StoryEditor
PelješacDIVNA ŽIVOTNA PRIČA IZ OSKORUŠNA NA PELJEŠCU

PEDESETA GODIŠNJICA BRAKA I OBNOVA BRAČNIH ZAVJETA MAJE I IVA MAŠTRAPE Upoznali su se na čajanci, othranile su ih loza i ljubav

Piše Dube Marjanović Ladašić
11. siječnja 2020. - 21:59

U vrijeme sve učestalijih razvoda, zaista je velika vijest kad jedan bračni par u zdravlju i sreći proslavi 50 godina braka. Treba to i doživjeti!, reći će Ivo Maštrapa, obiteljskog nadimka Delko, iz Oskorušna na Pelješcu.


Što otac pomisli, kćeri ostvare


Već je ovog ljeta pomislio da bi trebalo obilježiti tolike godine ljubavi s njegovom Majom; rekao je djeci o svojim namjerama, a njih tri su se, ne čekajući dugo, odmah bacile na organizaciju cijelog događaja. Počelo je obnovom zavjeta u crkvi Gospe Delorite u Kuni i nastavilo se festom u konobi Josipa Antunovića, gdje se jelo, pilo, zapjevalo i zaplesalo. Bilo je puno iznenađenja za Maju i Iva, koji se nisu nadali da će sve ovako svečano i divno ispasti.



- Bilo mi je bolje nego na pravom vjenčanju, kad sam imala 20 godina! - kroz smijeh je rekla Marija Maja Maštrapa, rođena u Vignju, uz more, gdje je na čajanki, s jedva 18, upoznala svog budućeg muža Iva.

Vjenčali su se 28. prosinca 1969. na odboru u Kuni, a crkveno dosta kasnije, 1990. Materinom ocu, didu Jozu, to je uvijek bila velika želja, prisjeća se njihova kći Keti. Na crkvenom vjenčanju kuma im je oboma bila Majina sestra Katija Njakara, a na civilnom zetovi - Vasko Nikpaljević, Majine sestre muž i Nešo Fazlagić, Ivove sestre muž koji danas, na žalost, nisu među živima.

Dug i plodonosan brak potvrdili su obnovom zavjeta pred karmelskim redovnikom, bratom Draženom Marijom Vargaševićem, koji je ponovo blagoslovio njihove prstene koje su razmijenili. Pri obnovi zavjeta u crkvi 'zamjenski' su im kumovi bili njihova srednja kći Keti te rođak i najbolji Delkov prijatelj Milo Orhanović. Mnogobrojna uža rodbina – jer Maja i Ivo roditelji su tri kćeri koje su im podarile sedmero unučadi – prisustvovala je ceremoniji i slavlju, koje se nastavilo u OPG-u Antunović.


Pjesma i veselje


Plesali su unuci s Majom, a ona im je zapjevala čistim, anđeoskim glasom kakav se rijetko čuje. Pjesma je uvijek bila njezina strast koju nije napustila do dana današnjih, ali od rane mladosti više nije zapjevala solo pred publikom.

- Znalo se za Božić, nas tri sestre pjevale smo s ocem koji je bio pomorac i govorio je 5-6 jezika, a pjevao je još bolje nego ja – sjeća se Maja. - Kuća bi se orila od naše pjesme!

Kao iznenađenje večeri stigao je Vignjanin i Majin prijatelj iz djetinjstva, harmonikaš Marko Šale, te odsvirao i otpjevao nekoliko pjesama sretnom bračnom paru i njihovoj obitelji. Ivova sestra Ana Fazlagić živi u Beogradu i nije mogla doći na proslavu, ali je poslala buket cvijeća i šampanjac bratu i njegovoj supruzi. Milo Orhanović mlađi upravo je 28. prosinca slavio svoj 18. rođendan, ali se odlučio s ocem i djedom prisustvovati proslavi 50. godišnjice braka Maštrapa, pa mu je Željana Mirko, Ketina kći, otpjevala pjesmu 'Sretan ti rođendan' od Fantoma.



Bračni par Maštrapa dobio je od najmlađe kćeri Dolores prekrasnu tortu sa svojom fotografijom s vjenčanja 1969. Dirnuti, a skromni, nisu puno pokazivali osjećaje, osim kad su zaplesali prvi ples i tu se izgrlili i izljubili kao su opet u dvadesetima.


Nije uvijek bilo lako


Pedeset godina braka, nije to malo, a sve je počelo u Domu u Vignju, prisjeća se Maja, dok Iva brine 'što će sad rijet'. Ovaj simpatični bračni par doživio je, kako kažu, puno uspona i padova. Nikad nije bilo lako, ali su se održali, u zdravlju i veselju, usprkos svemu. Imaju dobru djecu, krasnu unučad, zetove, još teško rade, ali se ne daju.

- Upoznali smo se na plesu, to se zvalo čajanka – prisjeća se Ivo Maštrapa.

- Svaku nediju je bila čajanka u Vignju, bio je kazetofon, nije bilo druge muzike. Cila Župa bi nedijom dolazila na čajanku jer nigdje ništa drugo nije bilo. Koliko mi je godina bilo, čoviče? - pita muža.

- 18! - odgovara.

-Čajanka je bila prid noć nedijom i trajala bi do jedanaest, ponoća... - sjeća se Maja.

- To ti je, Dube, bila ljubav na prvi pogled! - nadovezuje se Ivo.

Bistre, plave oči gledaju u Maju s osmijehom, a tako je i na onim crno-bijelim fotografijama koje nam pokazuju, iz vremena kad je Maji bilo 20, a njemu 28, kad djeca još nisu došla, s plaže, u dvorištu, ispred kuće, s vjenčanja...



- On ti je ušao na vrata s dva prijatelja, a ja sam sidila s mojom prijateljicom koja se udala par mjeseci ranije i muž do nje. Ja govorim njoj 'Karmena, vidi onoga zgodnoga mladića!' - prisjeća se Maja njihovog susreta. Zanimljivo je da je to Ivu bio prvi put da je došao u Viganj i odmah je nabasao na svoju sudbinsku polovicu.

Kako su se ugledali, tako se više nisu razdvajali, osim u onih par mjeseci kad je Maju – koja se zapravo zove Marija, ali je svi u Vignju znaju kao Maju – majka poslala rodbini u Crnu Goru jer nije htjela da joj se kći uda za čovjeka sa Župe, znajući da je tamo čekaju baština i teški poslovi u polju. 'Najlipša cura, di ćeš na Župu', govorila bi joj mati, no, njihova je ljubav bila jača i pobijedila je sve prepreke, pa su se po Majinom povratku opet pronašli, a uskoro i vjenčali.

- Padala je kiša i grad je zasuo na taj dan, jedva smo iz auta ušli u odbor! - sjeća se Maja.


Po cijeli dan na traktoru


I bila je majka u pravu – nije Maji uvijek bilo lako na Župi. Došla je u kuću punu čeljadi, kao sedma, valjalo je raditi od jutra do mraka, a gdje je tek bila silna baština, loza, radovi u polju! Uza sve to rodila je tri kćeri, pa se prisjeća kako bi im stavili deku, hranu i vodu negdje u blizini u polje, posjeli djevojčice i pustili ih da se igraju dok su oni dvoje radili oko loze.

- Bilo je teže, loza, običaji i mentalitet – ukratko opisuje Maja svoj dolazak na Župu.

- Došao si u skroz drugu familiju, običaje, tu su bili svekar i svekrva. Dok sam se navikla, trebale su mi i tri godine.

- Brzo je ona to uhvatila, radila je dosta, pa i orala – dodaje Ivo.



- Znala sam s traktorom cili dan biti u lozi – potvrđuje Maja. Sve je te teške poslove naučila tek kad je došla na Župu, orat', brat' grožđe, ništa se to u Vignju, koji leži na moru, nije radilo.

Osim od poljoprivrede, živjeli su od Ivove plaće iz Elektrojuga, gdje se zaposlio godinu prije nego se oženio.

- Došao bih u dvje ure s posla i onda išao u lozu. Bilo je uspona i padova, ali imao sam snagu. Radili smo lozu i gradili kuću u Orebiću, a dvije starije kćeri bile su tada u srednjoj školi – prisjeća se Ivo.


Život u zajednici


- Bilo je digod 'šuti, muči, trpi', bilo je loših i boljih dana, ali uvijek bih rekla 'bit će bolje' radi djece, pa sam sve nekako progurala i zaboravila. Ali da smo mi živjeli svoj život, nismo – iskreno će Maja o počecima braka, jer život u zajednici tada je mladoj ženi donio i puno izazova.

- Tek kad smo počeli graditi kuću u Orebiću, osjetila sam se slobodnom. Malo sam puta na Župi sjela i popila kafu, najčešće je to bilo na brzinu i s noga, a ako sam digod rekla 'ne mogu' ili 'neću', nije bilo u redu – sjeća se života sa svekrvom i svekrom, koji ju je jako volio i zvao je 'mala'.



- Uvik sam i svojoj dici govorila 'sve okej, ali ne bih voljela da ste u zajednici, da prođete život k'o što smo mi prošli'. Svaka čast svakome, ali s rođenom materom ćeš se nekad zavadit. A opet, mati je mati, nitko te ne može razumjet' kao ona – kazuje mudro Maja.

Pedesetogodišnjicu braka prvi je naumio proslaviti Delko.

- Rekao sam kćerama, one prihvatile to... Ima ljudi koji su možda doživjeli tih 50, ali nisu slavili. A ja onda govorim da bih volio! - kaže Ivo. Pa je tako i bilo, više nego veselo. Neka požive još puno godina zdravo i sretno!

Nadimak
Obiteljski nadimak Delko (Delije) potječe od činjenice da su svi Ivovi preci bili veliki i kršni ljudi. Njegovi pradjedovi sudjelovali su u gradnji crkve Gospe Delorite, udarili joj temelje s drugim seljanima i nosili kamen na leđima.

- Onda su pripovidali da se ne može reć' misa od nedije dok se ne pojave tri brata Delije – sjeća se Ivo Maštrapa.

 

loading...

Izdvojeno