Jučer se otovorio Pelješki festival čiji je ravnatelj slavni argentinski operni pjevač José Cura. Očekuju se zvuci glazbe Verdija, Dvořáka, Beethovena i drugih, a prije početka festivala razgovarali smo sa glasovitim tenorom.
José Cura, svjetska zvijezda, argentinski markantni, ekspresivni tenor i dirigent kojeg smo gledali i na Dubrovačkim ljetnim igrama, zaljubio se u Orebić. U pelješkom gradu kapetana osnovao je festival koji će od 16. do 22. srpnja okupiti glazbenu kremu i dati pelješkom kraju, kako on voli reći, "mlađeg brata Dubrovačkih ljetnih igara", Festival Pelješac.
Mali pelješki biser
S kolegama umjetnicima ima puno planova, ali poučen iskustvom od zadnje dvije nepredvidljive godine, stvari priprema korak po korak. Kako kaže, još ne razumije onu našu "pomalo" ili "bit će", nedostaje mu tog našeg mediteranskog iskustva da se sve nekako složi samo od sebe, a po pasjoj vrućini od 36 stupnjeva i uz 60 posto vlage u Orebiću nije se imao previše snage buniti.
"Na pitanje zašto Orebić, odgovorit ću - a zašto ne? Uskoro ću napuniti60, karijera mi traje već 40 godina, bio sam na svim mjestima na planetu, pjevao ispred svakakve publike, u mom poslu teško je uzdići se više, učinio sam sve. Gledajući unatrag, znam da je takav način života zaista bio nenormalan, to su tisuće i tisuće izvedbi kad se sve zbroji. Puno je tu svega, ali važno mi je ovo što je preda mnom", priča Cura, kojeg Orebićani pozdravljaju s: "E, Jozo..." ili "Adio, Jošua", no još nije postao domaći. A to svakako planira baš ovdje, u njemu najljepšem na svijetu Orebiću.
"Kad si u takvom žrvnju u kakvom sam se ja vrtio 40 godina, samo pedaliraš, veze nemaš o tome što se drugo događa u životu i svijetu, sve ide prebrzo. A onda je covid sve zaustavio. Malo po malo, nakon tih mračnih mjeseci, shvatio sam da sam prestao pedalirati i da tamo negdje postoji cijeli jedan normalni svijet izvan mog mjehura. Priroda, ili Bog, kako god hoćete, dao nam je upozorenje i prihvatio sam ga. Tada sam dobio poziv za nastup u mjestu koje se zove Orebić. Nikad čuo, svi znamo Dubrovnik, ali svijet završava tu", priča Cura, koji je na Igrama već nastupao i oduševljavao publiku, ali tako veliki, stari festival dobro poznat u svijetu neće se niti se može mjeriti s malim biserom koji upravo priprema u Orebiću.
Hvala Franu i ekipi
"Lani u rujnu smo sletjeli u Dubrovnik i onda se vozili satima. Mislio sam: 'Pa dobro, gdje to idemo, koliko traje ova vožnja? Čovječe, je li to neko izmišljeno mjesto ili ćemo stvarno stići...?'. I onda se na zadnjoj okuci preda mnom otvorio prizor koji me je šokirao. Mislio sam da sam stigao u raj... Razjapio sam usta i rekao supruzi: 'Ovdje želim umrijeti!'. Ona me malo krivo pogledala i rekla: 'Dobro, hajde, nije još vrijeme' (smijeh). Ali nastupio sam, bilo je lijepo, s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom. Ali sve je još bilo pod covid-mjerama, s maskama, uz malo ljudi.
Ostao sam par dana iza toga, istraživao mjesto. Ljudi su totalno spontani, zamišljao sam već budućnost ovdje. Gledao sam jednu večer utakmicu Reala i Barcelone, bila su 23 sata kad mi je zazvonio telefon, a na drugoj strani župan Nikola Dobroslavić. Rekao mi je sav uzbuđen da se čuo s Franom Matušićem i ekipom koja me je zvala, da kad ćemo organizirati nešto u Orebiću. I tako, malo po malo, donijeli smo odluku da bi bilo sjajno napraviti festival, početi s time, kasnije stvoriti kulturni centar za poluotok, uključiti i okolna mjesta. Tako je sve počelo."