„Hvala Bogu i mojoj obitelji!“. Upravo iz Božje providnosti i podrške obitelji dragovoljac Domovinskoga rata Vlado Dugandžić Duh, čije riječi citiramo na početku teksta, crpio je snagu da ustraje u ispunjenju jednoga važnog i teškog zavjeta kojeg je dao domovini Hrvatskoj. Taj zavjet dugačak je 840 kilometara i traje tridesetak dana pješačenja. Tolika je, naime, udaljenost od Vladina rodnog Metkovića do Vukovara gdje je jutros stigao. Vlado je prevalio taj put kako bi odao počast Gradu heroju i kako bi pokušao skrenuti pozornost i mlađim generacijama, koliko je krvi proliveno i žrtve podnijeto da bi danas uživali u miru i slobodi.
Samozatajan kakav jest, uostalom, sukladno nazivu Duh nije se ni fotografirao tijekom cijelog Domovinskoga rata, osim što su ga kamere „uhvatile“ pri oslobađanju Drniša, Vlado je i ovaj podvig želio napraviti u tišini, bez puno pompe. Jer, kako kaže, djela su važnija od riječi. No, kada se 63-godišnjak, koji je tijekom ratnih dana podnio velike napore i žrtve, odlučio za ovakav korak, teško će proći nezamijećeno.
„Nisam vam ja za medijska eksponiranja. Ovo je moj zavjet i za njega sam se pripremao zadnjih godina, više psihički nego fizički. Cijeli Domovinski rat proveo sam u postrojbama Hrvatske vojske, prvo kao pripadnik Specijalne policije, zatim legendarne četvrte gardijske brigade, a na kraju u 73. bojnoj Vojne policije. Stalno ističem kako je hrvatski narod podnio veliku žrtvu kako bi dobio državu i želim na to ukazati mlađim generacijama, da borba za Hrvatsku nikada ne bude zaboravljena. Zato je ovaj moj put, na neki način, nastavak borbe iz devedesetih godina prošloga stoljeća. Ovoga puta, hvala Bogu, ne oružjem nego protiv zaborava“, kaže nam Vlado.
A put nije bio nimalo lagan, bilo je i kišnih i hladnih dana, no to ga nije spriječilo da dnevno prohoda po tridesetak kilometara. Išao je sam, bez pratnje, da žrtva bude veća. „Što sam radio, dok sam pješačio? Molio se Bogu da mi da snage da izdržim i razmišljao. Razmišljao sam o mnogim stvarima, a nekada su me na razmišljanje prisiljavale okolnosti na putu. Radovali su me pozivi prijatelja, susreti s dobrim ljudima i njihova podrška, a bio sam jako tužan koračajući kroz Slavoniju. Čitao sam da je opustjela, ali tuga me preplavila kada sam svjedočio da nisam nikoga sreo punih 15 kilometara. Nisam ni mogao zamisliti da je zaista tako“, prepričava Vlado i priznaje da je bilo i kritičnih trenutaka i za njega.
„Kiša me pratila na početku puta do Vrgorca, gdje su me dočekala ratna braća i pružila potporu. Najteže mi je bilo kod Knina, Gračaca, Plitvica, samoća ubija, teško se čovjek navikne na nju. No, čvrsto sam odlučio da ću ustrajati. Ljudi su me sretali i davali mi hranu, najviše voća. Prijatelji su mi osiguravali smještaj. Ako ne bi uspjeli, platio bih. Kao i hranu i vodu. No, takve situacije bile su rijetke. Mnogi ljudi su mi trubili dok bi prolazili pokraj mene i to mi je puno značilo“, istaknuo je ovaj hrvatski branitelj, te posebno naglasio da je, provodeći svoj zavjet, sreo mnoge prijatelje i ratnu braću koju nije vidio dugi niz godina. Stekao je i nove prijatelje, posebice će istaknuti vukovarske bikere.
A na tako dugačkome putu, razumije se, imao je i zanimljivih situacija. „U blizini Sinja ispred mene se ispriječila jedna starija gospođa. Zaustavila me i rekla: „Nema dalje“. Ništa mi nije bilo jasno, a ona je samo ponavljala da me neće pustiti dalje. Pokušao sam joj objasniti tko sam i što radim, ali me ona prekinula i rekla da me je zaustavila upravo zbog toga što zna tko sam i gdje idem. I da me neće pustiti dalje dok ne svratim u njenu kuću i objedujem jer je ona za mene već pripremila ručak“, sjeća se Vlado i priznaje kako su ga takvi događaji dodatno osnaživali i davali mu prijeko potrebnu snagu da izdrži na svome putu. Slično se osjećao i u blizini Korenice gdje se susreo s tamošnjim župnikom iz jednog sela, don Milom, koji mu je blagoslovio krunicu.
Završni dio puta mu je, kako kaže, ipak bio malo lakši. Unatoč studeni. Jer je svakim danom bio svjesniji da se približava cilju. „Zahvaljujem se Bogu što mi je dao snage da izdržim na ovome putu. Hvala i mojoj obitelji, osim supruge i troje djece, imam i petero unučadi na koje sam ponosan. Nadam se da će i oni jednog dana biti ponosni na mene zbog moga zavjeta. Biti ću presretan ako barem netko nakon ovoga bude više cijenio žrtvu koju su hrvatski branitelji podnijeli za Domovinu“, zaključio je ovaj skromni i samozatajni Metkovac.