Bojnik Mladen Kežić iz Malog Prologa jedan je od onih junaka čija je hrabrost, požrtvovnost i spremnost na žrtvu omogućila da 5. kolovoza slavimo Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.
Mladenu je odmah bilo jasno kako stvari stoje i već početkom lipnja 1991. godine ušao je u Zbor narodne garde u Metkoviću i postao dozapovjednik satnije. Sudjelovao je u veličanstvenoj akciji Zelena tabla-Mara Bara, kada je 14. rujna 1991. u Pločama osvojena prva neprijateljska vojarna u Hrvatskoj i zaplijenjene ogromne količine, tada prije potrebnog, oružja i vojne opreme. Prije toga sudjelovao je u nekim manjim akcijama, a poslije Ploča prošao je gotovo sva ratišta, od Južnog bojišta, preko Maslenice do Mostara, Glamoča, Livna Kupresa, gdje je bio jedan od prvih ljudi koji je ušao u taj oslobođeni grad 1994…
„Na Južnom bojištu, kod Zaton Dola, bio sam teško ranjen krajem studenoga 1991., ali sam se nakon kratkog bolovanja ponovo vratio u satniju, koja je kasnije pripala 4. gardijskoj brigadi, odnosno ušla u sastav njezine 3. bojne. Krajem prosinca 1992. točnije 29. prosinca otišao sam na Maslenicu, a u ožujku iduće godine sudjelovao u oslobađanju toga područja“, prisjeća se Mladen.
Najteže kada su ginuli Renato Čović, Eugen Erjavec, Mario Nikolić…
Nakon Maslenice, Mladen je otišao na Hrvatsko vojno učilište u Zagrebu na doškolovanje, zajedno sa zapovjednikom Davorom Borasom. To je trajalo šest mjeseci, ali nije se samo učilo, slijedeća „destinacija“ tijekom tih pola godine, bio je Pakrac, još jedno užareno ratište. A onda BiH, Zborno područje Mostar kod generala Nediljka Obradovića. Slijedile su krvave bitne u gradu na Neretvi, Konjicu, Livanjskim golijama… Teško je reći gdje je bilo teže. „Bio sam sudionik gotovo svih najznačajnijih operacija, posebno teško bilo je na jugu jer smo u početku oskudijevali sa svime, zatim na Maslenici, bojišta u BiH bila su posebno zahtjevna, ali daleko najteže bilo je kada su mi ginuli suborci. Od toga se čovjek ne može nikada oporaviti. Renato Čović iz Opuzena pobjegao je iz JNA, poginuo je kada je imao 19 godina, Eugen Erjavec iz Doljana, Mario Nikolić – Kiš iz Krvavca koji je poginuo na Maslenici u selu Paljuv u kojem jedna ulica nosi njegovo ime… Strašni su to trenuci, čovjek do kraja života živi s time“, kaže nam Mladen.
Zarobljen je 27. kolovoza 1995. na brdu Matrak blizu Glamoča. Glamoč je imao veliku stratešku važnost zbog tenko prolaznog pravca i hrvatski branitelji odbili su niz neprijateljskih napada. Mladen je zarobljen dok je bio u izviđačkoj misiji. „Bio sam na zadatku učvršćivanja položaja. Trebalo je „pokriti“ teren u jednoj šumi kako bi tu došla 50 domobranska bojna. Teren mi je bio dobro poznat jer sam dan ranije na drugom dijelu bio uveo 36 konjičku bojnu. Bilo je to sredinom dana. Četnici su zalegli u travu na takozvanom praznom prostoru i uhitili me“, opisuje Mladen te događaje. Kada je pala noć vezali su mu oči i ruke, jedan ga je neprijateljski vojnik vukao nekoliko sati konopom naprijed i tako su došli u Vitorovo gdje ga je prihvatila njihova Vojna policija. Tada je počeo njegov pakao.
Sinov križ i lančić s krštenja: Tamo gdje ideš, nije dobro da ti to vide“
Na to mu je ukazao neprijateljski vojnik još dok ga je pretresao. Kada mu je skidao lančić s križem s vrata, Mladen mu je rekao da je mu je to sinov lančić s krštenja. Vojnik je lančić spremio u Mladenov džep uz riječi: „Tamo gdje ideš, nije dobro da ti to vide“. Idućih pet mjeseci Mladen je proveo u Banja Luci, Doboju i sabirnom logoru Kotorsko.
Svi su htjeli „blagoslovit ustaškog oficira“, jer je na pitanje: „Tko si ti?“, Mladen odgovarao: „Ja sam časnik Hrvatske vojske“. „U stvari, nikada nisam ni završio cijelu rečenicu, a već bi počeli udarati po meni. Mučenja i ispitivanja su se smjenjivala. Sa mnom su bila još dvojica momaka iz Prvog gardijskog zdruga, njih su također tukli nemilice. Prije mučenja uvijek su mi vezali oči da ne vidim tko me tuče. Ipak sam saznao da je najgori među njima bio izvjesni Dragan, milicajac iz Rijeke, inače boksač. Morao sam birati hoće li me tući pendrekom ili šakom. Drugi zatvorenici su mi rekli da odaberem pendrek. Bilo je to užasno vrijeme, boravili smo u samicama čiji su zidovi bili poprskani krvlju od prijašnjih žrtava“, kaže Mladen i nastavlja svpju tešku ispovijed:
Biraj pendrek ili šaku!
„U Kotorskom, poznati logor pokraj Doboja, mjestu koje je prije rata bilo naseljeno muslimanima, proveo sam najviše vremena u zatočeništvu. Već narušenog zdravlja, oštećenih bubrega i bez kontrole mokrenja, a često sam mokrio krv, danima sam u neprirodnom položaju bio je jednom golubinjaku. Smjenjivala su se izvođenja na strijeljanje i stavljanje puščane cijevi na sljepočnicu uz riječi: „Hoćemo li ga sada ohladiti?“. Tu je prednjačio jedan drugi Dragan, Šuić, taj nas je nemilice mlatio. Preko noći su nas tjerali da rušimo džamiju. Svojevrstan „predah“ bilo je kopanje krumpira ili branje kukuruza. U logoru je bilo dosta muslimana, iz Srebrenice i iz njihovo Petog korpusa, a nas Hrvata, iz HV-a i HVO-a, bilo je oko 25. Nakon svega počelo je suđenje u Banja Luci, optuživali su me za smrt njihovih vojnika u Kupresu, Grahovu i Glamoču. A onda me je konačno pronašao Crveni križ, jer su nas stalno sakrivali. Tada sam se ponadao da ću ipak preživjeti“.
Mladen je tada na papiru Crvenog križa svome sinu i supruzi napisao emotivnu poruku: „Dragi sine i draga ženo! Imajte snage, hrabrosti i molitve. Neka proljeće unese puno radosti i ljubavi. Uvijek ste u tatinom srcu kao što sigurno znam da sam uvijek za stolom prisutan s vama. Pozdravi drago more dragi moj sine Lucijano, slušaj dragu mamu, već veliki moj dječače, tati mala svjetlosti. Obiđite moje roditelje i dajte popraviti violinu. Pozdrav za baku i dida u Vinama. Voli vas puno vaš Mladen. Ove bosanske noći su puno toplije u mislima s vama. Pozdrav za moju braću i sestre“.
Ponosan sam na sve što sam pretrpio za Hrvatsku i kad bi trebalo, opet bi sve ponovio!“
„29. siječnja su nas u tri sata ukrcali u autobuse, bilo je jako hladno, nismo smjeli podignuti glave. Sa mnom su bila dva Srbina koja su bila u Hrvatskoj vojsci, Milan Slijepčević, profesor zemljopisa iz Siska, i Leo Cvijetić iz Splita. Njega su i tada strašno tukli, a nama su rekli: „Ustaše, čim prijeđete granicu, objesite ga, kako je izdao nas, tako će i vas“. Razmjena je obavljena istog dana kod hidroelektrane Bočac, uz rijeku Vrbas gdje je tada bila uspostavljena linija. Otišao sam kod sestre u Ljubuški i okupao se prvi put nakon nekoliko mjeseci. A onda pravac Metković gdje me je čekala supruga Irna i sinčić Lucijano, tada šestogodišnjak“, sjeća se Mladen.
I danas mu u snove dolaze poginuli prijatelji i to teško vrijeme. Preživio je, kaže, zahvaljujući pouzdanju u Boga, koji mu je davao snagu da sve izdrži. I nakon svega nikoga ne mrzi. Ističe kako je preko njega prešlo preko 250 neprijateljskih zatvorenika i niti jednoga nije ni taknuo, niti je to napravio nitko od njegovih vojnika. Nije mu, naglašava, trebala Ženevska konvencija, dobio je to krštenjem i posebno će podvući: „Ponosan sam na sve što sam pretrpio za Hrvatsku i kad bi trebalo, opet bi sve ponovio!“.
Mladen je danas vlasnik svih mogućih priznanja iz Domovinskoga rata, a osobito je ponosan na pištolj s posvetom, dar ministra obrane Gojka Šuška. Osnivao je HVIDRU-u u Metkoviću i u Pločama, bio je prvi zapovjednik metkovskog ogranka, predsjednik Suda časti Udruge logoraša Dubrovačko-neretvanske županije i 20 godina predsjednik Boćarskog kluba Ploče. Živi povučenim životom sa svojom obitelji, Lucijano je magistar energetike, za nekoliko dana će voziti Maraton lađa s ekipom Zagreba s kojom je već osvajao zlatne medalje, a kćerka Sara je studentica treće godine Agronomije u Zagrebu. Obožava drvodjelstvo i boćanje, to ga smiruje, a priprema se za objavu zbirke domoljubnih pjesama.