- Ha, ne bi bilo dobro što krivo reći. Prvo, kad je povod 30 godina od trijumfa u Seoulu, valja spomenuti kako smo četiri godine prije bili u Los Angelesu. Reprezentacija do tih Igara 1984. nije bila uspješna. Bilo je uoči toga dosta izmjena. Došao je za izbornika Ratko Rudić i to je bio pun pogodak. Njemu je to bilo prvo veliko natjecanje. Bio je strašno krut. Uglavnom, nismo otišli kao favoriti u LA, a vratili smo se sa zlatnom olimpijskom medaljom. Malo je tko od nas očekivao, ali radili smo puno, baš puno. Danas kad se sjetim toga radili smo previše, međutim, kad se na kraj dogodi takav rezultat, onda je sav taj rad imao smisla. To osvajanje zlata je bilo nešto fantastično. Iz Dubrovnika smo bili trojica, Božo Vuletić, Goran Sukno i ja, a to su bile ujedno prve zlatne olimpijske medalje u povijesti za dubrovački sport. Sjećam se dočeka na Stradunu. Bilo je 10, 15 tisuća ljudi. To se ne zaboravlja. Tada su me Božo i Goran 'izdali'. Oni nisu bili u stanju zahvaliti ljudima koji su nas došli pozdraviti, nego su meni, najmlađem rekli: 'Vesko, ajde ti'. To mi je bio jedan od težih trenutaka – dok to govori, odmahuje rukom i vrti glavom Đuho. Kao da se vratio unatrag 30 godina i našao se opet pred mikrofonom, a ispred njega 10, 15 tisuća ljudi.
- Nismo na takvo što navikli. Nije nitko – dodao je, te skočio iz LA-a u Seoul, svoj drugi nastup na Olimpijskim igrama, koji je zaključen na isti način.
- Bilo mi je zbog LA-a, gdje sam ostvario svoj životni cilj, lakše u Seoulu. Ne samo meni. Znate, ta generacija, koja je kasnije došla, a u kojoj sam ja bio vođa, lider, kapetan, išla je na Olimpijske igre 1988. s ulogom favorita. Sve suprotno od LA-a. Igrali smo u to vrijeme izvanredno. Bili smo svjetski prvaci 1986. godine. Mi smo tu ulogu prihvatili. Složni. Uigrani. Prava ekipa. Tada se godišnje igralo 30 do 40 utakmica, a mi bi možda izgubili jednu. Možda. Bili smo samouvjereni. Ništa nas nije moglo izbaciti s puta do zlata. To se pokazalo jer smo u Seoulu izgubili prvu utakmicu od Amerikanaca sa 7:6, međutim, ponavljam, nitko taj poraz nije uzeo kao nešto strašno. Izgubila se jedna utakmica u skupini. Idemo dalje. Ništa nas nije moglo poljuljati. Kad smo došli u finale u kojem smo opet igrali s Amerikancima, čekamo početak, a uoči finala pojavi se legendarni američki glumac Arnold Schwarzenegger. Okupio reprezentaciju SAD-a, te im poželio sreću. Gledam to i kažem u sebi: 'E, neće ti moj Schwarzenegger pomoći ništa'. I tako se i dogodilo. Imali su Amerikanci, istina, prednost. Bolje su otvorili finale, ali na kraju smo zasluženo pobijedili.
Finale je odlučeno u produžetku. Đuho i ekipa su slavili s 9:7.
- Produžetke finala odlično pamtim. Imali smo pogodak prednosti. Bilo je nekoliko sekundi do kraja napada. Šutirao sa 7,8 metara i pogodio. Taj pogodak je odlučio. Više se Amerikanci nisu uspjeli vratiti. Taj pogodak se i danas vrti na televiziji kad se govori o vaterpolu na Olimpijskim igrama. Bio sam presretan u tom trenutku. Najsretniji čovjek na svijetu. Mađarima sam u skupini postigao tri prekrasna pogotka, protiv Španjolske pogodio važan peterac… Mislim kako sam i protiv Grčke bio strijelac… Mislim. Nisam siguran. Pazi, puno je godina prošlo od tada. Dobro je da se i ovoga sjećam.
Čak je zastao kad je trebalo nabrojiti sastav, ali samo iz razloga jer nije išao po brojevima.
- Jedan Aleksandar Šoštar, dva je bio Deni Lušić, pa Dubravko Šimenc, Perica Bukić, Veselin Đuho, Tomislav Paškvalin, Mirko Vičević, Igor Gočanin, Dragan Andrić, Mislav Bezmalinović, Igor Milanović, Goran Rađenović i trinaest Renco Posinković. Trener Ratko Rudić. Ne smijem zaboraviti naglasiti kako je reprezentacija svake godine ostajala bez nekoliko igrača. Na Svjetskom prvenstvu 1986. smo bili bez Milivoja Bebića, koji se ozlijedio. Nakon SP-a smo ostali bez vratara Milorada Krivokapića i bez kapetana Gorana Sukna. Ali, tada je liga bivše države bila strašna. Baš strašna, te je bilo: ako nema Veska, ima Pera, ako nema Pera tu je ovaj… Ta liga je doprinijela da mi u to vrijeme budemo nepobjedivi. Zapadna Njemačka koja je bila odlična reprezentacija nije mogla ništa. Znali smo da smo kvalitetniji i bez obzira što je dobila svih pet utakmica u drugoj skupini, između ostalog SSSR, dobili smo je u polufinalu uvjerljivo.
Đuho je bio jedan od šestorice koji je na zlato osvojeno 1984. u LA-u dodao zlato iz Seoula 1988. godine.
- Da, šestorica. Sjajni Lušić, zatim Bukić, Paškvalin, Milanović i Andrić. Ustvari, bilo nas je sedam jer je i u Seoulu izbornik bio jedan i jedini, neponovljivi Rudić. Mene ta činjenica da sam dva puta bio na Olimpijskim igrama i oba puta osvojio zlato čini ponosnim. Uložio sam cijeli život u vaterpolo. To odricanje se vratilo na najljepši mogući način.
Zlatne olimpijske medalje je uokvirio. Skinuo ih je sa zida, te donio na razgovor. Koja mu je draža?
- Ha, koja mi je draža. Ova iz LA-a je prva. Ovu u Seoulu sam osvojio kao kapetan. Ne znam, ne bih se znao odlučiti… Ha, možda prva. Ajde, možda prva kad već inzistiraš da se odlučim.
Sjetio se riječi mnogih sportskih velikana kako im je olimpijsko zlato oko vrata dok spavaju, a kako su im ostale medalje negdje ispod kreveta.
- Tako sam i ja u svojoj glavi zacrtao. Biti svjetski prvak je fantastično, ali olimpijski pobjednik je nešto posebno, iznad svakog drugog uspjeha. Tako sam i ja postupio. Uokvirio sam obje zlatne medalje s Olimpijskih igara, a iskreno ne znam točno gdje se nalazi zlatna medalja sa Svjetskog prvenstva 1986. godine - priznao je legendarni Vesko, danas trener mlađih uzrasta Juga, te sukomentator za vrijeme televizijski prijenosa vaterpolskih utakmica iz Gruža.
Bravo i odu!
Kad smo u LA-u nakon osvajanja olimpijskog zlata izašli ispred olimpijskog sela tko god je bio u tom trenutku tu krenuo je prema nama. Svi su se htjeli slikati s nama. Svi su htjeli autogram. Nisu skrivali oduševljenje. Za njih je to bilo nešto sveto. Morali smo na kraju sakriti medalju. U nas, kad bih to napravio, izvadio olimpijsku medalju, okrenuli bi se, pogledali te, rekli bravo i otišli. To je tako. Naši su ljudi takvi. Ne zamjeram nikome. Samo kažem kako u svijetu gledaju na činjenicu da si olimpijski pobjednik – rekao je Đuho.
Kad smo u LA-u nakon osvajanja olimpijskog zlata izašli ispred olimpijskog sela tko god je bio u tom trenutku tu krenuo je prema nama. Svi su se htjeli slikati s nama. Svi su htjeli autogram. Nisu skrivali oduševljenje. Za njih je to bilo nešto sveto. Morali smo na kraju sakriti medalju. U nas, kad bih to napravio, izvadio olimpijsku medalju, okrenuli bi se, pogledali te, rekli bravo i otišli. To je tako. Naši su ljudi takvi. Ne zamjeram nikome. Samo kažem kako u svijetu gledaju na činjenicu da si olimpijski pobjednik – rekao je Đuho.
Najskuplji zid u Hrvata
Zafrkavam se te kažem kako je zid u kući na kojem držim najvažnije medalje i priznanja jedan od najskupljih zidova u Hrvata. Na tom mom zidiću u okviru vise obje zlatne olimpijske medalje, zatim godišnja državna nagrada 'Franjo Bučar'. Potom nagrada za najboljeg dubrovačkog sportaša 20. Stoljeća. Priznanje za najboljeg trenera Hrvatske, koje sam dobio 2001. godine kada sam s Jugom osvojio naslov prvaka Europe, prvenstvo, s juniorskom reprezentacijom medalju… Da, to je jedan od najskupljih zidova u Hrvata – razvukao je osmijeh Đuho, koji, budući je vrijeme učinilo svoje te olimpijska zlata izgubila sjaj, odlučio 'izglancat' najvrjednije medalje.
- Sad ima načina vratiti ih da budu kakve su bile prije 34 odnosno 30 godina – naglasio je Đuho.
Zafrkavam se te kažem kako je zid u kući na kojem držim najvažnije medalje i priznanja jedan od najskupljih zidova u Hrvata. Na tom mom zidiću u okviru vise obje zlatne olimpijske medalje, zatim godišnja državna nagrada 'Franjo Bučar'. Potom nagrada za najboljeg dubrovačkog sportaša 20. Stoljeća. Priznanje za najboljeg trenera Hrvatske, koje sam dobio 2001. godine kada sam s Jugom osvojio naslov prvaka Europe, prvenstvo, s juniorskom reprezentacijom medalju… Da, to je jedan od najskupljih zidova u Hrvata – razvukao je osmijeh Đuho, koji, budući je vrijeme učinilo svoje te olimpijska zlata izgubila sjaj, odlučio 'izglancat' najvrjednije medalje.
- Sad ima načina vratiti ih da budu kakve su bile prije 34 odnosno 30 godina – naglasio je Đuho.