‘Šetnja s mojom majkom od 97 godina i njenom sestrom, mojom tetkom od 92 godine, preko Dingača do Pelješkog mosta. Uživale su na prikuću njihovog djetinstva u Radovića selu, te se divile velebnom mostu. Od njihovog djetinstva do danas je nezamisliv tehnološki i građevinski napredak‘, objavila je na svom fb profilu Marija Mrgudić, rođena Bura, poznata pelješka vinarka.
Svaka u svojoj kući
Jelisava rođena Radović i udana Bura rođena je u Potomju 1926. godine. U tih 97 godina promijenila je pet država, a nije se makla iz sela, gdje i danas živi, kaže njezina kći za dubrovacki.hr:
- Rodila se u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, živjela u Kraljevini Jugoslaviji i NDH za vrijeme koje se školovala, onda u SFRJ Jugoslaviji i sad u Hrvatskoj, koja je sad u EU - u šest država! - nabraja Marija.
Žena rođena davne 1926. brine sama o sebi, u snazi je i za svoje godine je dobroga zdravlja. Jedna je od najstarijih Pelješki:
- Još sama kuha, održava sebe, ne ide po butigama, ali joj donosimo što treba. Moj brat živi s njom, a ja je svaki dan posjećujem. Jučer sam donijela neku salsu, govori mi mati ‘tvoja je loša, vidi kakvu sam ja napravila!‘ - smije se Marija.
Majčina sestra Ksenija Radović rođena je 1930., nije se udavala i dan danas živi u kući u kojoj su se njih dvije rodile.
- Udaljena je 500 metara od moje majke. Imale su još jednog brata, mog dunda, koji je bio najmlađi i umro je lani, s 90 godina. Tetka ne želi doći živjeti sa sestrom, nego voli što je u svojoj kući. I ona kuha i brine o sebi. Svaka u svojoj kući živi i svaka ima svoj red i mir - kazuje Marija, s kojom je na izlet do Dingača i Pelješkog mosta išla njezina prijateljica Julija Kaleb.
- Prvo smo bile u Dingaču, u kućici njihova djetinjstva, koju je moj brat malo preuredio, pa su hodile vidjet kako izgleda. Tu su one provodile ljeta, u Radovića selu, to je poviše Borka. Tu su se prisjetile kako su dolazile s mazgama jer nije bilo puta, nije bilo ni vode ni struje. Imale su gustjernu, kakva struja! Taj život se toliko promijenio do danas, s putima, strujom, autima i internetom pa sve do Pelješkog mosta, one dvije nisu mogle doći k sebi kad su ga ugledale. Bile su oduševljene! - kaže Marija. - Njima je sve ovo danas bilo nezamislivo. Rodile su se bez vode, struje, puta i auta, aviona, telefona, a sad je sve to normalno u našim životima. Doživjele su i Pelješki most i čudile se kako je netko izgradio tako veliki objekt.
Osim što koriste sve blagodati današnje civilizacije, koje su im umnogome olakšale život, obje se koriste i internetom, ali samo za kupovinu:
- Znaju kupovat‘ preko interneta, ali samo ako im namjestiš stranicu na internetu. Kupuju, nego kako! - smije se Marija. - Drži ih to što sve hoće vidjeti i naučiti.
- To je cijeli jedan vijek koji su one proživjele, a otkad su se one rodile pa do danas dogodio se strahovit napredak. Moja mati kaže da od prahistorije do godine njena rođenja nije bilo nekog značajnijeg pomaka. Imali su kuće koje su se gradile od kamena i poprete ili špahere. Nisu živjeli u pećinama, ali to je bio mali napredak, dok se u njenih sto godina dogodio nevjerojatan tehnološki razvoj - ističe Marija. - Ona kaže da je stvarno nezamislivo ovo sve što je doživjela. Sjeća se prvih aviona u svom djetinjstvu i njihovih zvukova, kako bi njih djecu tjerali u kuću jer se mislilo da će ti avioni pasti - prisjeća se.
- Vodila sam ih skroz oko Ponikava, novim putevima i kroz tunele, sve su pitale ‘ma tko je ovo iskopao, koje su to mašine...‘ Sve što su vidjele nisu ni u snu mogle sanjati. Pitale su tko je ovo napravio, pa onda zaključile ‘Jadni Kinezi!‘, u kontekstu da je to bilo jako teško napravit‘- smije se naša sugovornica.
U gotovo cijelom tom stoljeću za Jelisavu i Kseniju stubokom se promijenilo puno toga, pa i međuljudski odnosi. Marijina majka kaže da su ljudi nekada bili puno više povezani.
- Ljudi su bili okrenuti jedni drugima. Nije bilo tehnologije i pomagali su se da bi opstali, pa su i više bili povezani. Danas ne moramo biti toliko povezani s drugima, ako imamo novca, pa ni s vlastitom familijom. A oni tad nisu imali što kupiti, nije bio toliki obrt solada i uvijek su živjeli seljački, normalno, ni siromašno ni bogato. Živjeli su od prirode i bili su okrenuti jedni prema drugima, susjedu, rođaku, prijatelju, da ti pomogne i da ti njemu pomogneš - uspoređuje Marija dva doba, koja čak nisu toliko vremenski udaljena.
- Toga danas nema. Što kaže moja mati, možeš vidjeti susjeda, a i ne moraš. A onda si svaki dan morao. Recimo, u selu su u vrijeme mladosti moje majke bile dvije familije koje su imale zvonjarine. Morao bi ga poći posuditi ako ti je ujutro trebalo da te probudi! - prisjeća se s osmijehom.
Majka je sa samo 43 godine ostala udovica, tada joj je umro suprug Ivo. Ostala je s baštinom i s dvoje djece i život joj nije bio lak.
- Cijeli život je obučena u crno, ali mi joj dajemo život, djeca, unučad... Onda ona sprema i kuha, pita što će komu napravit‘, pa to polako priprema i to je drži - kaže Marija Mrgudić na kraju.