Gdje smo bile kad je Armstrong hodao po Mjesecu...

Danas se navršilo 50 godina od povijesnog dana kad je čovjek prvi put stupio na površinu Mjeseca. U večernjim satima po srednjoeuropskom vremenu astronauti NASA-ine misije Apollo 11 Neil Armstrong i Edwin Buzz Aldrin lunarnim modulom Eagle (Orao) spustili su se u More tišine i postali prvi ljudi koji su hodali po Zemljinu satelitu. U Mjesečevoj orbiti u komandnom modulu čekao ih je treći legendarni astronaut, Michael Collins, piše Jutarnji list.

Taj događaj bio je senzacija u cijelom svijetu. I mnogi poznati Hrvati pratili su ga na radiju i televiziji. Spuštanje čovjeka na Mjesec komentirao je na tadašnjoj Televiziji Zagreb inženjer Josip Kotnik, astronautski stručnjak koji je, uz ostalo, smislio žiroskop koji se upotrebljavao u svemirskom programu Apollo. Kotnik je trojici slavnih astronauta bio i jedan od domaćina kad su u listopadu 1969., samo tri mjeseca nakon šetnje po Mjesecu, posjetili Zagreb.

Među ostalim, za Jutarnji list tog su se dana prisjetile Tereza Kesovija i Mani Gotovac.


TEREZA KESOVIJA
Živjela sam u Parizu, svi smo buljili u ekran i čudom se čudili

“Kad je prvi čovjek sletio na Mjesec, već sam nekoliko godina bila u Parizu, tamo sam otišla 1965. godine. Svi smo buljili u ekran, čudom se čudili. Pisalo se i pričalo samo o tome. Nema tko to nije spomenuo. Svi smo bili zabezeknuti činjenicom da se takvo što dogodilo. Bila je to prava revolucija. Mene je osobno još i više fascinirala prva žena u svemiru, Valentina Tereškova. Ljudima je i danas impresivno to što se dogodilo prije 50 godina. Neki su čak rezervirali i privatni put na Mjesec. Ja još nisam.”

MANI GOTOVAC
Gledali smo u našem stanu u Visokoj, ali mene to uopće nije zanimalo

“Gledali smo prijenos uživo na televizoru u stanu u Visokoj ulici u Zagrebu. Bila sam tada u braku s Perom Gotovcem, a u gledanju slijetanja na Mjesec pridružilo nam se još nekoliko parova. Mene vam to osobno uopće nije zanimalo, sjećam se da sam se svađala sa svima i tumačila: ‘Slijeću na Mjesec umjesto da slijeću u ljudsku dušu’. Mislila sam da je to sporedno pitanje i sporedna pojava, važnije je ustanoviti kako bi čovjek na Zemlji mogao biti sretniji, malo manje očajan, manje nesretan...
Da se bar sav taj novac za svemir primjerice uložio u istraživanje ljudske psihe. Istodobno, održavale su se i Dubrovačke ljetne igre, a ja sam u to vrijeme bila šefica pressa, sjećam se da je te godine Grad živio za teatar, igrao je Dundo Maroje u režiji Koste Spajića, a meni je slijetanje na Mjesec, u odnosu na Igre, bilo potpuno nebitna stvar.”