Kao plod suradnje između Dubrovačkih muzeja i Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, profesorica Sveučilišta u Dubrovniku i doktorica znanosti Ariana Violić-Koprivec počastila je svoje sugrađane predavanjem „Talijanski doseljenici u Dubrovniku (1808. - 1914.)“ u Glazbenoj dvorani Kneževa dvora. Okupljene je u ime domaćina pozdravila glasnogovornica Dubrovačkih muzeja Ružica Šimović.
Najprije je predavačica napomenula kako je 19. i početak 20. stoljeća razdoblje velikih migracijskih valova. Oko 60 milijuna ljudi napustilo je svoj dom, neki su se odlučili za prekooceansko putovanje u druge države, ali su veliki trag ostavile i unutareuropske migracije. U 19. stoljeću u Europi se događao napredak, posljedice Industrijske revolucije unaprijedile su cjelokupan život, znanost doživljava procvat kao i medicina a samim tim i zdravstvena zaštita. Brojne države ušle su tada u proces demografske tranzicije, pala je stopa mortaliteta, a stopa nataliteta ostala je ista.Događa se „višak stanovništva“, a „ventil“ za društvenu napetost postaje migracija. U korist iseljavanju ide i razvoj prometnih veza, prometna povezanost sve je bolja, poboljšan je - kako cestovni tako i pomorski promet.
Potom se sveučilišna profesorica osvrnula na stanje na Apeninskom poluotoku s kojeg je u drugoj polovici stoljeća, nakon ujedinjenja Italije,zbog velikih ekonomskih i socijalnih problema krenula migracija milijuna ljudi. Govorilo se o egzodusu stanovništva, a od 1876. godine brojke talijanskih migranata službeno se mogu pratiti jer je te godine osnovan Ured za statistiku u sklopu tadašnjeg Ministarstva poljoprivrede, industrije i trgovine. Godine 1888. donesen je prvi Zakon o emigraciji koji je bio manjkav pa ga je zamijenio drugi iz 1901. godine. Tim Zakonom svi talijanski migranti stavljeni su pod zaštitu i skrb države, država im je pružala pomoć. Od 1901.godine putovnice su vrijedila tri godine. Osoba je mogla iseliti i vratiti se kad god je htjela.
Mnogi migranti imali su nepotpune ili nesigurne informacije o svojim odredištima pa su često odlazili, ali i uskoro se vraćali u domovinu. Navela je Violić-Koprivec i primjer talijanskog doseljenika koji je stigao u Dubrovnik gdje se oženio DubrovkinjomI dobio prvo dijete,zatim se vratio u Italiju gdje mu se rodilo drugo dijete, da bi se opet vratio u Grad i trajno naselio u Dubrovniku.
Predavačica se osvrnula i na popise stanovništva koje je Habsburška monarhijaprovodila na svom teritoriju.Posebno je istaknula popis iz 1857. koji se smatra prvim modernim popisom i prekretnicom jer je, unatoč manjkavostima, to prvi popis sa znanstvenim sadržajem. Uslijedila je serija habsburških popisa. Međutim, kako je Monarhija imala probleme s jačanjem nacionalnih pokreta, kategorija „narodnost“ u tim popisima ne postoji. Od godine 1880. uvodi se rubrika „jezik općenja“ ili „govorni jezik“ pa je tako 1880. godine 672 stanovnika Dubrovačkog kotara navelo „talijanski“ kao govorni jezik dok je iste godine u Dubrovniku zabilježeno 305 stranih državljana. Upozorila je doktorica znanosti kako ti popisi ne pokazuju realne etničke odnose.
Međutim, iz matičnih se knjiga može saznati kako nikada nije bilo riječi o „masovnoj migraciji“ niti je u Dubrovnik došao veliki broj talijanskih migranata, ali je zabilježeno kako se Talijani kontinuirano doseljavaju. Početkom 19. stoljeća, 70-tih godina 19. stoljeća te na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće bilježe se „jači“ migracijski valovi. Većina talijanskih migranata nije se zadržavala u Gradu, Dubrovnik im je bio prolazna stanica.
Početkom 20. stoljeća u Dubrovniku bilježi se 500 do 700 stalno doseljenih Talijana. Najveći broj Talijana stigao je iz današnje regije Furlanija-Julijska krajina, Veneto i Apulija. Najviše su iz Italije dolazili zanatlije jer je nadubrovačkome području nedostajalo zanatlija.Mnogi su se bojali uopće baviti zanatskim poslom zbog industrijalizacije. Dolazili su iz Italije drvodjelci, krojači, zidari, kamenoresci, postolari, a zanimljivo je kako su u dubrovačkim tiskovinama dokumentirane njihove reklame.Dosta Talijana bili su zaposlenici u državnim i javnim službama. Austro-Ugarska je čak favorizirala zapošljavanje stranaca na mjesta namještenika i službenika.
Kazala je Violić-Koprivec kako je Dubrovačka Republika imala izuzetno smišljenu imigracijsku politiku, ništa se nije prepuštalo slučaju i nikada se nije dopuštalo stihijskouseljavanje. U usporedbi s Austro-Ugarskom, Republika je imala stroge imigracijske mjere dok je Monarhija u tom pogledu bila liberalnija.
Talijanski vicekonzul u Dubrovniku početkom 20. stoljeća zabilježio je da se Talijani s lakoćom asimiliraju u dubrovačku sredinu te da „drugdje to i nije bio slučaj“.Međutim, loše gospodarske okolnosti u pojedinim trenucima negativno su utjecale na odnos prema doseljenicima. Krajem 19. stoljeća stanovništvo dubrovačkog kraja našlo se u ekonomski vrlo nestabilnim i teškim vremenima. Mnogi su u potrazi za boljim životom morali iseliti, često u prekooceanske zemlje, a nevolje koje su ih zadesile odrazile su se i na odnos prema talijanskim doseljenicima. Dolazilo je u to vrijeme do sukoba između talijanskih i dubrovačkih radnika, a dolasci parobroda s velikim brojem talijanskih doseljenika u dubrovačkome tisku dočekani su s negodovanjem, što je predavačica podkrijepila s nekoliko primjera.
S obzirom da se u školama i javnoj upravi koristio talijanski, dubrovačkim Talijanima ta je činjenica olakšala proces integracije. Početkom 19. stoljeća u višim dubrovačkim društvenim slojevima izuzetno se cijenilo znanje talijanskog jezika, a upravo su ga pripadnici tih slojeva i koristili. Dolazilo je do ispreplitanja talijanskog i hrvatskog jezika, što je rezultiralo obiljem posuđenica iz talijanskog jezika u dubrovačkome govoru.
Na kraju predavanja Violić-Koprivec je naglasila da je velik broj doseljenika aktivno sudjelovao u gospodarskom i društvenom životu Grada.
Sin talijanskih doseljenika, zidar i građevinski poduzetnik Pasquale Job sudjelovao je u gradnji Puta iza Grada. Raspisan je natječaj i pristigle su četiri ponude, a odabrana je ona Jobova. Naime, zbog povećanja prometa bilo je potrebno prokopati put koji bi zaobilazio povijesnu jezgru, radovi su započeli 1896., a završili 1899. Mnogi su te radove dočekali s negodovanjem te se zapitali je li tim putem nagrđena slika Grada?! Inače, Job je otac poznatog hrvatskog slikara Ignjata Joba.
Talijanski doseljenik Luigi Missoni uveo je 1899. prvi omnibus koji je isprva prometovao na relaciji Pile – Gruž. Omnibusom je mogao prevesti desetak putnika, a 1906. proširio je svoju uslugu prevozeći goste hotela Imperial i njihovu prtljagu pa su ga zbog toga tužili ostali dubrovački kočijaši. Missoni se prilagodio vremenu pa je 1907. godine kupio dva automobila za prijevoz putnika ponovno izazvavši protest kolega kočijaša!
Giovanni Serragli bio je trgovac koji se početkom 19. stoljeća u Dubrovniku oženio s Konavokom. Bio je vrlo imućan. Njegov sin Luigi de Serragli bio je također uspješan trgovac, izrazito društveno aktivan, a od 1870. do 1900. i talijanski konzularni predstavnik u Dubrovniku. Imao je četvero djece. Luigijev sin Abel bio je doktor pravnih znanosti, talijanski vicekonzul, festanjul i profesor u nautičkoj školi. Njegova sestra Maria majka je dubrovačkog književnika Iva Vojnovića. Dubrovački novinar Ernest Katić zabilježio je kako je sprovod Luigija de Serragliae bio izrazito posjećen što govori o tome koliko su ga Dubrovčani cijenili.
Biagio Degiulli, sin talijanskog doseljenika, uživao je veliki ugled među Dubrovčanima. Primjerice, bio je dubrovački načelnik od 1886. do 1890. godine, predsjednik zaklade Blaga djela, član brojnih odbora koji su oformljeni s ciljem poboljšanja života u Dubrovniku. Smatran je jednim od najboljih Dubrovčana svoga vremena i velikim dubrovačkim rodoljubom. Pokopan je na groblju sv. Mihajla u Lapadu.
Zaključila je Violić-Koprivec kako je talijanski egzodus obogatio narode drugih krajeva, a u ovom slučaju i stanovništvo dubrovačkog kraja. bLu