"Tijekom srednjoškolskog obrazovanja razmišljao sam o studiju; htio sam pomagati bolesnim ljudima, pa je medicina bila prirodan odabir. Moji, sada već pokojni, roditelji bili su prosvjetni radnici u Pločama. Majka je bila učiteljica u osnovnoj, a otac je predavao u srednjoj školi. Pripadali smo srednjem sloju društva. Živjeli smo skromno, ali, koliko se sjećam, nismo u ničemu oskudijevali. Nakon završene gimnazije, 1976. godine, prijavio sam se na klasifikacijske ispite na medicinskim fakultetima u Zagrebu i Beogradu (u Rijeci je klasifikacijski ispit bio istog dana kad i u Zagrebu). Druga opcija je bila studij biologije na PMF-u Zagrebu, gdje sam, s obzirom na uspjeh u srednjoj školi, bio primljen bez potrebe polaganja prijemnog ispita. Kako sam uspješno položio prijemni ispit u Zagrebu, upisao sam se na Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. I tako sam, nakon opuštenog ljeta, u jesen 1976., iz sunčanih Ploča, sa par putnih torbi, vlakom preko Bosne, otišao u sumorni Zagreb. Počela su predavanja i vježbe, ušao sam u svakodnevnu kolotečinu, ali mi je bilo teško; mučila me nostalgija i čežnja za domom", prisjeća se dr. Gašpar i nastavlja:
Ozljeda oka i bolničko liječenje
"A, onda, krajem studenog, šok! Ozljeda oka i bolničko liječenje, 2 mjeseca u Zagrebu i operacija u Beogradu. Zbog propuštenih predavanja i vježbi, godina je bila izgubljena. Vratio sam se kući. Nastavak moje akademske karijere bio je upitan. Ukućani i prijatelji su me odgovarali od nastavka studija medicine, ali ja sam bio tvrdoglav i sljedeće godine se vratio na fakultet".
Bilo mu je, kako tvrdi, naporno, ali bio je uporan. "Znao sam da jedna plaća mojih roditelja ide meni u Zagreb (za smještaj, hranu, knjige, odjeću i obuću itd.). Uz to, i sestra mi je bila na školovanju u ekonomskoj školi u Makarskoj. Moj otac, da bi nekako "pokrpao" kućni budžet, skoro svaki dan, po svakakvim vremenskim uvjetima je išao na more, u ribe, dizao se pred zoru, i, onako promrzao, s mora išao na predavanja u školu. To mi je bio dodatni motiv za učenje, da što prije završim školovanje", rekao je.
Fakultet je završio u roku. Imao je priliku ostati u Zagrebu, ali ga je vukla nostalgija za domom, "miris mora, sunce umjesto sivog Zagreba". I želio se vratiti kući, da bude od koristi ljudima iz njegovoga kraja. Vratio se u Ploče, uz dosta peripetija ostvario pravo i odradio pripravnički staž u Splitu i Pločama, a, nakon položenog državnog ispita, počeo je povremeno raditi na zamjenama i na određeno vrijeme u Domu zdravlja Ploče. U to vrijeme se oženio i dobio dvoje djece. "Srećom, supruga je radila, pa smo, uz pomoć roditelja, nekako preživljavali. Spletom nekih sretnih okolnosti, 1985. sam se uspio zaposliti na neodređeno vrijeme. Radio sam u općoj medicini do 1989., kad smo, mi par mladih doktora (dr. Vinko Matić, dr. Sretan Jurišić, dr. Igor Piskač), ustrojili hitnu medicinsku službu u Domu zdravlja Ploče.
Od tada sam, i u vrijeme Domovinskog rata, radio u turnusu, hitnu i opću medicinu. Sredinom devedesetih sam dobio i krenuo na specijalizaciju iz ginekologije i porodništva u KBC Split, ali mi se, nakon par mjeseci, pogoršalo zdravstveno stanje, pa sam se vratio u Ploče, na staro radno mjesto. U vrijeme odlučivanja o koncesijskim ordinacijama opće medicine, ja sam se opredijelio na rad u hitnoj, jer mi se to više sviđalo (bilo je tu više medicine) od suhoparnog, dosadnog posla u općoj medicini, punog administracije/"piskaranja", kaže nam dr. Gašpar.
Odustao od kirurške specijalizacije
No, novi zdravstveni šok je uslijedio u siječnju 2004., kada se razbolio od zloćudne bolesti, prošao kalvariju kemoterapije, par operacija i … pobijedio tumor, provukavši se "kroz ušicu igle".
"U tom razdoblju neizvjesnosti što će biti sa mnom, puno mi je značila i pomogla podrška obitelji, koja je to sve sa mnom proživljavala. Zahvalan sam rodbini, mnogim prijateljima, zdravstvenim djelatnicima. Posebnu zahvalnost iskazujem kolegi Rajku Ostojiću i kumu Dragi Burđelezu", istaknuo je.
Ozbiljno narušenog zdravlja nastavio je raditi težak, odgovoran i iznimno stresan posao hitne (na terenu, danju, noću, vikendima, blagdanima, u svim vremenskim uvjetima); posao koji zahtjeva brze odluke i pratnju najtežih bolesnika do bolnice, jer o tome ovise ljudski životi. Rad u hitnoj je timski posao, u kojem je osobito važna uigranost tima, i gdje svaki član ekipe radi svoj dio posla, za koji je osposobljen.
A, onda se 2019. pojavio korona virus. "Hitna medicinska služba, je, uz infektologiju i javno zdravstvo odradila "lavovski" dio posla, u najbližem kontaktu s oboljelima. Nastavio sam raditi, iako sam i sam u rizičnoj skupini, a bojao sam se da bih bolest mogao donijeti kući i ugroziti najbliže i najmilije. Jako sam se umorio i zadnju godinu jedva izdržavao napore, ali me je tješila misao da se bliži mirovina, u koju sam, konačno, otišao u siječnju ove godine. Kada se osvrnem u prošlost, vidim da sam imao ispunjen život i ostavio trag. Bez obzira na sve nedaće, koje sam prošao, ništa ne bih mijenjao", zaključio je dr. Gašpar.
"Tijekom specijalizacije na ginekologiji u Splitu jedan od profesora je primijetio da se ja pri procedurama i zahvatima previše približavam ženama. S osmjehom mi je to rekao, a ja sam ozbiljno odgovorio da imam problema s binokularnim vidom i da je to jedini razlog. On je ustvrdio da se, onda, nisam trebao oprijedjeliti za kiruršku specijalizaciju. Zbog svakodnevnog stresa na specijalizaciji, pogoršalo mi se zdravstveno stavnje, pa sam odustao od specijalizacije i vratio se u Ploče, na rad na Hitnoj.
Kamo ide naše zdravstvo?
Rođen sam u Pločama 1958. godine. Tu sam išao u vrtić, završio osnovnu i srednju školu (opću gimnaziju). Bio sam dobar učenik, ali sam više volio prirodne od društvenih predmeta. Pamtim većinu učitelja i nastavnika iz osnovne, te profesora iz srednje škole, koji danas, uglavnom, nisu s nama. S nostalgijom se sjećam: "asfalta", trgovine i slastičarnice na kraju te ulice, močvare gdje smo se igrali, jedriličarskog kluba, stare pošte i željezničke stanice, "ćire", stare školske zgrade i prelaska u novu, gradske plaže s tek posađenim borovima, korza u ulici Vladimira Nazora, skalina na kojim smo se okupljali, ljetnih plesnjaka u današnjem pučkom učilištu i ispred hotela.
"Ne znam kamo ide naše zdravstvo, ali mi se čini da situacija nije nimalo optimistična. Primarna zdravstvena zaštita i bolnička specijalistička zaštita su devastirane. Masa liječnika u oba segmenta je starija od 60 godina. Moj kolega s fakulteta, infektolog Ivo Ivić je nedavno slikovito kazao da starci liječe starce. Mladi doktori su nezadovoljni. Zbog nepotizma, nepravdi, klijentelističke i koruptivne situacije u cijelom društvu, pa i u zdravstvu, uvidjevši da, nakon teškog studija, punog odricanja, vjerojatno neće moći ostvariti svoje ambicije, odlučuju se na odlazak u druge zemlje (gdje ih dočekuju raširenih ruku, jer dobivaju mlade stručnjake, u koje nisu uložili nikakva sredstva za obrazovanje).Nedavno sam čitao u novinama i gledao na TV o nedostatku radnika u građevinarstvu i ugostiteljstvu kod nas, te uvozu radne snage iz bliskog i dalekog istoka. Čini mi se da nas uskoro, nažalost, ista situacija čeka i u zdravstvu. A, ja se nadam da ću u miru provesti sljedeće godine uz svoje najbliže i najmilije".
