PERE DRAGOJEVIĆ 'Svi su željeli biti u Gružu 2001. te da je bilo i više mjesta, sve bi bilo puno, a bilo je tada, pet, pet i pol tisuća ljudi!'

- Tete Pere, može dvije karte?

- Može. Na koju ćeš stranu?

- Amo od banke.

I tako je već gotovo 40 godina.

- Evo, iduće godine će bit točno 40 godina otkada sam prvi put prodavala ulaznice na Jugovoj utakmici. Bilo je to 1977. godine. Stari Benussi, koji je tada prodavao ulaznice, razbolio se i nije mogao doći na utakmicu. Kako su vaterpolisti izašli u susret mojoj kćeri, koja je trenirala plivanje za vrijeme njihovog termina za trening (kćer Ana je još uvijek državna rekorderka na 400 i 800 metara u uzrastu mlađih kadetkinja, bila je s 13 godina najmlađa plivačica Mediteranskih igara u Splitu 1979. godine – op.a.), upitali su me mogu li im ja pomoći te dok se ne vrati stari Benussi. I kako tada, eto tako i do sada – prisjetila se Pere Dragojević, bivša Jugova plivačica, potom plivački sudac, koja je danas neizostavni član kancelarije Juga u Gružu.

- Ovo je moj dom. Ili sam ovdje, ili sam na Lokrumu te se kupam ili ribam. U kući samo prespavam.

Kad je bila najveća gužva na blagajni? – na to pitanje je odgovorila kao iz topa.

- Kad je bio Final four europske Lige prvaka u Gružu. Dakle, 2001. godine. Redovi i redovi za ulaznice. Tada je, ako ćemo gledat sad Gruž, moglo stati više ljudi. Nije bilo sjedalica. Svi su željeli biti u Gružu te da je bilo i više mjesta, sve bi bilo puno, a bilo je tada, pet, pet i pol tisuća ljudi u Gružu protiv Bečeja u polufinalu te dan poslije protiv Olympiacosa u finalu. Sjećam se, nisam stigla slagat novac, kolika je gužva bila. Nakon toga me, jer je bilo puno novaca, policija otpratila da me ne bi netko pokrao.

Prodavala je tete Pere, kako je od milja zovu generacije i generacije Jugaša, karte i kad je Jug CO igrao u Kuparima, Župi dubrovačkoj, gdje je bio jedini zatvoreni 33-metarski zimski bazen u Dubrovniku i okolici. Gruž je 'krov nad glavom' dobio tek početkom 90-ih (balon), a natkriven je 2003. godine.

- U Kuparima smo prvo prodavali ulaznice za utakmicu u kućici na ulazu u kompleks, gdje je bio stražar, a poslije je bio stol na samom ulazu u bazen. U Kuparima nije moglo stati ljudi koliko u Gružu. Što je moglo stat, niti tisuću.

Zanimljivo, tete Pere je nastupila u Gružu kad je otvoren 1961. godine.

- Prvi nastup za Plivački klub Jug sam imala još u Portu, staroj gradskoj luci gdje je Jug igrao utakmice do izgradnje bazena u Gružu. Ukupno sam dva puta nastupila u Portu. Sjećam se kako sam na otvaranju Gruža, kako je bila mutna voda, zaboravila koliko sam dužina plivala te sam isplivala na kraju 450 umjesto 400 metara.

Doživjela je s Jugom radosti i tuge.

- Osvajanje naslova prvaka Europe 2001. je nešto što se ne zaboravlja. Strašno mi je bilo kad smo 2008. izgubili naslov prvaka Hrvatske od Mladosti. Toliko sam se loše osjećala zbog toga poraza da su me odveli u bolnicu nakon te utakmice. Toliko mi je bilo slabo.

Nikša Dobud joj je najdraži Jugov igrač. Slegnut će ramenima na spomen njegova imena. Dobud je kažnjen zbog izbjegavanja doping kontrole te više ne igra. Najdraži Jugovi treneri su joj Veselin Đuho te Vjeko Kobešćak.

- Ne pitaj te me zašto.

Tete Pere je bila u Ljubljani 1980. godine kad je Jug prvi put igrao za trofej pobjednika europskog Superkupa.

- Ajme, igralo se nekoliko produžetaka. Strašna utakmica, iscrpljujuća za oba sastava, a koliko je bila naporna dovoljno govori podatak kako su igrači padali nakon utakmice od umora. Nisu mogli stajati na nogama nakon izlaska iz bazena. Nažalost, izgubili smo tu utakmicu.

Mogla bi pričati danima o velikim i povijesnim utakmicama u Kuparima i u Gružu. Istina, početke svih tih utakmica nikad nije vidjela jer u to vrijeme je još uvijek na blagajni te čeka one što su malo zakasnili na utakmicu.

- Takav je to posao.

Međutim, čuje službenog spikera Dubravka Cotu, čuje kad DJ Vjeverica pusti Jugovu himnu kad Jug postigne pogodak te zna kretanje rezultata. Poslije, kad zatvori blagajnu, zauzme svoje mjesto na balkonu gruškog bazena te bodri Jugaše.

- Neki znaju doć prije samo kako bi mi se javili te popričali sa mnom, pa i oni koji danas imaju preplatu te im ne treba kupovat ulaznice. Jednom se dogodilo, budući sam ja bila bolesna te nisam mogla doć na utakmicu, da je jedan navijač, kad je vidio da nema mene, rekao kako onda on neće danas gledat utakmicu i nije kupio kartu od one što me je mijenjala. Rekao joj: nema Pere, ne idem na utakmicu i okrenuo se. Eto, i toga je bilo.