke važne u odgoju i odrastanju?

One su presudne! U njima živi čitav svijet koji o nečemu govori, o unutarnjem razvoju svakog od nas. Procesi koji se odvijaju u bajkama, odvijaju se i u djeci koja slušaju. U trećem razredu osnovne škole, bila je to ratna generacija djece, radila sam dramsku igraonicu „Vuk i sedam kozlića“. Kako ja to radim? Najprije sam im ispričala bajku, onda smo dijelili uloge. Prvi dan smo imali veliki problem jer su svi htjeli biti vuk. To je jasno. Peti dan nitko više nije htio biti vuk. Morate znati da im ja ništa nisam objašnjavala, tumačila niti smo analizirali likove. U tom procesu osjetili su posljedice. Vuk vara, laže, i posljedica toga je da se utopi u bunaru. Mislimo da je odgoj govoriti djetetu ovo i ono. To može funkcionirati dok je dijete malo, a u odrastanju im morate dati više. Tu su bajke važne. Samo pričanje, bez objašnjavanja.
 

Znači, griješimo ako s djecom razgovaramo i analiziramo bajke?

Nikakvo analiziranje! Nema potrebe. Dijete često traži da mu čitamo uvijek istu bajku. Postoji razlog. Svaki put se na istom mjestu boji, na istom se mjestu raduje, čeka, čeka, iako zna što će se dogoditi. To dokazuje kako prolazi taj proces. Uvijek ponavljam da čitajući iznova jednu bajku djetetu koje se plaši i proživljava sva ta događanja, odgajate budućeg junaka. Proživljavajući taj proces u kojem se junak priče suočava s problemima i sa životom, dijete snaži nešto unutar sebe. Ne treba sve svoditi na intelekt i tijelo. Dijete u sebi ima još nešto što mu treba pomoći da razvija. Danas-sutra, kad odraste, pronaći će tu snagu koju je gradilo kao maleno biće.

Ne trebamo ih držati u bumbaku bajki bez zla?

Događa se da danas izbacuju loše stvari iz bajki. To je opako! Nitko ne govori o igricama u kojima dobiješ bodove kad nekoga ubiješ. Govore o narodnim bajkama koje su u čovječanstvu više tisuća godina, u kojima svaki čin ima svoju posljedicu. Kad dignemo zlo, što ostaje, kakvo je to dobro? Što će to dijete sutra kad dođe u svijet? Tražiti ono što može dobiti na lak način?

A, uspavljivanje uz tablete i mobitele?

Istraživanje u Njemačkoj je pokazalo da je uvođenje tehnologije, a da ona ne utječe na djetetov razvoj, moguće sa 16 godina. To dovoljno govori. Einstein je rekao: Kad razvoj tehnologije prevlada razvoj ljudskosti, dobit ćemo generacije idiota. Škole već počinju mijenjati statute, i zabranjuju mobitele. Bez obzira što se oni bune, odgovorni smo za djecu. Ne smije dijete odgajati nas.
 

Imaju li sve bajke koje pripovijedate sretan završetak?

Nemaju, ali ove s nesretnim završetkom pričam samo odraslima.