Uzalud smo, među stotinama tisuća čokota vinove loze na području Staševice, pokušavali naći sugovornike, koji bi nešto rekli o ovogodišnjoj berbi. Na prste jedne ruke mogu se izbrojiti oni koji uopće beru, a oni nisu bili raspoloženi za razgovor. Ljutnja, ogorčenost, razočaranje, bijes, osjećaji su koji ih obuzimaju. Jer ne mogu plasirati grožđe na tržište i velike količine ploda, kako su ovdašnji poljoprivrednici nagovijestili, ostati će na lozi.
Ostavljeni na cjedilu
”Teško se sjetiti kada je bila ovako visoka kvaliteta grožđa, a nikada nisu bili teži uvjeti prodaje zbog nekontroliranog uvoza grožđa i raznih sorti vina sumnjivog porijekla koja se prodaju u našim trgovačkim centrima. Na području Jezera ima nekoliko milijuna čokota loze i zbog ovakve nebrige o malom čovjeku i nekontroliranog uvoza, stanovnici Staševice i okolnih mjesta sustavno napuštaju svoje vinograde, koje su teškom mukom i odricanjem zasadili. Ako se ova praksa nastavi u budućnosti, u idućim godinama može se očekivati postupno gašenje vinogradarstva na ovim prostorima. Žalosno je što nitko iz Ministarstva poljoprivrede, Dubrovačko – neretvanske županije ili Grada Ploča ništa ne poduzima”, kaže Zdenko Mateljak, jedan od većih proizvođača s ovoga područja. Vijećnik pločanskog Gradskog vijeća i županijske Skupštine obrađuje oko 20 tisuća loza i prolazi kroz iste probleme koji muče ostale proizvođače. Mateljak pokušava barem dio uroda prodati na zadarskoj tržnici, iako je cijena destimulirajuća.
Na istoj tržnici, važnu odluku donio je Joze Dropulić iz obližnje Dusine. Jozi je 40 godina, obrađuje oko 17 tisuća čokota vinove loze, ima kamion, traktor i svu potrebnu opremu da proizvede kvalitetnu robu. Što i radi. “Sve ću prodati i napustiti ovaj posao. Nema nikakvog smisla. Radije ću ići na dnevnice, brati mandarine ili kupus. Niti sedam vagona grožđa, koliko uberem, ne može mi pomoći da pokrijem troškove, platim režije i živim normalno. Vozim grožđe kamionom u Zadar i na kraju sam ga prisiljen prodavati po 1,5 kuna po kilogramu. Dane provodim u Zadru i na kraju sam prisiljen na bilo kakvu prodaju, samo da idem kući”, kaže Joze.
Neizvjesnost na tržištu
Tužan je i glavar Staševice, Nikša Marević. Iako on uzgaja lozu uglavnom za osobne potrebe, nije mu lako gledati muku sumještana. Starijim je to postao način života. “Oni još imaju volje da se bore, ali nemaju snage. Kod mlađih je obrnuto. Oni imaju snage, ali nemaju volje. A kako će je imati kad je sve neizvjesno i kad je ovako teško uopće plasirati proizvod na tržište, da ne govorim o cijeni”, rekao je Marević.
Vrijeme, i to ne daleko, će pokazati jesu li Mateljkove riječi o propasti vinogradarstva na području Staševice i okolice bile proročke. Još uvijek nije kasno da odgovorni poduzmu odgovarajuće mjere i zaustave prijeteći trend.