StoryEditorOCM
Pelješac120 GODINA TURIZMA U OREBIĆU

Pelješki vinari: ‘Ako ovako nastavimo i budemo složni, čeka nas sjajna budućnost!‘

Piše D.M.L.
21. ožujka 2024. - 09:48

Orebić ove godine slavi veliku i značajnu obljetnicu - 120 godina turizma. Iako su i prije 1904. u ovo pitoreskno kapetansko mjesto dolazili turisti, ta se godina uzima kao službeni početak razvoja turizma na ovom dijelu Pelješca. U siječnju 1904. je, naime, osnovano ‘Društvo za poljepšavanje i unapređivanje Orebića‘ koje je okupljalo tada najuglednije Orebićane. Imalo je, za ono doba, naprednu svrhu - kontrolu prometa stranaca i unaprjeđenje poljoprivrede u službi sve većih zahtjeva turizma. Slično kao i danas, turizam i poljoprivreda se isprepliću na najbolji mogući način, te gostima koji uživaju u odmoru u ovom dijelu svijeta ostave nezaboravne uspomene.

Anto Martinović, upravitelj Poljoprivredne zadruge i vinarije Dingač u Potomju, govorio je o povijesti zadruge i današnjem stanju peljeških vina na tržištu:

image

Anto Martinović

Bozo Radic/Cropix

Kažu da su šezdesete godine prošlog stoljeća bile zlatno doba vinarije Dingač u Potomju?

- Početkom šezdesetih godina se na prostoru Dingača 128 obitelji bavilo proizvodnjom grožđa. I dan danas je jednaki broj gospodarskih subjekata koji imaju površine u Dingaču. Jednak je broj proizvođača, s tim što su tada ukupno zasađene površine bile 28,2 hektara, a sada je 86 hektara. Ukupna obradiva površina se znatno povećala, ali je broj proizvođača ostao isti.

- Ukupni uzusi i stremljenja regulaciji u tom vremenu i danas nisu se bitno promijenili. Tada je upravi zadruge smetala prodaja vina u rinfuzi, pa su se čak i lokalcima pisanim dopisima obraćali kad bi netko primijetio da se na kućnom pragu prodaje vino Dingač. Zamolili bi ih da s time prestanu jer je vino Dingač međunarodno zaštićeno i može se prodavati samo u staklenoj ambalaži s propisanom etiketom. I tada je to bilo uređeno, kao što je i danas, kad se proizvodi nekoliko vrsta Dingača, a potrošač izabere ono što mu se sviđa.

Koliko Dingača danas proizvodite?

- Količinski nam je Dingač oko 13 posto od ukupno proizvedenih boca u litrama. Financijski je to nekih 33 posto. Parametri 1 naprema 3 zadržali su se i danas iz vremena šezdesetih godina, kada se isto tako govorilo da vino iz Dingača vrijedi tri do četiri puta više nego vino s drugačijih položaja. U vrijeme zaštite Dingača 1964., bili smo jedini proizvođači sa 128 udruženih u zadrugu. Vrijeme je odradilo svoje, neki su izašli iz zadruge, a pojavili su se i neki novi proizvođači iz prostora ili van ovog prostora. Što se tiče količine, sad smo na oko 20 posto ukupne proizvodnje Dingača u jednoj godini.

Koliko zadrugara broji zadruga Dingač?

- Broj zadrugara se smanjio, sad ih je pedesetak. Neki su otvorili svoje vinarije, a neke su se obitelji raselile. Inače, demografija na Pelješcu je u padu. Ipak, opstali smo kao zadruga. Ono što je bitno, jest da na tržištu djelujemo samostalno, više nemamo strateške partnere preko kojih ostvarujemo svoj tržišni potencijal. S time sam izuzetno zadovoljan.

U koju godinu seže početak osnivanja zadruge?

- U godinu 1908., kada je osnovana seoska blagajna. To vrijeme baš nije imalo neke veze s vinarstvom. Počeci promišljanja da se osnuje vlastita vinarija su iz 1918. godine, kao odgovor na loše uvjete otkupa vina od veletrgovaca vina iz Trstenika i Trpnja. Godine 1939. počela je gradnja vinarije, ali Drugi svjetski rat je prekinuo radove, koji su se nastavili po završetku rata. Kao i sve zadruge u Dalmaciji, imali su strateški odnos povezanosti s Dalmacijavinom ili Badelom. Te su tvrtke ili propale ili se promijenila vlasnička struktura.

Kakvu perspektivu predviđate zadruzi?

- Da radimo ovaj intervju prije deset godina, rekao bih da su zadruge nešto što nema perspektivu. No, danas bih rekao da su zadruge otpornije na krizna vremena i imaju više prednosti nego nedostataka. Prošli smo sve i svašta u tom smislu i preživjeli smo, ne kao jalova priča, nego tržišno vrlo potentna. To je dokaz da zadruga može prebroditi krizna vremena, a i fluktuacija djelatnika je puno lakša nego u privatnom društvu.

Koliko je turizam naslonjen na vinarstvo na Pelješcu i tko o kome više ovisi?

- Nama kao vinariji je vrijeme sezone ujedno i vrijeme najveće prodaje. Ostatak godine se nekako odživi. Nama je izvoz 25 posto ukupne realizacije, a taj izvoz nema veze sa sezonalnošću. Onaj preostali dio, 75 posto, sigurno se 80 posto događa u vremenu turističke sezone. To je segment plasmana vina. Ona druga priča, a to je pitanje demografije i gospAodarskih interesa pojedinih obitelji, jest da je svakome od njih kudikamo jednostavnije živjeti od turizma nego se baviti vinogradarstvom. U tom dijelu što će život donijeti, teško je reći. Nastojimo pomiriti sve kako bi sve skupa bilo dobro za svih.

Pojavila su se dosta jeftina vina na policama trgovačkih centara iz drugih zemalja?

- Naša vina spadaju u viši cjenovni rang. Kad netko dođe do police i gleda naša vina, ona nisu u istom vidnom polju kao jeftina, koja se prodaju za manje od 5 eura. Čak te cijene naših vina na policama nisu male. Cijena Dingača od 20 eura za prosječnog potrošača je visoka, iako ima svo opravdanje u troškovima proizvodnje i realno vrijedi toliko. Dingač ima ograničen prostor i ograničenu proizvodnju koja postoji samo tu, i iz tih činjenica dolazi interes za kupnjom naše boce vina. Nama plasman radi toga nije problem.

Na koji način plasirate svoja vina na tržište?

- Više od 80 posto plasmana na hrvatskom tržištu su trgovački lanci, dok se 20 posto proda restoranima i na kućnom pragu.

DOŠAO SAM OD SEBE

Mato Violić Matuško mlađi iz poznate vinarije Matuško u Potomju rezimirao je povijesnu priču vinogradarstva i vinarstva koja se tako sjajno uklopila u onu turističku.

image

Mato Violić mlađi ispred obiteljske vinarije

Bozo Radic/Cropix

- Sigurno je sedam-osam generacija koje su se bavile vinogradarstvom u našoj obitelji, a otac je prva generacija vinara, dok sam ja druga. Odmalena se to ‘teše‘. Kao malome sve ti je lijepo, hoćeš biti sve, a na kraju izabereš posao koji voliš.

Recite nam nešto o povijesti vinogradarstva vašeg kraja?

- Tu se ljudi bave vinogradarstvom i maslinarstvom od pamtivijeka. Tu nije bilo ribara niti drugih zanimanja. U nas je uvijek bilo - ili ostaješ doma na lozi ili ideš na brod navegavat‘. Bilo je iznimaka koji su postali doktori ili odvjetnici, ali uglavnom je to bilo tako.

- Turizam je došao sam od sebe, samo što smo ga mi isprofilirali jer smo morali, tu smo u brdima i okrenuli smo ga na vinski turizam jer nemamo ni plaže ni mora. Tradicija je prezentirana kao turistički proizvod koji sad ide sve bolje i bolje, posebno otkad je Pelješki most izgrađen. Sve je procvjetalo, samo to treba pametno usmjeriti.

Što znači pametno usmjeriti?

- Najpametnije je usmjeriti djecu u posao kojim se bavite. Tako sam ja naučio. Veliki je problem što puno mladića u zadnje vrijeme odlazi s Pelješca i nije se vratilo. Treba učiti mlade ljude da je budućnost baš na selu. Ne mora to biti samo Pelješac. Svatko tko hoće raditi, može zaraditi, nije bitno čime se bavi. Ovo u nas nam je Bogom dano, da imamo najbolje pozicije, pogotovo Dingač i Postup. Teško je mladom čovjeku ostati na selu, puno je izazova i odricanja, ali mislim da je to jedina budućnost. Onaj tko sutra bude imao svoj proizvod i svoju hranu, jer vino je hrana, bit će bogat čovjek. Najvažnije je biti svoj na svome i da imaš svoj stol gdje prodaješ svoje proizvode. To je zatvoreni poslovni krug koji je najbolji.

- Djeca se odmalena uče gledati kako roditelji rade. Kao mladić misliš ‘tko će kopati tu lozu‘. U nas se uvijek odmalena kopalo, pa su se nosile gajbe, kasnije se mljelo, a tek iza svega toga se pravilo vino. Morao sam naučiti svaki posao da bih ga mogao pokazati drugome. Svatko će na kraju iskazati svoje zanimanje za nečim. Ne znači da će moj sin jednog dana biti vinar, iako bih ja volio da bude. Potrudit ću se da bude, da vidi da je to lijep i zdrav život u prirodi od kojeg se može dobro živjeti. Svaki vikend možemo poći gdje nas je volja, danas je sve blizu. Tko ima fleksibilnost u radnom vremenu i financijske mogućnosti, može ići kamo god hoće, kad hoće i gdje hoće.

Kako surađujete i nadopunjujete se s turizmom kao gospodarskom granom?

- Mislim da mi puno ovisimo o turizmu. To nije 100 posto našeg tržišta, ali se baziramo na prodaji na kućnom pragu koji se opet najviše bazira na turizmu. U našem poslu puno ovisimo o turizmu i trudimo se da ga unaprijedimo jer jedno bez drugoga ne ide. Gosti moraju dobiti kvalitetu za ono što plaćaju.

Što sve nudite gostu koji posjeti vašu vinariju?

- Nudimo mu razne degustacije i razne hladne plate riblje ili mesne varijante, raznih varijacija. Nudimo nešto za svačiji džep. Imamo razne degustacije, crnog i bijelog vina, te arhivskog. Gosti najviše traže crna vina, zanima ih Dingač koji je prvo hrvatsko zaštićeno vino. Nudimo razne Dingače, mi to zovemo bazni koji je i najprodavaniji, Dingač 2019., imamo Dingač Reserva, malo odležano vino, imamo Dingač Royal i Superior. Imamo i arhive od sva četiri Dingača u našoj ponudi, pa gosti mogu kupiti desetak različitih godina.

Razumiju li se današnji kupci u vina?

- Razumiju se sve više i više. Prije to nije bilo tako. Morali smo se ‘slomiti‘ da objasnimo kakvo je koje vino. Sad već znaju jer tu je internet, mediji i društvene mreže. Često se danas dogodi da dođu i kažu ‘hoću baš to‘.

Radite li cijelu godinu?

- Prije bismo zatvarali zimi da se i osoblje odmori. Sad radimo cijelu godinu, zimi skraćeno, a ljeti po cijeli dan, pogotovo vikendima. Za Božić i Novu godinu nema nikoga. Vikend turizam je počeo posebno otkad je izgrađen Pelješki most, gosti dođu tu na cijelo popodne, dobro jedu i piju i uživaju. Ne mora to nužno biti u nas, gosti na Pelješcu imaju gdje poći. Ako ovako nastavimo i budemo složni, čeka nas sjajna budućnost.

11. travanj 2024 14:23