Večer je isprva izgledala fatalno, bilo je vjetrovito – nenormalno, tmurni oblaci su se naslagali skoro paranormalno, kao da je prijetio smak svijeta – bukvalno, šanse je za kišu bilo maksimalno, ali se onda vrijeme pokazalo prema književnosti - lojalno... Tako bi to u duhu improvizirane poetike novinara Senada Hadžifejzovića izgledao uvod u razgovor s autorom i promociju knjige ”Priče sa satnim mehanizmom” Faruka Šehića (rođen 1970. u Bihaću) kojeg je moderirala Staša Aras, a ”komoderirao” urednik knjige Roman Simić u Art radionici Lazareti.
Šehić je bosanskohercegovački pisac koji za sebe kaže da se bavi pisanjem, a prilozima u novinama (kolumnama) ”plaća račune”. Roman ”Knjiga o Uni” lansirala ga je visoko u orbitu književnog stvaralaštva, ne samo u matičnoj zemlji, nego i regionalno. Štoviše, djelo je okrunjeno nagradom Meša Selimović za najbolji roman objavljen na govornom području Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore u 2011. godini te nagradom Europske Unije za književnost – EUPL 2013. Šehić je najprije studirao veterinu, ali je rat za sobom donio prekid studija da bi se nakon rata vratio na fakultet: ovaj put kao student književnosti. Iako studij nikada nije završio, ostao je vjeran literarnom izražavanju. Kako je sam pojasnio, ”na mala vrata” ušao je u književnost.
Naglasivši kako je Šehić "pjesnik u svemu", ali isto tako i prozaik i esejist, Simić je razgovor začinio kontekstom rata istaknuvši još jednom autentičnost emocija koju Šehić prenosi svojim pisanjem. Aras se nadovezala sintagmom ”pregažena generacija” kojoj Šehić nesumnjivo pripada što je i sam priznao rekavši kako su svi oni koji su tijekom rata bili uskraćeni za normalno funkcioniranje života pripadnici te ”pregažene generacije”. Aras je u kontekstu rata, ali posebno poraća izdvojila važnost književnosti kao elementa koji detabuizira mnoge teme te ih otima procesu mitologizacije, a upravo se sve više književnika odlučuje krenuti tim putem i baviti takvim temama.
Osvrnuo se Šehić i na odnos kratke priče i romana. I jedno i drugo je za njega ”robovanje”. Naravno, ”robovanje priči” daleko je kraće, a roman iziskuje puno više posvete. Otkrio je i priču o fazi života koja je bila obilježena opsesijom skupim satovima. Upravo zbog toga se iz svake njegove priče može iščitati kolekcionar satova koji se što namjerno, što nenamjerno, zapleo u štivo.
Simić je na kraju ustvrdio kako se Šehić u svojoj knjizi poput fizičara bavi vremenom i prostorom, a svojevrsna je crvena nit knjige tema apokalipse. Nadalje, tri značajke su za Simića posebno upečatljive: satni mehanizam koji u dosluhu s temom apokalipse zapravo postaje bomba, pojedinac kao centar svega te svi ti brojni satovi koji su se spominju. Urednik knjige je na kraju poručio kako Šehićeve priče "izbijaju zrak iz pluća i pobjeđuju nokautom"!
Tom usporedbom završila je prva dubrovačka jesenska večer prvenstveno posvećena Faruku Šehiću koji je tako uvjerljivo pobijedio u literarnom ringu Art radionice Lazareti. bLu