HRVATSKI 'NEPRIJATELJ' BROJ JEDAN 'Najbolje bi bilo zaključati ga u sobu da ne dođe na utakmicu'

BUDIMPEŠTA Tonči Vlašić

Najbolje bi bilo zaključati ga u sobu da ne dođe na utakmicu – u svom stilu je znao Emil Nikolić odgovoriti na pitanje, kad se s Jugom tukao za trofeje, kako zaustaviti najboljeg igrača protivničke momčadi.

To bi sad bilo najbolje rješenje kad je u pitanju punim imenom i prezimenom Felipe Perrone Rocha. Jest, mnogi će reći, nije danas Perrone onaj stari jer je star, 34 su mu godine, ali i dalje je taj 'mali' (rastom), baš, baš veliki igrač. Opasan k'o vrag. Potpisnik ovih redaka je napisao nakon što je Juga krajem 2015. odveo do trijumfa u Kupu Hrvatske, a to je bio tek početak niza koji je zaključen baš u Budimpešti 2017., i to baš u Duna Areni porazom od mađarskog Szolnokija u finalu europske Lige prvaka, kako je on najbolji stranac koji je zaigrao u kapici najtrofejnijeg hrvatskog kluba. Jug je s Perroneom izgubio tek deveto finale u dvije sezone. S njim je 2016. godini bio istovremeno vlasnik svih mogućih trofeja – prvak Hrvatske, pobjednik Kupa Hrvatse, pobjednik Regionalne lige, prvak Europe i pobjednik europskog Super kupa.

Jest, ne možemo zaboraviti kako je Perrone uoči Final foura Regionalne lige finuo zbog upale slijepog crijeva pod nož doktoru Marku Margaritoniju, te nije mogao pomoći suigračima, ali nije bilo pomoći za suparnike jer je do tada, zahvaljući njemu, kroz utakmice i treninge, momčad napredovala. Bio je to savršen stroj, koji je i bez njega u te dvije utakmice, 'samljeo' suparnike.

Sad je tako sa španjolskom reprezentacijom. Istaknuo je to i naš izbornik Ivica Tucak: našeg suparnika u polufinalu EP-a nije bilo nigdje nakon što je Perrone odlučio zaigrati za svoju domovinu, nastupao za Brazil, a što je sve ona napravila kad se vratio. Perrone je povratak imao na prethodnom EP-u 2018. godine u Barceloni. Španjolska je bila doprvak Europe, vraški blizu uspjehu, kojeg nikad nije ostvarila. Bez krune na glavi ostala je tek slabijim izvođenjem peteraca od Srbije. Godinu poslije bila je svjetski doprvak. Preko nas je izborila finale, a u njemu izgubila od Italije. Sad je izbacila u četvrtfinalu Budimpešte Srbiju, aktualnog europskog prvaka te olimpijskog pobjednika, koji je želio produžiti svoj veličanstven niz i nakon Eindhovena 2012., Budimpešte 2014., Beograda 2016. i Barcelone 2018. osvojiti još jedan naslov prvaka Europe - peti u nizu!

Plus, ne možemo ne spomenuti kako je Mađarska, domaćin EP-a, skupinu uzela ispred Perronea i ekipe uz pomoć sudaca. Završilo je bez pobjednika – 11:11 – nakon čega se jurila pogodak razlika s obje strane. Španjolska je zadnjeg dana natjecanja u skupini igrala prije Mađarske, koja je na kraju do bolje pogodak razlike i prvog mjesta stigla pobjedom s rekordnom razlikom u povijesti EP-a – 26:0 protiv Turske!

Uglavnom, Perrone je postigao dva od šest pogodaka protiv Srbije u četvrtfinalu te je bio siguran realizator peterca. Španjolska je uzvratila Srbiji na isti način za poraz u finalu prethodnog EP-a. I protiv Mađarske je junak naše priče vukao 'djecu' za sobom, postigao pritom četiri pogotka, a ta djeca su uz njega, prvo igrajući u kapici Barcelonete, a potom i reprezentacije, 'narasla' u posljednjih nekoliko godina. Prije svega mislimo na Alberta Munarriza, taj je baš sjajan, ali ima Španjolska sad i 'tonu' sjajnih pucača. Top do topa.

Koliko je sjajan Perrone, koji je u jednu ruku 'naš' (oženio se za Korčulanku), potvrđuje i činjenica da je svaki put kad je dolazio igrat kontra Juga u Gruž doživio ovacije s tribina. Nema tko mu nije zapljeskao na predstavljanju, ali i kad je tresao mrežu Juga. I tad se začuo pljesak Jugovih navijača. Svima se Perrone 'uvukao' pod kožu. Što se tiče života u Gružu znao je nakon svog treninga ostati s mlađima, te ih učiti. Nije mu bilo teško opet skočiti s njima u bazen te im pokazivati što i kako treba raditi.

'Krivac' što je došao u Juga bio je prije svih Lukša Jakobušić. Znali su se godinama prije nego je došao, a došao je baš u njegovom mandatu na čelu Juga. Sjećamo se trenutka kad su stisnuli ruku jedan drugome, dogovorili dolazak u Jug. Te dvije njegove sezone u Gružu su nezaboravne. Ponovimo – devet finala od čega je dobio osam u nizu. Izgubio tek posljednje. Tugovao je samo u ljeto 2017. u Duna Areni. Ako napišemo neka opet bude tako – bit će mu donekle drago. Znamo kako će nam odmah uzvratiti. Reći će, da, neka bude tako jer sam u Duna Areni igrao finale protiv Mađara. To bi značilo kako je dobio Hrvatsku u polufinalu. Zbog toga nećemo.

Što ćemo? Ha, najbolje bi bilo poslušati Emila Nikolića.