U Kazalištu Marina Držića održana je komemoracija za nedavno preminulog glumca Tonka Lonzu (1930. – 2018.). Okupljene je u ime organizatora pozdravila intendantica Dubrovačkih ljetnih igara, Dora Ruždjak Podolski. Ujedno je kazala kako se supruga preminulog Lonze, Neva Rošić, ispričala zbog nedolaska, u pozadini su zdravstveni problemi. Kada je 1991. godine Ruždjak Podolski upisala kazališnu režiju, kolegij „Glume“ su na prvoj godini vodio upravo Lonza i njegova supruga.
- Zahvaljujući predanom radu i posvećenosti svakom studentu, rekla bih da mi je i prve profesionalne zadatosti kao i zanatske osnove upravo prenio profesor Lonza i hvala mu na tome zauvijek. Njegovi prvi nastupi na pozornici HNK-a u Zagrebu, potom novoosnovanom Zagrebačkom dramskom kazalištu, kasnije poznatom kao Dramskom kazalištu „Gavella“, ali ponajviše na otvorenim pozornicama Dubrovačkih ljetnih igara gdje je prvi put odigrao Goetheovog „Oresta“ u 23. godini života, zajamčili su Tonku Lonzi, tom izvanrednom glumcu, bljesak svojevrsnog društveno-kulturnog obećanja svrstavši ga već zarana u red velikana koji se svojim profesionalizmom neodjeljivim od etike, kako društvenom, tako javne, isticao u ravnodnevici hrvatskog kazališnog kruga. Plijenio je plemenitošću, svečanošću i uzvišenošću. Kruna glumčevog zrelog doba je uloga gospara Lukše što ga je igrao u tri navrata: prvi put u HNK u Zagrebu 1982. u režiji Ivice Kunčevića, a potom na Igrama 1999. i 2009. u režiji Joška Juvančića. Dragi profesore, neka Vam je vječna slava, poručila je intendantica Igara.
Redatelj Ivica Kunčević rekao je kako se ovom prilikom ne usudi improvizirati o tako „velikom glumcu“ pa je odlučio pročitati nekoliko rečenica iz svoje knjige „Redateljske bilješke“ koje je predstavio u kolovozu 2017. u sklopu 68. Dubrovačkih ljetnih igara.
- Kao što je Dora spomenula, zajedno smo radili „Dubrovačku trilogiju“ tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Tonko Lonza je jedan od onih glumaca uz čije su ime vezane antologijske interpretacije likova iz dubrovačke literature i mnogih drugih. Njegova briljantno misaono-emotivno i tehnički izbrušena i izvagana rečenica, moćni glasovni registar, kraljevska pojava, samosvjestan scenski nastup kupe odmah svu pažnju. On je onaj u kojemu se taloži i zbraja dijalog, u vaterpolu bi se reklo: moćni teški sidraš – zabija golove i donosi pobjedu! Sve su se te odlike ispoljile i ovaj put, no gospara Lukšu je igrao posebno nadahnuto, toplije, kazao je Kunčević vidno potresen s okupljenima je na kraju svog govora podijelio jednu zanimljivu anegdotu vezanu uz glumca i njegov Zaton.
Zamjenica dubrovačkog gradonačelnika Jelka Tepšić podsjetila je kako je Lonza posljednji put na Igrama nastupio 2010. istovremeno dobivši Grand prix Orlando za životno djelo.
- Tonko Lonza kao jedan od najistaknutijih hrvatskih glumaca uvijek je preferirao teatar jer je jedanput kazao kako su mu „par kvadrata i intime na sceni“ puno draži nego prostranstva filmskih vrpci. Unatoč toj profesionalnoj opredijeljenosti i na filmu je ostavio značajan trag. Poput mnogih velikana, gospar Lonza je iznad svega cijenio svoju privatnost i jednostavan život. Volio je svoj glumački poziv, a obožavao svoj Dubrovnik, napose svoj Zaton u kojemu je provodio svaki dragocjeni trenutak. Volio je za sebe reći da je sramežljiv i da samo kad mora zna odglumiti javnu osobu. Gospar Lonza je vjerovao da je gluma poziv, a ne životni stil i smatrao je da glumci moraju živjeti normalnim, građanskim životom te da moraju biti fizički i psihički savršeno zreli i imati izražajne radne navike. Netko je jednom rekao kako ne postoje veliki i mali glumci, nego samo velike i male uloge, gospar Tonko Lonza je bio veliki glumac, velikih uloga. U povijesti Dubrovnika i Dubrovačkih ljetnih igara ostat će zapisan kao zaštitni znak našeg najznačajnijeg kulturnog festivala. U Gradu Dubrovniku osjećamo istinsku zahvalnost za sve što je gospar Lonza u svom radnom vijeku učinio i zadužujemo se s pažnjom čuvati sjećanje na njega i njegovo djelo. U ime Grada Dubrovnika, gradonačelnika i mene osobno upućujem posljednji pozdrav bardu hrvatskog glumišta, gosparu Lonzi. Neka mu je laka hrvatska zemlja, istaknula je Tepšić.
Dodatno, između govora prikazani su foto i videomaterijali koji prikazuju Lonzu tijekom njegovih izvedbi, a glumac je na kraju počašćen i posljednjim pljeskom.
Lonza je preminuo 23. Prosinca 2018. Svoju prvu ulogu na Dubrovačkim ljetnim igrama ostvario je 1953. godine. Od tada pa do 2010. godine kada se kao gospar Lukša u Vojnovićevoj “Na taraci” u režiji Joška Juvančića pojavio posljednji put na festivalskim pozornicama, Lonza je na Dubrovačkim ljetnim igrama ostvario gotovo trideset različitih uloga od kojih su mnoge amblematske. Bio je i redoviti profesor scenskog govora na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, odgojivši generacije glumaca. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja za svoj rad među kojima se izdvajaju Nagrada Vladimir Nazor, Nagrada hrvatskog glumišta i Orlando za životno djelo. bLu