I katastrofe donesu nešto dobro
"Stalno sam bio ozlijeđen, nisam mogao igrati, sad zamisli, imaš 20 i koju godinu, mlad si, a ne možeš ništa, užas... Više nisam znao što ću, operacije koje sam trebao obaviti da bih mogao igrati bile su jako komplicirane, i ustvari, nisam bio siguran želim li kroz to prolaziti. Bio sam na štakama i jedan dan odlučio sam se otputiti do Kazališta Marina Držića, oduvijek sam htio glumiti. Pokucao sam na vrata kancelarije u Kovačkoj, primio me Dražen, i ja sam samo rek'o - slušaj ja bi glumio u nekoj predstavi, dajte mi priliku da pokažem što znam. Dražen me onako šokirano, blijedo pogledao i rekao ali ti si svjestan da u kazalištu igraju profesionalci, sa završenom akademijom, imaš amatersku družinu Kolarin, probaj tamo. Ja sam bio uporan, i Dražen je uzeo moj broj, otišao sam i to je to. Devet mjeseci kasnije nazvala me Jasna Jukić i ponudila mi da igram u predstavi. Nisam mogao vjerovati, bio sam van sebe od sreće...", priča Emerson kako je s nogometnog terena prešao na kazališne daske. Njegova pozitiva zarazila je ansambl, publika je na njega reagirala nevjerojatno, pljesak se prolamao svaki put kad bi se pojavio na sceni, i jednog dana, priča, ponuđen mu je doček Nove godine na Stradunu. "Prišao mi je Toni Banović koji je tada bio vlasnik DUTV-a i pitao me bi li ja to odradio uživo, rekao sam - ma može zašto ne. Postavio sam samo par uvjeta - da je muzika dobra, da me ne pritišću i da imam u backstageu nešto za pojest i popit', i rekao mi je - dogovoreno! Doček je bio fantastičan iako sam ga trebao raditi s kolegicom koja je otkazala i ostao sam sam, ali bilo je super. Nakon toga krenuli smo s tv javljanjima i to je to". Urnebesni "Emershow" donosi ovog voditelja u točno onakvom izdanju kakav on i inače jest - pozitivan i veseo do krajnjih granica, sklon je improvizaciji bez čega se njegov posao ni ne može raditi, otvoren je prema svima, i zato ga publika i voli. "Emeshow je stvarno show, obožavam ga raditi, tempo je strašan, nekad se snima i po nekoliko emisija jedna za drugom, ali onda imam i javljanja uživo u 'Jutro u Gradu', idem svugdje, po placama, po događajima, evo sad sam vrebao Ronalda, ali ništa... Ma nema veze, bit će netko drugi!", smije se Emerson i priča koliko puta mu se dogodilo da mu uživo dolaze sugovornici kojima nije znao imena.
Znao sam samo Severinu
"Pitam ja u slušalicu tko dolazi, tko dolazi, ovi ne odgovaraju samo odbrojavaju sekunde, i dođe meni neki političar i što ću, pojma nemam kako se čovjek zove i kažem 'evo dragi gledatelji s nama je jedan od naaajpoznatijih ljudi u Gradu, a on će se sam predstavit!' Osim što je umro od smijeha, i sam se predstavio, sve je išlo super. To mi se više ne događa kad sam i ja ovdje domaći". Iza toga je, dodaje, sve nekako eksplodiralo, publika ga je prepoznala kao pozitivca, a kao najbolji momenat navodi razgovor s jednim od najboljih nogometaša Danijem Alvezom po kojeg je išao u Zagreb, odmah do njega navodi i Andriju Jarka koji je za njega jednako velika zvijezda, i tenisača Marina Čilića. "Sad kad sam sve ovo nabrojio možda mi je Grad postao mali", smije se Emerson, ali priznaje da je sretan što mu se život nekako preokrenuo pa je ostao ovdje, nije išao dalje igrati nogomet. "A prvo i prvo, zaljubio sam se i odlučio ostati ovdje, tu je obitelj, a moj cilj je, osim zdravlja, da budem najbolji u onome što radim, i to sam htio i kao nogometaš, a tamo je konkurencija bila takva da ti kad u tim dječjim godinama osjećaš nevjerojatan pritisak, to nije dobro, utječe na glavu i tijelo, nije to lako, svaki tren može se pojaviti netko bolji od tebe, i mislim da sam se zato i preforsirao tih godina, zato mi se sve tako izdogađalo. Ali ipak sam sretan, vidiš kako mi je dobro!". Kad je jednom svojoj Ani rekao kako bi on strašno volio glumiti u kazalištu, rekla mu je 'pa dobro jesi li ti normalan?!', a kaže i sad baš nije oduševljena. "Pa Ana se nekad malo srami i to, ali vidi da ja to volim i znam raditi i tako, navikla se, a što će drugo!". Uskoro će nove epizode Emershowa, na male ekrane DUTV-a vraća se i famozna skrivena kamera, zbog čega se on jako veseli, pogotovo zbog svojih Konavljana koji su ga i službeno prihvatili u društvo pozivnicom da pjeva na Konoviziji, čime se on oduševio. "A volim tamošnje ljude, a i oni čini mi se, vole mene. Nekad malo ofale temu pa me pitaju ajde Emersone dođi mi napravi priču iskopali su mi tamo kanaluzaciju i tako, onda ja moram reći ajme bi, ali znate da ja nisam za kanalizaciju, više za zabavu i marendu (smijeh), ali me vide kao svog superheroja i to mi je super", priča Emerson kojemu je ipak najdraže odmah vidjeti i čuti reakciju publike, zbog čega mu je prvi korak i bio u teatru. "To me podiže, govori mi koliko dobro radim nešto, i najsretniji sam kad nešto odradim tako dobro da sam zadovoljan i ja i publika me nagradi pljeskom ili smijehom, pozivima, porukama... Moj je zadatak uveseljavati ljude oko sebe, i tako ću i nastaviti".