Školjkarstvo u Malostonskom zaljevu tradicija je lokalnog stanovništva već stotinama godina; prvi zapisi sežu u 14. stoljeće, a vrlo vjerojatno je počelo još i ranije.
Na ovom prostoru su generacije stasale uz mukotrpan rad, koji ni danas nisu napustile; vrijedne ruke su im još uvijek, i zimi i ljeti, uronjene u more, gdje rastu školjke koje osiguravaju kruh njihovim obiteljima. Sedamdesetak je uzgajivača u cijelom Malostonskom zaljevu, koji za naše stolove uzgajaju izuzetno kvalitetnu europsku plosnatu kamenicu, zaštićenu oznakom izvornosti 2020. godine. Dogodilo se to zahvaljujući Udruzi Stonski školjkari, njezinoj predsjednici Mariji Radić te začetniku i voditelju projekta zaštite malostonske kamenice Vedranu Kunici. Udruga je nedavno promovirala i monografiju 'Malostonski zaljev – kraljevstvo kamenice', koja sadrži i fotografije iz obiteljskih albuma školjkara stare i stotinu godina.
Rezultat je fantastičan
Dio tih fotografija ustupio nam je Vedran Kunica i ispričao kako je uzgoj kamenica izgledao tijekom prošlog stoljeća:
- Posljednje poglavlje knjige - fotografije iz obiteljskih albuma - nije tematsko, nego sam ga se sjetio dodati tijekom grafičke pripreme i na kraju rekao da mi je najdraže. Posebnu težinu za tu monografiju imaju upravo te fotografije koje slikovito prikazuju način života u zaljevu. Mnogi od ljudi na tim fotografijama su nas napustili i ostali u sjećanjima – kaže.
- Prikupiti fotografije bio je jako težak posao jer danas svi živimo užurbanim načinom života. Facebook objave i pozivi nisu imali nekog efekta, nego baš izravni kontakt. Kad bih nekog sreo na pjaci, sjeli bismo na kafu, pa bih objasnio o čemu se radi i zamolio da potraži fotografije. Onda bi ljudi to zaboravili, pa sam ih nazivao da ih podsjetim, pa išao u njih po fotografije. Skenirao bi ih u visokoj rezoluciji i vratio, a činio sam to vrlo pažljivo. Ima pojedinaca koji te fotografije čuvaju, ali i onih koji ih drže kao nešto sporedno i ne znaju što imaju. Bio je to jedan zaista iscrpljujući posao, ali je rezultat fantastičan. Impresivna je to zbirka, a ono što me motivira za dalje jest da sam siguran da takvih fotografija ima još. Već sad razmišljam o sljedećem dotisku knjige i daljnjih 500 primjeraka jer sam žalostan kad nekome ne mogu dati knjigu jer su podijelene. Knjiga je dostupna digitalno kroz našu web stranicu, ali ljudi žele knjigu u ruci – svjestan je Kunica.
- Fotografije dolaze iz mjesta od Zamasline do Janjine. Imao sam priliku upoznati se s ljudima koji prikupljaju stare fotografije, pa sam otkrio da postoji jedna fantastična zbirka starih fotografija koje je prikupio gospodin Lozina iz Janjine. Uz njegovu pomoć sam pronašao fotografije obitelji Bjelovučić i jednog od najstarijih uzgajališta u Dračama. To je bilo takozvano Prvo racionalno uzgajalište kamenica, prvo na istočnoj obali Jadrana. Bjelovučići su bili bogata brodovlasnička obitelj koja se, uz sve druge djelatnosti, počela baviti i školjkarstvom.
Uzgoj na granama
– Dosta je fotografija iz Malog Stona koji je bio urbanija sredina, a te su fotografije često nastajale u trenucima određenih događanja i posjeta iseljenika. Imati fotoaparat tada nije bilo nešto svakodnevno. Primjerice, imamo fantastične fotografije iz Luke Stonske, koje su nastale prilikom posjete jednog iseljenika u Ameriku, koji se vratio 50-tih godina s fantastičnim autom i fotoaparatom. Zabilježio je te fotografije koje inače ne bi nastale jer su školjkari tada bili posvećeni mukotrpnom poslu i nisu imali luksuz da u to vrijeme imaju fotoaparat, a niti im je padalo na pamet da se slikavaju. Puno je fotografija zabilježio jedan znanstvenik, pokojni Tomo Gamulin, koji je 40-tih godina počeo raditi u Malostonskom zaljevu i surađivao s obitelji Maškarić. Baš tih godina napravio je fantastičan fotoalbum koji je dao na poklon obitelji Maškarić i u njoj je veliki broj fotografija upravo iz 1940. godine koje nam u to turbulentno vrijeme pokazuju još uvijek kombinaciju te stare tehnologije uzgoja na granama i postavljanja prvih armirano-betonskih stacionarnih parkova. Još jedna fanstastična zbirka je došla iz Zagreba, od poznate fotografkinje Slavke Pavić koja ima 94 godine. Ta gospođa je sa svojim mužem, također fotografom, 50-tih i 60-tih godina obilazila razna dalmatinska mjesta i fotografirali ribare, pa tako i školjkare, vađenje soli iz solane 50-tih godina, Ston i Mali Ston. Ta divna gospođa toliko ima volje i snage, sama ih je digitalizirala i slala i mailom i poštom.
- Na fotografijama su ljudi prilikom svakodnevnog života, uzgoja kamenica, plovidbe, ribolova, druženja, pa i vjenčanja i svatova na brodu koji vozi iz Hodilja u Luku. Uglavnom su crno-bijele. Puno je i onih koji su nas nedavno napustili pa nisu doživjeli izlazak knjige. Upravo to je razlog zašto treba nastaviti i skupiti ih na jedno mjesto, kako bi ostale za sljedeće generacije kao sjećanje na te ljude, za njihovu djecu i unuke – ističe Vedran Kunica, pa se spominje i povijesti školjkarstva u njegovu selu.
- Moje selo, Zamaslina, ima zaista dugu povijest školjkarstva. Bilo je granica između Primorja i Pelješca, a ono što je zanimljivo, jest da je dosta staro i spominje se još u 14. stoljeću. Tu je bila i carina prema Bosni i Hercegovini nakon što je Dubrovačka Republika kupila Ston. Ukidanje te carine je prvi zapis o Zamaslini, koja se tada zvala Maslina – kazuje Kunica.
S koljena na koljeno
- Zamaslina je, kao i veliki broj naselja uz Malostonski zaljev, bila okrenuta ribarstvu i školjkarstvu. Posebno se ističu dva naselja, Zamaslina i Rusan, kao mjesta s najznačajnijom usmenom predajom tog takozvanog primitivnog načina uzgoja kamenica koji je podrazumijevao način koji je počeo još u 14. stoljeću i trajao je sve do polovice prošlog stoljeća. To je izlov kamenica uz pomoć grana česvine. Ljudi su oskudijevali u resursima, a jedini resurs koji su imali je bila šuma. Shvatili su da, kad bace nešto u more, kao što je grana, kamenice počnu rasti na njima. Tijekom vremena pronašli su i povoljnije lokacije i shvatili da uzvišenja dna i mjesto gdje je dno tvrdo, gdje su koralji i nema mulja, osigurava bolje uvjete za rast kamenica. Pratili su i vrijeme kad se kamenice bolje prihvaćaju, pa su shvatili da je to vrijeme mrijesta u proljeće i jesen. Ta su se znanja prenosila s koljena na koljeno i postala tradicijom – kaže Kunica. – Znale su se točno lokacije gdje koja obitelj baca grane. To su bile usmene, nepisane koncesije. Jedna obitelj drugoj nije ulazila u to područje. Ja i danas znam gdje je lokacija moje obitelji. Bacanje grana je prestalo krajem 60-tih i početkom 70-tihgodina, ali usmena predaja sačuvala je uspomenu. Neki su čak te pradavne lokacije koncesionirali u modernom obliku – opisuje.
- Na žalost, ta je tradicija uzgoja kamenica na granama napuštena polovicom prošlog stoljeća, kad su se pojavili stacionarni tipovi uzgoja, ali je ostala na fotografijama i u arhivima Dubrovačke Republike. Kasnije su došla i plutajuća uzgajališta s bovama i konopima i sve je to olakšalo život i uzgoj i dalo veću produktivnost. Tek je tada počeo i uzgoj mušula jer se one ne uzgajaju na dnu kao kamenice, mušule su organizmi plime i oseke – pojašnjava.
- U prvim zapisima koje smo pronašli u arhivu Dubrovačke Republike, uzgoj kamenica spominje se kao nešto ustaljeno. Iz tih zapisa možemo zaključiti da to nije vrijeme nastanka školjkarstva, nego tek trenutak kad je netko nešto zapisao, ali u kontekstu već postojećeg uzgoja kamenica. Kad je ta tradicija nastala, ne znamo, ali ono što sa sigurnošću možemo reći jest da su u svim arheološkim nalazištima u tom prostoru i s obje strane Malostonskog zaljeva pronađene ljušture kamenica. U pradavna vremena ljudi su vjerojatno sakupljali kamenice s obale, a onda shvatili da ih mogu i uzgajati bacajući grane u more. Iz rimskih zapisa je poznato da su Rimljani već u prvom stoljeću uzgajali kamenice i imali ustaljenu i razvijenu praksu uzgoja kamenica. Zapisi koji postoje uglavnom su s područja današnje Italije.
Ekološka svijest
A kako je izgledao taj izlov s granama česvine?
- Dubrovačka Republika je pazila da se stabla previše ne uništavaju, pa je zakonom reguliran način branja grana – smjele su se ubrati jedna ili dvije grane sa svake česvine tako da bi nastavila rasti, da bi se s nje za nekoliko godina opet uzela jedna ili dvije grane. Nevjerojatna je ta ekološka svijest za kraj 17. stoljeća. Ljudi su brali te grane, sušili bi ih da otpadne lišće, onda bi ih ukrcali u svoje barke i nosili na te lokacije. Grana, bačena u more, najprije pluta, pa bi za nju zavezali kamen od desetak kila kako bi ostala na lokaciji. Kad bi se grana natopila morem, pala bi na dno, a kamenice su se hvatale za nju. Pustili bi je tri godine, a onda izvadili granu vukući je sidrom s poste, odvukli bi je u kraj, digli sve konzumne kamenice, a granu s malim kamenicama ostavili u plićaku. Takve su se grane zvale privlačine, to je bio stari naziv. Nakon godinu dana pobrali bi i te kamenice, a drvo bi se do tada raspalo. To je bio sto posto ekološki uzgoj - opisuje Kunica.
Broj uzgajivača je kroz povijest varirao.
– Ono što možemo zaključiti iz arhiva Dubrovačke Republike, jest da je broj uzgajivača ovisio o uvjetima na tržištu i cijenama kamenice, kao i obliku oporezivanja. Shodno tome, broj uzgajivača je rastao i smanjivao se. Imali smo jednu krizu za vrijeme jednog stonskog kneza koji je prevelikim opterećenjima uzgajivača njihov broj sveo na dvojicu aktivnih. Opasnost je uočila Republika koja je donijela poseban akt - ja se šalim da se zove 'Lex kamenica' - kojim su olakšani uvjeti rada i dani poticaji ugajivačima, te ih oslobodio niza dužnosti i obveza, tipa stražarenja na stonskim zidinama. Taj im je zakon definirao i broj grana koje moraju baciti u more, pa je na taj način ponovo povećan broj uzgajivača koji se opet smanjivao tijekom svjetskih ratova. Nakon Drugog svjetskog rata opet je došlo do rasta broja uzgajivača, potaknutog razvojem novih tehnologija, da bi Domovinski rat opet bio jedna kriza. Danas imamo čak 70 proizvođača, praktički najveću proizvodnju u Mediteranu. U jednom malom zaljevu proizvodi se čak 70 posto europske plosnate kamenice u Mediteranu – zaključuje Kunica.
