StoryEditorOCM
NeretvaLEGENDARNI SNIMATELJ I RATNI KRONIČAR NAKON TRI DESETLJEĆA ODLAZI U MIROVINU

Pero Štrbe: Snimao sam i bilježio povijest, od Daidžine djece u Čepikućama do spajanja Hrvatske Pelješkim mostom

Piše Ante Šunjić
29. siječnja 2022. - 22:07

Da je mogao birati, vjerojatno ni sam Pero Štrbe, legendarni novinar - snimatelj HRT-a rodom iz Topolog u Dubrovačkom primorju, ne bi izabrao bolji trenutak da svoju „zlatnu kameru“, nakon tri desetljeća neprekidnoga rada objesi o klin.

Svoj novinarski put započeo je ranih devedesetih godina prošloga stoljeća, dok se Hrvatska grčevito borila za život, u Čepikućama, snimajući prvi Matu Šarliju Daidžu i hrvatske postrojbe. Svojom kamerom i snimkama nastavio je pratiti elitne hrvatske postrojbe na mnogim ratištima, svjedočio je o strahotama na Južnom bojištu kako hrvatskoj tako i svjetskoj javnosti, snimao je i prvi ulazak cestom u deblokirani Dubrovnik 1992. Perine snimke eksplozije bombe pokraj crkve sv. Ilije u Metkoviću prenijele su mnogobrojne svjetske televizijske kuće, pronašao je on načina i za obilazak hrvatskih enklava u BiH… Prilikom snimanja ratnih djelovanja uz prvu crtu doživio je i ranjavanje. Kao simbolika, nakon bezbroj priloga o najrazličitijim temama, tri desetljeća od početka novinarsko-snimateljskog puta, Pero je prvi prošao automobilom preko Pelješkoga mosta, čijom izgradnjom je Hrvatska konačno spojena.

image
Pero Štrbe na Pelješkom mostu
Privatna arhiva i Marin Veraja

- Odmah bih na početku naglasio da sebe ne doživljavam kao nekog velikog novinara i snimatelja jer ima mnogo boljih i većih, ali iznimno sam ponosan na svoju tridesetogodišnju karijeru, započetu u najvećem i najponosnijem vremenu u povijesti Hrvatske, Domovinskom ratu, a završenu s još jednim povijesnim događajem, spajanjem teritorija Republike Hrvatske Pelješkim mostom. Naime, prvu ozbiljnu reportažu 'Daidža i njegova djeca' snimio sam u Čepikućama nakon velike pobjede šačice hrvatskih branitelja nad desetak puta brojnijim do zuba naoružanim agresorom. Nakon moje reportaže Mate Šarlija Daidža je dobio čin brigadira i postavljen je za zapovjednika Južnog bojišta. Ponudio mi je mjesto pomoćnika za IPD (informativno-političku djelatnost op.a.) s činom bojnika, no, pristojno sam mu objasnio da s kamerom mogu više pridonijeti obrani Hrvatske nego kao ipedeovac. Moja posljednja reportaža bila je postavljanje završnih dijelova vjetrobrana na Pelješki most, a tom smo prigodom kolega Jure Jerković i ja prvi put kamerom zavirili u unutrašnjost njegove čelične konstrukcije.

image
Pero Štrbe i suradnik Ilija Marčinko u porušenom Vukovaru
Privatna arhiva i Marin Veraja

 

Kako ste s kamerom završili na ratištu, kakva su iskustva iz tog razdoblja, što Vas je posebno dojmilo?

Prije rata imao sam u Neumu video studio i radio svadbe, pričesti i krštenja, političke skupove te sva događanja na koje su me ljudi zvali. Nakon što je počela agresija na sjeveru Hrvatske u Slavoniji, Banovini, Lici, Zapadnom Srijemu, Hrvatska Radio Televizija pozvala je sve koji imaju video opremu da se prijave kako bi snimali rat jer je bilo pitanje dana kad će se proširiti na cijelu Hrvatsku. Prijavio sam se, prošao audiciju i tako je počelo. A puno toga dojmilo me u ratu. Poput malog djeteta sam bio sretan nakon pobjede u Čepikućama ali i jako tužan kad sam snimao ljude koji ostavljaju svoje kuće i sve blago što su imali i tek s osobnim stvarima bježe pred neprijateljem. Kad je počela operacija, već sam oguglao na strah i s dvije najelitnije postrojbe Hrvatske vojske, Prvom i Četvrtom brigadom, išao u akcije oslobođenja. Veselio sam se svakom oslobođenom selu u Dubrovačkom primorju i u susjednoj Hercegovini. Cijeli život ću pamtiti akciju oslobađanja Slanog s Prvom brigadom i ulazak u Ravno s Četvrtom, ali i prvi ulazak cestom s pokojnim kolegom i prijateljem Joškom Martinovićem u deblokirani Dubrovnik. Prva Gardijska brigada za to me nagradila medaljom Tigar, a 30 godina kasnije veterani Četvrte predložili su me za nagradu grada Metkovića. Ponosan sam i na jedno i na drugo odličje jer sam ih dobio od najelitnijih postrojbi Hrvatske vojske s kojima sam se upoznao na prvim crtama obrane i rame uz rame išao s njima u oslobađanje.

image
Pero Štrbe s geenralom Jankom Bobetkom, zapovjednikom Južnog bojišta
Privatna arhiva i Marin Veraja

Za svoj rad ste, kao samo jedan od dvojice novinara, dobili posebno priznanje od pokojnog generala Nojka Marinovića. O čemu se radi?

U listopadu 1992. započela je akcija oslobađanja Konavala koju je Hrvatska televizija pratila s tri ENG ekipe. U jednoj su bili Ante Ivanković i pokojni Andrija Pivčević, čovjek od kojega sam mnogo naučio, drugu su činili Vedran Benić, Ante Peruša, Zvonko Conjar i Mato Kristović, a treću Silvana Menđušić, Ilija Marčinko i moja malenkost. Sudjelovali smo u glasovitom desantu na Cavtat, pratili Hrvatsku vojsku do granice s Crnom Gorom, ali do Ponte Oštro na Prevlaci nismo mogli jer ju je zauzeo UNPROFOR. Danima smo pokušavali ući na tu najužniju točku Republike Hrvatske, ali bez uspjeha. I kad je Silvanu zamijenio Tihomir Ladišić, vidjeli smo da je nekoliko UNPROFOR-ovih vozila otišlo na pregovore na Debelom Brijegu.

Mi smo s kolegama iz Slobodne Dalmacije, Lukom Brailom i pokojnim Milom Kovačem, ušli na Prevlaku i došli sve do mora ispred austrougraske tvrđave i, dakako, sve posnimali. U povratku su nas zaustavili na ulazu i zatražili da im predamo snimljene kazete i filmove. No, kako smo izdaleka vidjeli da nas čekaju, Milo i ja zamijenili smo snimljene materijale. U njegovu sam torbu ubacio snimljenu kazetu a u skop koji je nosio Ilija ubacio praznu. Snimljeni film bio je u mom džepu a u fotoaparatu prazni. Kako smo se vozili u dva automobila, ekipi Slobodne su uzeli nesnimljeni film iz aparata a nama praznu kazetu iz skopa. Ne znam, možda je taj događaj presudio, ali ponosam sam na to priznanje u obliku posrebrenog hrvatskog grba na kojem je ugravirano moje ime. Dobili smo ih koliko znam samo kolega Luko Brailo i ja, te još desetak časnika Južnog bojišta.

Nije izostalo ni priznanje struke kroz nagradu „Zlatna kamera“.

Zlatnu kameru HND-a koja danas nosi ime pokojnog kolege Žarka Kajića dobio sam 1995. z snimke iz prethodne godine. Znam samo da je jedan od nominiranih priloga bio snimljen u Bakovićima pokraj Fojnice. Naime u franjevačkom samostanu na ničijoj zemlji bila je duševna bolnica, a u reportaži koju je maestralno napravila Silvana Menđušić bile su snimke u kojima pacijenati jedan drugom pripaljuju cigarete koje smo im donijeli, ne vadeći ih iz usta. Predložili su me kolege s kojima sam bio na ratištu a da to nisam znao. Doznao sam za to kad je Igor Mirković u TV centar Dubrovnik poslao teleks “ Zlatnom Peri čestitam zlatnu kameru“.

image
Na terenskom zadatku, u očekivanju izjava u Metkoviću
Privatna arhiva i Marin Veraja

 

Za Vama ostaje i uspostava i organizacija rada dopisništva Hrvatske Televizije Metković koja od 1998. godine do danas na najbolji način promovira dolinu Neretve u svim segmentima, od života ljudi do poljoprivrede, kulture, gospodarstva, politike, sporta i drugih područja. Sigurno nije bilo lako „pokrivati“ sva događanja i usput educirati nove snage?

- "Zlatna kamera" donijela mi je primanje u stalni radni odnos na HRT-u- Tadašnji ravnatelj Televizije Jerko Vukov primio me i pitao gdje želim da mi napišu mjesto rada, Split ili Dubrovnik. Predložio sam mu da ću napraviti dopisništvo u neretvanskoj dolini na način kako je to Ana Mudrić napravila u Bjelovaru. Uz pomoć tadašnjih urednika Studija u Splitu i Dubrovniku Ante Ivankovića i Boža Vodopije dogovorio sam sastanak s gradonačelnicima triju neretvanskih gradova i načelnicima četiriju općina. Presudilo je ratno dopisništvo u Metkoviću i ja sam radio od samog početka sve do preseljenja u Široki Brijeg. Drugi razlog bio je što je Metković drugi grad po veličini u županiji premda je u Opuzenu bio prazan prostor nekoliko mjeseci prije ugašene Televizije Opuzen. Malo po malo, uz pomoć gradova, općina i Županije uredili smo prostor sa studijem. Hrvatska Televizija nabavila je opremu, zaposlili smo mlade ljude, naučili ih radu pa dopisništvo ostaje i nakon mene kao neka vrsta životnog djela. Bio sam urednik dopisništva od njegove uspostave do odlaska u mirovinu.

image
Pero Štrbe u Metkoviću s kolegom snimateljem Ilijom Jerkovićem
Privatna arhiva i Marin Veraja

No, poznajući Vašu energiju, sigurni smo da ćemo i dalje gledati Vaše zanimljive priloge. Kakvi su planovi za budućnost i imate li ponuda za rad na novim projektima?

- Žalim što radni vijek nisam završio puštanjem prometa preko Pelješkog mosta jer sam bio planirao napravititi dokumentarni film o spajanju hrvatskog juga s ostatkom države. Taj film ne bi bio 'time lapse' o građenju nego bi se u njemu isprepletala gradnja mosta sa životom poslije i prije njega. Ipak, nisam nesretan jer pratio sam gradnju mosta s pričama koje su pohvalili mnogi televizijski novinari i urednici jer su najvećim dijelom bile ekskluzivne, što znači da su ih citirali portali i dnevni tisak a sutradan su na gradilište dolazile druge televizije. Što se planova tiče, imam svoju opremu koja je u skladu s televizijskimm standardom a kolege to znaju. Ima nekoliko ponuda s televizija i tjednog tiska, no, najprije ću se odmoriti i o svemu razmisliti. I još nešto, ovaj posao radio sam s ljubavlju i pošteno, tako svima koje sam snimao mogu pogledati u oči.

image
Gradonačelnik Dalibor Milan uručuje Peru Štrbi Nagradu Grada Metkovića za životno djelo
Privatna arhiva i Marin Veraja
Prepoznao ga i njegov Metković

I Grad Metković prepoznao je rezultate Vašega rada, nije izostala ni Nagrada za životno djelo.


Već sam rekao da su me za nagradu predložili veterani Četvrte gardijske brigade, na što sam osobito ponosan. Naravno, ponosim se i nagradom Grada Metkovića gdje sam došao 1992. kao član ratnog dopisništva. Ponovno se vratio 1997. uspostaviti dopisništvo i odlučio ostati u njemu živjeti. O svim priznanjima i nagradama koje sam u životu dobio, a izdvajam Spomenicu Domovinskog rata i medalju Oluja, hvalit ću se ako poživim, jednoga dana svojim unucima, no, nagrada grada u kojem se živi najveće je priznanje koje čovjek u svom životu ili nakon njega može dobiti.

image
U mladim danima, s kamerom umjesto zolje
Privatna arhiva i Marin Veraja
Najveći uspjeh

Svojim najvećim uspjehom smatram što sam tri dana izvještavao da Čepikuće ostaju neosvojiva tvrđava u rukama Hrvatske vojske, iako su ih branitelji napustili. U tom trenutku nije bilo druge crte obrane, tako da je neprijatelj mogao bez borbe zauzeti moje Topolo, moj Neum i moj Metković, a možda se prošetati i do Splita. Znali smo da oni prate naše medije, kao i mi njihove i o padu Čepikuća izvijestili smo tek kad su njihovi mediji ušli u to mjesto. Do tada se hrvatska obrana konsolidirala.

02. studeni 2024 04:14