Muhamed Muminović (76), poznati bosansko-hercegovački astronom, čovjek koji je bio uzvanik na dodjeli Nobelovih nagrada u Stockholmu, razgovarao je s Buzzom Aldrinom na službenom prijemu kod Tita i s Gaelom Garciom Marquezom na dnevnoj koktel zabavi, čovjek čije ime nosi asteroid, umirovljeničkim životom živi na Pelješcu, u malom ribarskom mjestu Lovište, a povremeno održi i pokoje vrlo zanimljivo, astronomsko predavanje.
Jedno takvo održano je sinoć, u dvorani Općine Orebić i to u organizaciji DVD-a Lovište. Predavanje simboličnog naziva „Kraj svega, tko će ugasiti svjetlo? Kako će završiti čovječanstvo, Zemlja, Sunce i cijeli svemir?“ otkriva kako se iza naslova krije vrlo zanimljiva i osebujna osoba, a mi smo ga uhvatili za kratki razgovor.
Inače fizičar, Muminović svoje prve astronomske korake napravio je još u ranom djetinjstvu kad je sastavio prvi teleskop od kartonske cijevi i stakala za naočale. Utemeljitelj je Astronomskog opservatorija na Trebeviću iznad Sarajeva te je od 1967. do 1980. vodio sve radove na izgradnji i opremanju. Danas je je najplodniji autor astronomske literature bivše Jugoslavije, objavio je 14 knjiga, koautor je njih još pet, a sudjelovao je u izradi brojnih postera o svemiru. Kao priznanje za njegov doprinos astronomiji, Međunarodna astronomska unija nazvala je asteroid broj 182730 njegovim prezimenom - „Muminović”.
ULovištu ste već više od dva desetljeća, gotovo ste i Pelješčanin?
U Lovište supruga i ja dolazimo od početka 2000-tih. Otkad sam prije desetak godina otišao u mirovinu živim u Lovištu, ponekad idemo u Sarajevo djeci i rodbini, ali sve rjeđe.
Naziv vašeg predavanja je pomalo apokaliptičan, imamo li razloga za brigu?
Ideja predavanja je putovanje od našeg doba pa u nezamislivo daleku budućnost koja se mjeri trilijunima godina. Astronomija danas pouzdano zna da je svemir nastao u divovskoj eksploziji prije više od 13 milijardi godina. Naša vrsta, Homo sapiens, nastaje prije 200 tisuća godina, a karakterizira nas pojava inteligencije, iako se ponekad moramo zapitati koliko smo inteligentni (smijeh).
Ipak, sve ima svoj početak i kraj, zvijezde se rađaju i umiru, izvjestan je i kraj Mliječnog puta, a poznato je nekoliko izumiranja živog svijeta tijekom zemljine povijesti, bilo od udara asteroida ili supervulkana. Tijekom predavanja opisujem što nas eventualno čeka, ne kako bih širio paniku ili pesimizam, već da malo istražimo što kažu činjenice. Predstavio sam znanstveno dokazane činjenice koje su, takoreći, bez sumnje i to u kontekstu spekulacija, ali ne u negativnom smislu, već kao pretpostavke što nam se sve može dogoditi u budućnosti.
Što možemo očekivati u budućnosti?
Svemir će se ugasiti, no govorimo o zaista enormno dalekoj budućnosti. Sukladno činjenicama, znamo koliko čovječanstvo još može trajati, osim ako se ne iselimo na druge planete, ali te su pretpostavke još uvijek u kategoriji znanstvene fantastike. Osim toga, čovječanstvu prijete i razne ugroze poput nuklearnih ratova, smrtonosnih pandemija i slično. Dobro je znati nešto o tome iako, realno, nemamo nikakvoga utjecaja (smijeh).
Postoji li činjenično uporište da će čovjek jednog dana pronaći neki novi planet za svoj dom?
Taško je reći ne, tehnologija napreduje, iznenadimo se nekad kolikom brzinom. Kad sam počeo svoj put prije mnogo godina, koristio sam pisaću mašinu, danas je moj mobitel sto puta jači od kompjutera koji je spustio ljude na mjesec u Apolu 11. Ekspedicije na Mars se pripremaju, no radit će se o malim grupama ljudi, u nekoj doglednoj budućnosti nije vjerojatno očekivati masovnu selidbu. No, nedavno je lansirana letjelica prema Jupiterovom satelitu Europa na kojem je ogromni ocean, a znamo da je na zemlji život nastao u oceanu. Čovjek traga za životom, možda ne u ovoj našoj formi, ali recimo da pronađemo bakterije, bila bi to prekretnica za daljnja ljudska razmišljanja o svemiru.
Mističnu Europu poznajemo još od Odiseje u svemiru Arthura C. Clarka, imaju li pisci utjecaj na poimanje svemira danas?
Pisci znanstvene fantastike, pogotovo veliki poput Isaaca Asimova, Arthura C. Clarka ili Franka Herberta, postavljaju vrlo zanimljive teorije i njihove su sage fenomenalne. Sjećam se kad sam prvi put gledao film 2001: Odiseja u svemiru i to kao student u Londonu. Moja sestra i njen suprug radili su za BBC za jugoslavenski odjel, moj je engleski bio loš pa mi je šogor prevodio u kinu. Nakon nekoliko godina film je došao i u Sarajevo, ljudi su napuštali kino, a to se događalo i u kinima diljem svijeta, autori su bili frustrirani. Ipak, nove generacije jako vole tu epopeju, očito su te ideje došle prerano za ono vrijeme.
Danas ste jedan od najpoznatijih astronoma s ovih prostora, kad ste se počeli zanimati za astronomiju?
Još kao malo dijete. Pitali su me što ću biti kad odrastem, uvijek sam odgovarao da ću biti astronom. Astronomski opservatorij sam utemeljio i zidao svojim rukama, potom sam bio i ravnatelj. Znate, početkom 80-ih Opservatorij na Trebeviću bio je jedan od najvećih amaterskih opservatorija na svijetu! U naše doba bio je to zanesenjački, pionirski rad, nažalost, opservatorij je razoren tijekom opsade Sarajeva 90-ih. Koliko čujem, pojavila se inicijativa da se ponosno uspostavi što me raduje.
Što vas je privlačilo i još vas privlači jednoj od najstarijih ljudskih znanosti?
Astronomija je lijepa, nema ništa maligno u njoj. Dogodio se ovaj rat, svi znamo što je bilo, prije toga sam surađivao s brojnim astronomima na prostoru cijele bivše Jugoslavije. Od svih ljudi koji su se prije rata bavili astronomijom, niti jedan nije krenuo mračnom stazom rata, astronomija oplemenjuje, čini te boljim čovjekom.
Godine 1969. službeno ste pozvani na prijem u čast astronautima Apola 11 koji su se spustili na mjesec, a organizirao ga je sam Tito, čak ste i porazgovarali s Buzz Aldrinom, drugim čovjekom koji je kročio na mjesec?
Istina, pozvali su me jer sam koju godinu prije bio prvak na Saveznom znanstvenom natjecanju u Beogradu. Tito i Jovanka su sa strane razgovarali s Neilom Armstrongom, govorili su nam da se ne približavamo i da ne buljimo (smijeh). Aldrin se malo prošetao pa sam mu uspio prići, jako me zanima jedna stvar. U klasičnoj literaturi se navodilo da, kad si na mjesecu gdje atmosfere nema, istovremeno vidiš sunce i zvijezde, pitao sam ga je li to zaista tako. Odgovorio mi je – ne! Kad si na mjesecu i gledaš bez zaklona osjećaš se kao da si na nekoj noćnoj utakmici gdje su svi reflektori upereni u tvoje oči, rekao mi je Aldrin, ali kad se makneš u sjenu letjelice ili stijene, onda da! Vidiš i sunce i zvijezde. Neću to nikad zaboraviti.
Sjećam se, naravno, no nisam dobio Nobelovu nagradu (smijeh).
Švedska je u to vrijeme pozivala mlade ljude iz cijelog svijeta koji su napravili nešto posebno u svijetu znanosti, tako su pozvali i mene. Bilo nas je dvadesetak, od Amerike do Venezuele, Engleske, Francuske, Njemačke... Došli smo desetak dana prije same dodjele, bili smo prisutni na svečanostima manifestacije, vodili su nas u različite znanstvene institucije, bili smo na primanju kod kralja i kraljice, imali smo zanimljiv program. Prilikom dodjele morali smo obući frak! Gdje ću naći frak u Sarajevu? Sestra mi je nabavila neki iz kazališta, izdaleka je bio dobar, no na blizu ofucan. Na kraju mi je prijatelj pomogao naći frak u nekom sarajevskom izlogu, iznajmio sam ga i prepravio za tu priliku (smijeh).
Krajem 1982. godine predstavljali ste Jugoslaviju na dodjeli Nobelovih nagrada u Stockholmu, tamo ste upoznali i slavnog pisca Gaela Garciju Marqueza koji je te godine osvojio Nobelovu nagradu za književnosti, sjećate li se detalja tog događaja?
Sjećam se tog podnevnog koktela s nobelovcima i njihovim obiteljima, razgovarao sam s Marquezom, bio je to izuzetan trenutak koji ću pamtiti cijeli život.
Žalite li za nečim?
Ne, da vam iskreno kažem. Kad su mi uništili opservatorij koji je bio moj apsolutni životni projekt i san, odmah sam to u sebi poravnao. Rat je puno nemilosrdniji od uništavanja zgrada i teleskopa, ljudi su gubili živote, doživljavali strahote. Bilo je to herojsko doba u kojem smo napravili što smo mogli, danas ne bih ništa mijenjao.
Predavanje ćete uskoro održati u Lovištu, ali možda i u Korčuli?
Nadam se, hvala mojim organizatorima! Ima ljudi koje ništa ne zanima, ali većinu ljudi nešto ipak zanima. Predavanje držim na svima prihvatljiv način, ne držim fakultativno, akademsko, dosadno predavanje s formulama. Naprotiv, čut ćete priču, neke nove ideje o kojima možemo porazgovarati, da nam jedna noć bude drugačija od drugih i da ljudi čuju nešto novo što prije nisu znali.