PILOTKINJA LAURA PROTAT Volim biti visoko ispod oblaka

Doživjeti Grad, otoke i okolicu iz zraka je nevjerojatan osjećaj, pogotovo ako sve to vidite iz malenog helikoptera, kao u videoigrici, na lijepi sunčanm dan. Takvo iskustvo, kažu oni koji ga već doživjeli, fantastično je samo prvi put, jer svaki idući željet ćete sve to iskusiti iz neke malo jače 'mašine'. Ili iz padobrana. Zasad od toga ništa, a vožnja turističkim helikopterom iz Dubrovačkih vrtova sunca u organizaciji agencije Korkyra i to s pilotkinjom, Laurom Protat zaista je bio nesvakidašnji događaj. Nema tako velike buke u maloj kabini za četiri putnika i pilota kako ljudi zamišljaju kad izgovorite helikopter, nagibi i okreti manje su intenzivni a gotovo u potpunosti staklena kabina dozvoljava opuštanje i uživanje. Laura pilotira već dugi niz godina, a za ovaj se posao odlučila sasvim slučajno. "Odabrala sam helikopter jer je to, od svih strojeva, onaj s najviše mogućnosti - možeš sletjeti bilo gdje, možeš lebdjeti iznad mjesta na kojem se želiš zaustaviti, što s avionom ne možeš, a i helikopter je jednostavno najbolji kad je u pitanju ovo što radim ja - privatne letačke ture, scenic ture, brzinski letovi od jedne lokacije do druge, privatni zahtjevi i slično. U helikopteru se najbolje može osjetiti i doživjeti sve ono što želite vidjeti.", priča ova simpatična Talijanka u jednom dahu. U Hrvatsku se preselila 2015. jer im je baza u Crnoj Gori, pa otad odrađuje turističke letove, a Hrvatskom je posebno oduševljena. "Ovo ovdje dosad nije radio nitko i to mi je bio prvi poticaj, kao i nevjerojatna ljepota ove zemlje. Uostalom, helikopterom sam otprilike za 50 minuta na Hvaru, a u Hrvatskoj je teško doći od jednog do drugog mjesta za kratko vrijeme. Nedavno sam išla automobilom, trebalo mi je četiri i pol sata dok sam se dočepala prve lokacije, koliko sam se samo vozila do Pelješca pa to je bilo nevjerojatno, i čovjek stvarno shvati da je helikopter tu zaista spas. A i ljudi koji me angažiraju za vožnju obično žele doći tamo gdje nije turistički popularno mjesto, gdje nema gužve, žele malo privatnosti, žele uživati, a i doživljaj iz helikoptera je uvijek sjajan. Iz tog razloga smo odlučili napraviti ovakve ture kako bi bile pristupačne svim slojevima, a ne da samo bogataši mogu u tome uživati", priča Laura i dodaje kako upravo oni koji imaju najviše novaca misle kako mogu zahtijevati letove kad god im se prohtije, no zbog sigurnosnih razloga za ovu iskusnu pilotkinju to ne dolazi u obzir.

Nema tih para...

"Sigurnost je apsolutno na prvome mjestu, tek onda dolazi doživljaj. Ljudi koji imaju novaca i dogovore privatni let na prvu ne shvaćaju da ih ja jednostavno mogu odbiti ako nije sve kako treba. Helikopter je osjetljiv, a Hrvatska je jako, jako vjetrovita zemlja, vjetar se ovdje može izbjeći. Uvjeti moraju biti idealni. Ja ne vozim hitne medicinske letove, pa da iz tog razloga jednostavno moram gurati sebe i stroj preko svake granice kako bih spasila život. Ja vozim turiste, i odgovaram za njihove živote. Meni vremenski uvjeti moraju biti gotovo idealni, čak i ako je najmanja moguća jačina vjetra koja po pravilima ometa let, ne vozim. I to je to. Neki obično navaljuju, nude više novca, ali odmah im kažem da polijetanje ne dolazi u obzir, nikakvi novci ne mogu kupiti život. Kad shvate da sam ja zaista ozbiljna, cijene me još i više i spremni su čekati čak i druge dane da se vrijeme smiri. U suprotnome, preporučim im da pokušaju s drugačijim tipom prijevoza, ili čekaju nekog drugog pilota, ali ja ne sjedam u kabinu", nemilosrdna je Laura koja, kao i svi njezini kolege, nakon godina u ovom poslu, trpi posljedice vožnje helikoptera. "Moram paziti na leđa, i kao i svi moji kolege, idem na fizikalnu terapiju tri puta tjedno. Ne bi se reklo, jer je stroj dosta mali ali dugi niz godina imate konstantne vibracije niske frekvencije. Tijelo se automatski, bez da to vi primjećujete, giba i prati neprirodne položaje koje vam nameće gibanje helikoptera, sve to itekako utječe na tijelo, pa onda s vremenom imate išijas, iskrivljenja kralježnice, bolne mišiće koji se ne razvijaju i ne jačaju pravilno, i tako, svega tu zna biti, pa se moram jako paziti". Za ovaj neobičan posao zainteresirala se sasvim slučajno. "Nakon završetka škole počela sam tražiti nekakav normalan standardni posao. Živjela sam u jednom selu zapadno od Rima, i tamo je bio jedan čovjek koji je za policiju održavao radiostanice koje su se upotrebljavale u udaljenim područjima, zabačenim selima, planinama i usput je vozio helikopter jer mu je najlakše bilo doći do tih mjesta upravo tim prijevozom. Radila sam kao tajnica za njegovu firmu i naravno letjela kad god bi i on letio.

Tko se boji, nek ide pješice

Malo pomalo, pitao me bi li i ja htjela pokušati i tako je sve počelo! Letjela sam dugo između Sardinije i Korzike, na jedan prekrasni otok, Monaco, Monte Carlo, Toscana, sve su to bile vip ili vinske ture, ma to je nešto savršeno. Treba puno toga usvojiti, naučiti, ispolagati, treba letjeti jedno određeno vrijeme, a i zdravstveno morate biti kako bi se reklo 'potpuno ispravni' (smijeh), a meni je to nekako jako dobro išlo. Tako sam i ostala", priča Laura koja se dosad nije odlučila voziti neku veću letjelicu ne zato jer ne može nego jer joj je to dosadno. "A evo već godinu dana izbjegavam odletjeti sate koji su mi ostali za polaganje za pilotiranje avionom, tjeraju me ovi iz komisije, stalno me pitaju kad ćeš, kad ćeš, a meni je to tako strašno dosadno, samo letiš ravno i to je to. Toliko mi je dosadno da mislim kako to nikad neću ni raditi, ali kad sam već to skoro završila, odradit ću te sate i uzeti i tu dozvolu, pa nikad se ne zna". Kod nje ne važi ono da se nikad ne zna što će te zateći u zraku, pa dosad nije ni imala problema. "To je upravo jer maksimalno poštujem pravila sigurnosti. Prognoza bi za nekoliko sati mogla biti loša? Ne letim. Vjetar jača, a mogao bi možda i oslabiti? Ne letim. Piloti helikoptera imaju jedan moto, a to je da je najbolji pilot onaj koji uspije dočekati sijedu kosu, i toga se držim." Iako ima 35 godina, već je dovoljno uspješna u svom poslu i tvrtki kojoj je suosnivačica, da ne radi toliko puno kao prije. Planovi su, kao i svima, malo manje raditi, malo više se fokusirati na privatni život. "Kažu da što si uspješniji bolje delegiraš posao, i meni je sad upravo tako. Ne moram uvijek letjeti, ako se ne osjećam sposobnom, ako mi se ne da i ne moram, onda vjerojatno i neću. Imamo nekoliko pilota koji su na raspolaganju, pa ja više radim neke druge stvari. A znate kako je s obitelji, mama bi najviše voljela da sam doma, i da sam ako je moguće stalno trudna jer jako želi što više unučadi, a ja nisam baš došla još do te točke. Srećom, sad mi se udaje sestra koja će uskoro dobiti i bebu, pa je fokus konačno malo maknut s mene (smijeh), sad na neko vrijeme mogu odahnuti! Ali doći će vrijeme i za to. Zasad, obožavam biti visoko ispod oblaka!".