Marija Barović je arhitektica iz Stona koja radi kao asistentica na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a upravo se vratila iz Amerike s diplomom Sveučilišta Harvard nakon što je završila dvogodišnji poslijediplomski studij Master in Design Studies na Harvard Graduate School of Design. Nije baš što bi rekli naši kolege na sjeveru 'kajgod', Marija se oslučila doškolovati i vratiti doma, kako bi naučeno primijenila u praksi. Ipak, nema do Malog Stona, pa smo i popričali s njom upravo o tome.
Kako ste dogurali od Malog Stona do Bostona, kako ste se odlučili na daljnje školovanje i to na prestižnom Harvardu? Nije da baš svatko ima šanse upasti i školovati se na takvoj školi...
Poriv za povratak u školu nakon četiri godine rada u struci najvećim je dijelom motiviran potrebom za kritičkim sagledavanjem realnosti hrvatske arhitektonske prakse s kojom sam se suočila nakon završenog studija arhitekture. Uz projektiranje i građenje, za mene je arhitektura uvijek bila i kritično promišljanje uvjeta u kojima ona nastaje te učinaka koje izgrađeni prostor stvara. Međutim, za takvo promišljanje uglavnom nemaš vremena dok radiš u praksi. Povratak studiranju sam tako vidjela kao mogućnost propitivanja konceptualnih okvira o tome kako mislimo arhitekturu danas te koju ulogu arhitekt ima ili može imati u kontekstu u kojem djeluje. Iskorak iz prakse prema teoriji dogodio se kada sam se zaposlila na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, i to na Kabinetu za teoriju arhitekture. Sudjelovanje u nastavi i istraživačkim projektima osvijestio mi je drugačiju mogućnost djelovanja ali i potvrdio moju želju da se odvažim krenuti akademskim putem. Svjesna da se za propitivanje statusa quo potrebno odmaknuti i sagledati stvari izvana, a s prethodnim iskustvom studentske razmjene koja mi je omogućile praktično usavršavanje u Ljubljani te potom i studijsko usavršavanje u Parizu, znala sam da želim otići vani na studij. Zahvaljujući beskrajnoj podršci moje obitelji, bliskih prijatelja i svoje mentorice na fakultetu odvažila sam se prijaviti na najbolje škole. Uz jedinstvenu mogućnost financiranja poslijediplomskih studija na Sveučilištu Harvard koju hrvatskim studentima nudi Zaklada Joyce i Zlatko Baloković, Harvard je bio opcija koja se u konačnici uspješno realizirala prihvaćanjem moje prijave i teme istraživanja."
Kakva su vam iskustva s Harvarda?
Dvogodišnji program Master in Design Studies na Harvard Graduate School of Design je poslijediplomski studij na koji uglavnom dolaze ljudi koji već imaju diplomu ili iskustvo rada i to ne isključivo u polju arhitekture. Taj program pružio mi je priliku za kreativno i interdisciplinarno promišljanje arhitekture s nevjerojatnom infrastrukturom koju ta škola pruža, s arhivima, knjižnicama, tehničkom opremom i stručnom podrškom za provesti istraživanje. Međutim, ono najvrjednije što ta škola nudi jest biti dio akademske zajednice koja je tijekom mog studija okupljala studente iz 139 različitih zemalja. Studirati unutar grupe koja dijeli isti interes ili istražuje problem slične prirode, a pritom okuplja različite ekspertize i kulturne perspektive, izloži vas razmjeni znanja koja je transformirajuća. Takav pristup edukaciji potiče vas da kritički testirate uvriježene prakse, propitujete definicije i koncepte te u konačnici argumentirate i osnažite svoje stavove.
Istraživanje razvoja prostora, jadranska obala, njezin razvoj, sve su to teme kojima bi se trebalo i moglo dobro pozabaviti, posebno u kontekstu današnjeg vremena, betonizacije, 'zaboravljanja' lokalne arhitekture, nepoštivanje granice, mjere ni estetike podneblja... Do kojih ste zaključaka došli nakon svega? Što to nama treba, u što se moramo upustiti, na što bismo po pitanju arhitekture morali zaboraviti?
-Prostorna praksa u Hrvatskoj, a posebice ona na Jadranskoj obali, obilježena je eksplozijom nekontrolirane izgradnje, desetogodišnjom legalizacijom zahvata koji su izvedeni protivno prostornim planovima te produkcijom korporativnih mega-projekata vođenih isključivo logikom profita. Najbolje primjere takve prakse možemo naći na obali gdje vrlo često svjedočimo slikama luksuzne arhitekture koja nema adekvatnu urbanu infrastrukturu. Koliko god se kao arhitekti trudili pronaći zanimljiv projektni zadatak, napraviti kvalitetan projekt, kontrolirati njegovu izgradnju, shvatite da je to napor individualne intervencije u širi urbani kontekst koji zapravo ne funkcionira. Moje istraživanje odnosa izgrađenog i neizgrađenog okoliša na prostoru Jadrana, prvenstveno malih primorskih mjesta usmjerio je moje istraživanje na period 1960-ih i 1970-ih kada je razvoj Jadranske obale bio je predmet regionalnih projekata za Južni i Sjeverni Jadran razvijenih pod okriljem UN-a, a s ciljem uvoza planerskih znanja i tehnologija na području socijalističke Jugoslavije. Ako pogledamo Ston, taj mali grad je u zadnjih 10 godina transformiran u povijesni grad – obnovljene su zidine i kule, iskopani fortifikacijski kanali s vodom, popločane su ulice. Međutim, osim impresivne estetske transformacije ništa se značajno u životu Stona time nije promijenilo. Moj završni rad "Adriatic Projects Revisited" traži odgovore na pitanja kako je razmjena znanja 1960-ih i 1970-ih između kulturnih tradicija zapada i istoka oblikovala praksu arhitekture i urbanog planiranja u Hrvatskoj; zašto razrađeni detaljni planovi za razvoj Jadrana nikada nisu ostvareni i kako su umjesto njih izgrađene suptilne intervencije koje su točkasto modernizirale mala mjesta na obali; i konačno, kako je današnja prostorna realnost zamijenila koncepte javnog i privatnog, prostornog očuvanja i razvoja, planirane i nekontrolirane izgradnje. Ako se samo dotaknemo aktualne teme razvoja Pelješca za koju smo toliko puta čuli zadnjih tjedana povodom otvaranja Pelješkog mosta, ostaje veliko pitanje što je taj razvoj koji se najavljuje. Odgovora na to pitanje nema, a neupitno je da se 'razvoj' uvijek manifestira kroz prostor. Puno superlativa o važnosti investicije čuli smo prilikom otvorenja mosta - donijet će teritorijalnu koheziju zemlje, gospodarski razvoj, sociološki boljitak, poboljšat će turizam pelješkog kraja. A pritom je paradoksalno da ne postoji vizija razvoja i kako će se ona oprostoriti. Sasvim sigurno budućnost Pelješca prepuštena je tržištu. Ako je suditi po zadnjim praksama 'razvoja' na Jadranskoj obali, na Pelješcu možemo očekivati apartmanizaciju, izgradnju luksuznih vila u prvom redu do mora ili neobazrivo lociranje hotela u malim mjestima. Paradoksalno je da je u Pelješki most investiran izniman politički napor, novci, stručna znanja, a da pritom nije razrađena vizija za razvoj koji se nadvio nad relativno neizgrađenim poluotokom."
Što mislite, koliko će vam 'poslužiti' znanje koje ste donijeli sa sobom natrag?
-Došla sam iz Amerike prije tek malo više od mjesec dana. Svjesna sam naše realnosti u koju sam se vratila nakon dvije godine iskustva rada u sredini koja je iznimno povlaštena. Međutim, ne treba stati samo na kritici jer postoji puno prostora za intervenciju. Harvard je škola koja sprema svoje studente da redefiniranju stvari i potaknu promjenu. Entuzijazam prema arhitekturi i arhitektonskoj misli, ali i privrženost prema kraju u kojem sam odrasla, dodatno me motiviraju da se stvari mijenjaju i da u toj promjeni sudjeluje arhitektonska struka. U nadi da će tako i biti, veselim se svim nadolazećim izazovima koju su ispred mene, kako u praksi tako i u akademskom svijetu.