Prije skoka poručila je 'Dubrovačkom' da potraži novog fotoreportera, a onda zakoračila...

'Taman sam raspoložena za skočit'', ozbiljno je Branka Mumalo odgovorila na pitanje bi li išla skakati s mosta.
Bilo je ironije u njezinu glasu, ali odgovor je bio potvrdan. Ide cura skakat', ironija je sad tu manje bitna, a ja ću imat' materijal za dobru priču.
Nitko drugi u redakciji nije bio 'za'. Neki su se čak zgrozili nad postojanjem tog adrenalinskog sporta, koji se već niz godina upražnjava na svim stranama svijeta. Bungee jumping je, sasvim slučajno, izumljen među starosjediocima na otocima Pentecote. Bježeći od nasilnog muža, jedna je žena skočila s visokog drveta omotana lijanom i sigurno se prizemljila. Tako kaže legenda, a što je prava istina, tko će ga znati.

Najbitniji su nam domaći ljudi

'Ne bi ti skočio ni za Čilipe', rekao je kolega kad je čuo kamo idemo. Ni za svo selo ne bi skočio u ponor s lastikom na nogama. Nema tih para ni sela koji bi ga na to natjerali.
Ali Branku nije trebalo nagovarat', još manje progonit'. Sama se ponudila. Inače iskusna planinarka, koja se nikad nije bojala visina, 'nacrtala' se na Mostu dr. Franja Tuđmana prije dogovorenih ura. Već je bila sa Šimom i Tomislavom na mjestu odakle se skače u ponor dubok 53 metra.
Šime Šimurina i Tomislav Surać, obojica 33-godišnjaci iz Zadra, profesionalci su koji se bungee jumpingom bave već 14 godina.
- Počeli smo nakon srednje škole. Naš prijatelj koji je stariji, otvorio je bungee jumping na Masleničkom mostu. Tamo smo startali. 'Izazov' d.o.o. je njegova firma i nas dvojica radimo za njega – kaže Šime o, zapravo, očevu prijatelju, Zadraninu Danilu Zimicu, koji je odmah po obnovi Masleničkog mosta poslije rata otvorio bungee jumping. Iako mu je više od 60 godina, još uvijek skače, kaže Šime.
Njemu i Tomislavu ovo je treća godina na dubrovačkom mostu.
- Za svaki posao treba vremena. Iz godine u godinu je sve bolje. Nama je najbitnije da domaći ljudi znaju za nas jer se tako priča širi i među gostima. Naši skakači su naš najbolji 'review' – ističe mladi instruktor.
Cijena skoka je 600 kuna, a snimku skoka, koja strance košta 160 kuna, domaći ljudi dobiju na dar. Težine za skok su ograničene - donja je granica 40, a gornja 110 kilograma.
- Domaćih je svake godine sve više, najviše iz Mokošice. Kažu nam da su nas gledali iz okolnih kafića i da su zato došli – smije se razgovorljivi Šime.

Samo skočite!

Branka isto nije imala nikakve dvojbe oko skoka. Opušteno je razgovarala s mladićima, raspitivala se o nekim detaljima. Tek kad joj je Tomislav zavezao elastično uže oko gležnjeva, vidjelo se da ju je počela hvatati lagana panika. Do tada hladokrvna i raspoložena, počela je shvaćati da će stvarno skočiti u taj ponor.
Odozgo, moram to reći, nije izgledao nimalo privlačno. Još kad je Šime otvorio vratašca koja željeznu konstrukciju dijele od leta u prazninu... Možemo se mi lagati, ali u tom trenu zatitraju i oni živci za koje niste ni znali da ih imate. Prorade svi alarmi u ljudskom tijelu, nužni za preživljavanje. Mozak vam se pobuni, naređuje vam da ne ugrozite vlastitu sigurnost, stres u vidu adrenalina počinje kolati venama. Ako počnete razmišljati, velika je vjerojatnost da ćete poslušati pobunu razuma i odustati.
U jednoj sezoni dogodi se par puta da ljudi odustanu. Stanu na rub, pogledaju dolje i shvate da ne mogu. Zato savjet profesionalnih skakača – ne gledajte u ponor. Gledajte naprijed, prema pučini. I ne razmišljajte. Samo skočite!, savjetuju Šime i Tomislav.
- Onih koji odustanu je jedan posto. Da je jednostavno, svak' bi skočio. Ali ako imaju imalo želje, učinit će to. Mi imamo jako puno strpljenja. Najsretniji smo kad se odluče skočiti jer će ispričati svojim prijateljima, staviti na društvene mreže, to nam je najbolja reklama – naglašava Šime.
Oni dvojica pravi su profesionalci. Skočili su s raznih mostova i brana stotine puta. Da biste postali instruktor, morate imati minimalno 50 skokova, ističe simpatični dvojac.
Smireni su i najviše usredotočeni na sigurnost svojih klijenata. Opremu sami iskušaju prije sezone. Nakon svake sezone kupuje se nova. U njihovoj firmi se ništa ne prepušta slučaju i u ovih 14 godina nikad se nije dogodilo da ijedna vezica popusti, kažu.
A kako je njemu bilo prvi put skočiti?, pitali smo Šimu.
- I danas mi je isto. Kad stanem na rub, adrenalin se uključi, srce mi lupa. Bez toga nema ni gušta u ovome. Svaka osoba koja stane na rub mora doživjeti adrenalin, uz ruke koje se lagano tresu – kaže.
Tomislavu je drugi skok bio strašniji nego prvi.
- Imao sam želju skočiti i prvi put sam došao bez puno razmišljanja. Odlučio sam, skočit ću. Drugi put sam počeo razmišljati da neće ovo biti baš tako lako, imao sam puno veću tremu. Ali kad je gazda počeo brojati, rekao sam sebi – idem! - sjeća se svog drugog skoka Tomislav koji je, kao i Šime, imao želju postati instruktor. - Bacio sam se bez obzira na sve i puno sam više doživio. Gledao sam što se događa oko mene. Od prvog skoka pamtim samo paniku i pitanje u glavi 'hoće li se ovo zaustavit'?' - smije se svojim počecima.

Bakica ih je pitala jesu li oni spremni

Šime kaže da je najmlađi skakač bio 8-godišnji Indijac, a najstarija skakačica imala je čak 76 godina. Bakica je bila Nizozemka i, kad je stala na rub platforme, okrenula se prema njima dvojici i pitala ih jesu li spremni. Jesu li oni spremni, smije se i danas Šime. Kaže da su generalno žene hrabrije i više skaču nego muškarci. Spremno to priznaje, uz opasku da njima muškima nije za pohvalu, ali da to mora naglasiti.
Kad ju je potpuno opremio, Tomislav je detaljno i pažljivo objasnio Branki što ima činiti kad se, nakon skoka, zaustavi pet metara iznad mora. Visjet će naglavce, pa mora potegnuti jedan konop koji će je vratiti u sjedeći položaj.
Njoj je pogled svo vrijeme lutao po ponoru.
Vidjelo se da neće biti jednostavno.
Pitala sam je boji li se.
- Pa, malo – priznala je i nervozno se nasmijala. - Ne znam što mogu očekivati...
- Adrenalin i užitak – odgovorio joj je Tomislav.
Kad je stala na rub platforme, samo pred prazninu pod sobom, vidjela sam kako izgleda strah. Adrenalin je očito preuzeo uzde. Promislila sam da će odustati i ništa od reportaže.
A da je gurnem?, prošlo mi je u šali kroz glavu.
U to se Branka okrenula Šimi i Tomislavu i kao da mi je pročitala misli, pitala ih je da je gurnu.
Oni su rekli da to nije dozvoljeno. Nisu ostali zatečeni jer su svakodnevno svjedoci ovakvih scena. Ljudi se različito bore protiv svojih strahova. Nekima treba pomoć, neki ih jednostavno ignoriraju i samo se suoče.
- Moraš sama odlučit'. Kako god da skočiš, ništa ti neće bit' – smireno joj je rekao Šime.
- Najljepše ti se odrazit na glavu ili na lastu – dodao je Tomislav, na što se Branka nervozno nasmijala i odlučno odbila takvu vrstu skoka.
- Što mi je ovo trebalo – promrmljala je kao za sebe, ali svi smo je čuli.
No, Branka će uvijek naglasiti za sebe da nikad ne odustaje, pa je tako bilo i u ovom slučaju. Trebalo joj je malo vremena da se sabere i jednostavno pusti u prazninu. Prije nego je samo zakoračila prema naprijed, šaljivo je poručila ekipi u Dubrovačkom 'Dajte oglas da tražite novog radnika!'
Čulo se nešto nalik tihim urlicima i tako je pala u dubinu od 53 metra.
Bilo je spektakularno. Let traje tek par sekundi, ali kakvih sekundi!
O tome je malo više rekla Branka kad su je izvukli iz ponora. Još je bila prilično pod dojmom i malo zamantrana.
- Uopće nisam mislila da će biti ovako teško – komentirala je nastojanje da zakorači prema naprijed. Ali kad je skočila, bilo je predivno, barem koliko se sjeća. Puno joj je pomoglo strpljenje i razgovor sa Šimom i Tomislavom.
- Uopće se ne sjećam kako sam skočila, jesam na noge? Gora sam od one babe što je skočila sa 76! Uopće nemam pojma, toliko sam se prepala. Srce mi je došlo u grlo u momentu kad sam doletjela dolje. Ovo između mi je bilo poprilično brzo i ok – ispričala je svoje iskustvo s prvim bungee jumpingom.